Published On: Pet, kol 26th, 2016

Ono kad bošnjački političari pucaju sami sebi u koljeno

izetbegovic-dodik-sda

Ako izuzmemo na kratko Dodikovo zaoštreno četnikovanje zadnjih nekoliko godina, od veličanja Ratka Mladića do otvaranja studentskog doma Radovana Karadžića, činilo se kako SNSD, SDS i tamošnje druge stranke nemaju baš neke dodirne točke. Ipak, pokazalo se da strateško zadržavanje partnerstva s tim strankama i nepopuštanje pred raznim zahtjevima postaje, malo po malo, ipak državotvorno. Republika Srpska nema razloga za veselje, jer dalek je put do države. Taj put vodi preko rata kao što uvjeravaju mnogi društveni slojevi unutar BiH, od običnih uličara do akademika.

_______piše: Ivan Pepić l poskok.info

Vjerojatno predsjednik Republike Srpske nije upoznat s tim podatkom, ali prije nekih desetak godina američki veleposlanik u Švicarskoj Peter Coneway zabilježio je kako „je prijetnja referendumom nešto što švicarski dužnosnici često koriste, posebno kad tražimo da učine nešto teško“. Doista, referendumu ne postoji adekvatan lijek. Moguće je jedino donijeti obvezujuću odluku kao što je to učinio Ustavni sud na upit Bakira Izetbegovića i na taj način zabraniti referendum o obilježavanju Dana Republike Srpske 9. siječnja, ali tko više poštuje te odluke?

Unatoč traumama zbog proglašenja Republike Srpske na taj dan 1992. godine, u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, podizanja barikada po Bosni, sravnjavanja Ravnog sa zemljom 1991. i drugim nevoljama koje su se dogodile prije tog datuma čiji su sudionici upravo oni koji su i 1992. i koji bi danas slavili taj datum, ipak svaka zabrana u ovakvoj zagrijanoj atmosferi donosi nevolje.

Prije svega, čudi da se neki pozivaju na provođenje odluka institucija BiH, ali istovremeno zbog stotinu drugih odluka apsolutno ih nije briga. Od neustavnih i nezakonitih odluka OHR-a diljem Federacije BiH, preko Grada Mostara do formiranja Alijanse i Platforme. Zašto bi se nekom nešto zabranjivalo? Zašto se legalna Republika Srpska ne bi mogla iznova prisjećati svojih „slavnih“ dana iz 1992.? Zašto je nekog briga hoće li Republika Srpska i većina njenih građana slaviti dan kad su i definitivno postali sateliti Miloševićeve Srbije? Drugo, čudi OHR-ovo licemjerstvo kad se poziva na legalnost i Ustavni sud. Upravo je OHR više puta uradio ono što planiraju Dodik i oporba u Republici Srpskoj, a to je nepoštivanje odluka državnih institucija.

Treće, zanimljivo je i samoranjavanje bošnjačkih elita koji po tko zna koji put sami sebi pucaju u koljeno. Iako su vidjele da se hrvatska politika značajno odmaknula od Dodika kako bi umirila partnere u Federaciji BiH, oni su ponovo odlučili zaigrati ludu kartu odugovlačenja donošenja Izbornog zakona, usklađenog s Ustavom, zaobilaženja pregovora oko Grada Mostara, i na koncu blokirali su svaku moguću ideju dogovora oko zajedničkog pogleda na putu prema Europskoj uniji. Osim što na taj način ne postiže ništa u Republici Srpskoj, SDA je odlučila blokirati bilo kakvo rješenje za opstanak Federacije BiH, de facto izbacujući HDZ BiH iz vlasti donošenjem odluka zajedno sa SDP-om i drugim bošnjačkim strankama.

