Sukladnu valjda nauku, da je Bosna ostavljena u amanet Turskoj, određeni krugovi u BIH usvajaju tursko učenje, ideologiju, street i grafiti kulturu i prenose je u prostor “europskog” Sarajeva. Opet to europsko Sarajevu šuti. Nema suštinskog otpora takvim idejama. Ta vrsta fobije postaje dakle posve legitiman modni i ideološki pravac.
Nemamo, doduše, pravo napadati nekog što voli Tursku, isto ko što netko drugi nema pravo napadati neke druge u BIH što vole Rusiju ili Ameriku. Zezamo se naravno. Jer javno deklariranje nekog političara recimo Dodika kao Rusofila, u BIH znači izvrgavanje nizu medijskih napada. Dobar je s Putinom, dakle opasan je, dakle kriminalac je, dakle treba ga pratiti.
Ksenofobni ispadi, protiv imigranata npr, u BIH završavaju na udarnim naslovnicama. Isti dan, će onaj, tko govori i arabizaciji Sarajeva, o skrivenim igračima nogometnog kluba El Mudžahid, biti prozvan da je islamofob. Ako postaviš pitanje koliko pripadnika El Mudžahida ima odredn zlatni ljiljan i srebrni štit, i koliko obitelji u BIH , kojima su ti pripadnici nanijeli štetu, odsijecanjem glava njihovoj rdobini, plaćaju mjesečno takvima mirovine, i tada si islamofob. Jer se usuđuješ postaviti pitanje neprocesuiranja ratnih zločina.
Čak i ako pitanje globaliziraš, pa pitaš, koliko američkih obitelji je plakalo zbog Armije BIH i činjenice da su ti bivši pripadnici Armije BIH sudjelovali u napadu na WTC tornjeve opet ćeš biti islamofob. Ni američka ambasada u Sarajevu neće te moći obraniti. Jer američka ambasada u Sarajevu zaokupljena je važnijim temama.
S druge strane, u Sarajevu je posve normalno vidjeti kristijanofobne plakate. I to potpuno uvezene iz Turske. Nema istrage. Nema osude. Nema napada na autore tih plakata. Ta vrsta mržnje je javno dopuštena.
Prije dvije godine naime u Turskoj su se naime pojavili sljedeći plakati pred Novu godinu. Govorimo o zemlji s islamskom većinom koja se uporno naziva najsekularnijom islamskom zemljom na svijetu:
Banner objavljen u Istanbulu prije dvije godine, protivi se sudjelovanju muslimanau kršćanskom poštivanju Božića. Prijevod slogana: “Sve što se događa oko Božića nije samo zabava, nego štovanje kršćana. Sada znate da, ako sudjelujete u tome, shvatite da ste umiješani.”
Drugi plakat iz Turske koji je bio daleko rasprostranjeniji i pozivao je na nasilje.
Možemo li zamisliti što bi se u BIH dogodilo da se širom BIH pojave plakati koji prikazuju kršćanina, kako udara nekakav muslimanski simbol, ikonu, makar on bio marketinški dedo Hidžro, i koji propagiraju kako “pravi kršćanin neće ići u svog komšije muslimana čestitati Bajram jer je to odricanje od kršćanstva i pristajanje na Islam”.
Bi li takvi plakati i takve organizacije bile prozvane da su fašističke? Bi li takve udruge koje bi ljepile takve plakate protiv suživota u BIH bile prozvane kao inkvizicijske i križarske?
U BIH naime, čak niti rat nije uspio uništiti, barem na mikrorazini, istinski suživot među ljudima. Iako su veze bile debelo pokidane, još u BIH ima mnoštvo sredina gdje jedni drugima kršćani i muslimani i danas odlaze u goste prilikom Božića i Bajrama. U sarajevskoj katedrali pomalo se obnavlja običaj za Polnoćku na koju dolaze i mnogi muslimani.
Ne postaju oni time kršćani, oni naprosto Božić u Sarajevu doživljavaju kao fenomen širi od samog kršćanstva. Iako se radi o manjini, proeuropskoj sarajevskoj građanskoj manjini, ta manjina je jako važna za BIH i ne smije ju se ignorirati.
Suživot koji se događa širom zločinačke HercegBosne, jedinog preostalog multietničkog dijela BIH ne smije završiti na TV kamerama, jer je taj prostor označen kao fašistički, no nigdje toliko čestitki, toliko zajedničkih proslava, i tolikog poštivanja jednih i drugih i trećih nećete u BIH sresti koliko na dijelu BIH koji je bio pod UZP-om ratnog Slobodana zločinca Praljka, koji bi da je imao pravično suđenje, danas bio živ i slavio bi rođendan.
Ima tu i negativnih primjera, i brda trauma, al ponavljamo – ne postoji prostor većeg suživota u BIH od tog prostora. U medijima pak, vidjet ćete samo loše strane tog prostora. Sve pozitivno što s događa mora biti skriveno od očiju međunarodne zajednice u BIH. U čijim glavama se mora očuvati potemkinova slika BIH: Antifašizam je samo u Busuladžićevoj ulici. Suživot je samo 100 metara kvadratnih oko Željka Komšića.
Vratimo se na temu. Godinu dana nakon Istanbula i dvije godine nakon Istanbula prvo u Albaniji a potom u BIH pojavljuju se sljedeći plakati. Uvozi se turska ksenofobija. Događa se returkizacija Balkana:
Na sarajevskom plakatu vidimo kako “pravi musliman” mlati lošeg muslimana, Bošnjaka, koji je obučen u lik Djeda Mraza. Ironija je da su islamski simboli na njemu:
1.Fes kojki je bizantinskog porijekla,
2.Ljiljani koji su porijeklom iz vremena Crkve patarenske (Crkva dobrijeh krstjana) u Bosni, dok su u suštini ljiljani iz Francuske i predstavljaju zaštitni simbol svetog Ante, u srednjem vijeku jako štovanog sveca u Bosni.
3. Brada , koju nosi je inače saudijsko-vehabijski modni krik..
4. A primjetimo i furku na metroseksualne tregerčiće…(Možda je Djed Mraz Damir Mašić, ili Vjekoslav Max Čamber?)
Stvar ne bi bila možda ni zabrinjavajuća kada ne bismo znali da su se nakon ovih plakata u Turskoj dogodili terorisitčki napadi na noćne klubove u kojima se slavila Nova godina.
Treba kazati da je bosanska tviter zajednica ismijala pojavu ovakvih plakata. No bosanska tviter zajedinca, kao napredniji dio BH društva predstavlja manjinu. Debelu manjinu. Na žalost. I oni to znaju. Pitanje je koliko je ova vrsta propagande ploda našla kod ostatka BH muslimanskog društva.
Ovime ne želimo amnestirati upijanje glupih/radikalnih/i primitivnih ideja među kršćanima. I ne znamo zašto uopće stavljamo ovaj disclaimer.
U biti znamo. Zato da nas se ne proglasi islamofobima.
No uopće ne sumnjamo da zbog ovog teksta hoćemo biti proglašeni islamofobima. Jer svako upozoravanje na radikalizam među muslimanima čini te islamofobom. To je danas , na žalost tako.
wpDiscuz