“Oni se kao hoće odcijepiti, mi im kao ne damo”

Mjesto radnje: slovenska šuma, pedesetak kilometara zračne udaljenosti od Zagreba.

Vrijeme radnje: 27.6.1991.

Glavni lik: Bahrudin Kaletović

“Kakvo je stanje?”, pita ga reporter Jutela.

“Jebeno, eto kakvo”, rezignirano će tada 19-godišnji Bahrudin.

Pa tko puca po vama, nastavlja reporter Ivica Puljić. “Otkud znam, samo znam da pucaju na nas i ništa više. Pucaju ovi teritorijalci, jebi ga, ko će drugi.”

“Znate li zbog čega se vodi ovaj rat, ova bitka?”

“Koliko ja kužim, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo. U stvari, mi samo hoćemo da se vratimo u kasarnu. Ništa više. Ovo je opća ludnica, samo da živ ostanem. Gdje da ja pucam na nekoga ili neko na mene, to ne može nikako. Nijedan oficir nije poginuo, sve sami jarani. Samo da staroj kažem da sam živ i zdrav i da ću se ako Bog da vratiti”

U tih nekoliko rečenica bila je sažeta sva zbunjenost i strah mladića koji će kasnije iznijeti najveću žrtvu tijekom ratova na ovim prostorima. Od Slovenije, preko Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sve do Kosova.

Bahrudin je zarobljen u Sloveniji, pa je pušten kući da bi ga opet natjerali na stupanje u JNA i to u Đakovo gdje je opet zarobljen s cijelom jedinicom. Nakon izlaska iz zarobljeništva u Hrvatskoj se javio u rezervni sastav MUP-a BiH gdje je bio vezist.

“Često sam bio na prvoj crti fronta, tamo sam vidio pravi pakao. Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačji kašalj“, kazao je Kaletović u jednom intervjuu krajem 1997. godine.

Poslije rata se bavio glazbom, imao je čak i svoj bend s kojim je nastupao i u Hrvatskoj. U povratku s jednog nastupa u Zagrebu, u žurbi da posjeti svog tek rođenog sina, Bahrudin je poginuo u prometnoj nesreći u Tuzli.

“Ne znam gdje mi je glava, gdje se nalazim, koji je dan, kol’ko mi je godina, ništa ne znam… Ludnica živa…. Nikad u životu… Gdje da pucam ja u nekoga ili neko u mene da puca… Gdje to može? To ne može nikako…”, govorio je 1991. Kaletović i postao simbol čitave jedne generacije.

Kakva je to generacija, možda i najbolje opisuje jedna anegdota objavljena u časopisu Vreme.

Prvog dana bombardiranja Jugoslavije, 24. ožujka 1999. godine, jedan poznanik je nazvao telefonom svog brata, koji je kao osamnaestogodišnjak 1991. godine otišao na služenje vojnog roka u Sloveniju, da bi potom prošao i Hrvatsku i Bosnu. “Šta radiš, jesi li dobro?” “Sedim na terasi i razmišljam.” “Šta razmišljaš?!” “Imam 26 godina, a ovo mi je četvrti rat. Mnogo bre, u pičku materinu.”