Četvrto, i pomalo zbunjujuće, ne bi bilo zgorega prisjetiti se kako je Hrvatska reagirala na formiranje SDS-a, a kako bošnjačke elite 12. srpnja 1990. godine. Kad je na taj dan u Sarajevu formiran SDS, uz Radovana Karadžića govorili su i predsjednik SDS-a iz Hrvatske Jovan Rašković koji se pozivao na „građanski pluralitet“ u BiH te Jovan Opačić iz Knina (v. knjigu ”Uzroci rata”). On je izjavio da „neće dopustiti da [Srbi] budu nacionalna manjina, a prije će pristati da se ponovo gine“. Dok su legalne hrvatske vlasti takve likove proglašavale teroristima, u BiH Alija Izetbegović na spomenutom skupu izjavljuje da može potpisati sve što je Rašković rekao i kako „smo vas čekali i ranije, jer vi ste potrebni ovoj BiH“. Uz to je naravno dodao da će „biti lojalni suradnici na zajedničkom cilju očuvanja BiH i Jugoslavije“. Tu je bio i Muhamed Filipović Tunjo koji je započeo govor s „draga braćo i sestre Srbi, drago mi je da nakon 50 godina mogu da vam se obratim vašim pravim imenom…“ te potrebno je očuvati „ovu našu BiH i Jugoslaviju“. Uslijedio je veliki pljesak SDS-ovaca.

Danas, s dobrim odmakom vremena, vidljivo je da bošnjačke elite osim kratkoročnog kvazistrateškog zabušavanja od 1990-ih pa do danas nemaju državotvornu strategiju, što možemo pripisati mladoj političkoj kulturi koju uglavnom guši islamizam. Tomu svjedoči nesnalaženje elita u odbacivanju turskog (Erdoganovog) sunizma, situacije oko paradžemata, porasta salafizma i drugo. Također, tomu svjedoči i circulus vitiosus ustaljenog potiskivanja hrvatske većinske volje unutar Federacije BiH.

Peto, nametanja i zabrane dovode do netrpeljivosti. Oduvijek je tako u kompliciranim zemljama poput BiH. U Belgiji službeni dan Valonije (Fête de la Wallonie) obilježava se, po zakonu, svake treće nedjelje u rujnu. Valonci se tad prisjećaju participacije u belgijskoj revoluciji 1830. kad su se južni dijelovi odcijepili od Kraljevine Nizozemske. U Flandriji Flamanci obilježavaju 11. srpnja kao dan pokrajine. Na taj dan dogodila se Bitka kod Courtraia 1302. godine, kad su flamanski stanovnici (uglavnom trgovci koji su se protivili porezima nametnutim Velikoj Britaniji jer su od tamo uvozili) osramotili vojsku francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. U istoj toj Belgiji njemačka zajednica svoj dan obilježava 15. studenog kad je i Praznik kralja (fête du Roi) na dan Sv. Leopolda, kralju Leopoldu I. u čast. Na taj način njemačka zajednica u Belgiji želi pokazati vjernost belgijskom kralju.

Dakle, svaki društveni segment, regija i zajednica imaju pravo na vlastiti odabir što i kada će obilježavati: slaviti bitku (neki povjesničari kažu masakr) kod Courtraia 1302., belgijsku revoluciju 1830. ili belgijske kraljeve. Svi ovi simboli su znatno drugačiji i nitko nikom ne zabranjuje da ih poštuju.

Nema sumnje da Republika Srpska, od onda kad je radila na stvaranju vlastitog MUP-a krajem 1990-ih, nastoji centralizirati svoj entitet i emancipirati se nakon sankcija paralelno sa Srbijom. Logično je da Republika Srpska ide ka tomu da odlučuje o svojim praznicima, makar smrdili na Karadžićev SDS. S obzirom da u BiH nema srama i suočavanja s prošlošću, u ovom trenutku bilo bi pametnije popustiti i ne hraniti tenzije. Barem se tako radi u drugim (kon)federacijama. Jer samo bi pametno vodstvo moglo smiriti Beograd i Banja Luku. A Bošnjaci mudrog vodstva nažalost nemaju, kao što svjedoči njihova kratkovidnost s početka 1990-ih i njihovo vječito političko zlostavljanje Federacije BiH.

A Hrvati? Hrvati su tu, čini mi se, natjerani da promatraju sa strane. I da vječito potvrđuju da bez treće strane nema rješenja.