Dok obrana ratnog zločinca Ratka Mladića traži slobodu, tužioci traže potvrdu doživotne robije, a profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Zenici Enis Omerović za Klix.ba je prokomentirao žalbeni postupak dodavši da je čitav proces bio karakterističan po svojim odlaganjima te da bi Mehanizam mogao napraviti presedan.
Omerović je na početku razgovora pojasnio da je od 2017. godine kada je Pretresno vijeće donijelo prvostupanjsku presudu u predmetu Ratko Mladić, do održavanja rasprave pred petočlanim Žalbenim vijećem Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne krivične tribunale u Haagu, postupak bio karakterističan po odlaganju i čudnim zahtjevima Mladićeve obrane.
Žalbeno vijeće
“Godine 2018. sudac Jean-Claude Antonetti je donio odluku, a na zahtjev Mladićeve obrane da iz Žalbenoga vijeća izuzme trojicu sudac, Theodora Merona, Carmela Agiusa i Liu Daquna, jer su, prema objašnjenju, mogli biti potencijalno pristrasni, budući da su sudjelovali u sudskim vijećima Tribunala, u kojima su, u obrazloženjima sudskih odluka, doneseni određeni zaključci u smislu djelovanja Ratka Mladića, a posebno u postupcima protiv Radislava Krstića i Zdravka Tolimira, obojica pravosnažno oglašeni krivima, između ostaloga, i za zločin genocida na području Srebrenice”, govori Omerović te dodaje:
“Znakovito je, slijedom iste logike i pravnoga rezona u pogledu sprječavanja preduvjerenja kod sudaca, zbog čega Žalbenim vijećem predsjedava sutkinja Prisca Matimba Nyambe, koja je na 38 stranica izdvojila svoje mišljenje na presudu Zdravku Tolimiru, u kojem je ona propitivala dotadašnju praksu Tribunala u smislu utvrđenih određenih činjenica, a poglavito referirajući se na bosanski ‘građanski rat’ i ‘desetljećima dugu mržnju između Bošnjaka i Srba’. Valjalo bi poentirati da to što je neko sudjelovao kao sudac u prijašnjim krivičnim postupcima pred istom sudačkom institucijom, ne mora samo po sebi biti osnova za izuzeće toga suca u kasnijim sudskim postupcima protiv drugih optuženika, iako se radilo i o sličnom činjeničnom supstratu.”
Nadalje pojašnjava da često u našoj javnosti svjedoči pitanju “Što ako Ratko Mladić, koji je nepravomoćno osuđen na kaznu doživotnog zatvora za zločin genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, ne dočeka izricanje drugostupanjske sudske odluke?” te nastavlja da to pitanje nije uređeno ni Statutom ICTY, a ni Pravilima o postupku i izvođenju dokaza ovog Tribunala.
“Radi se o pitanju koje nije bilo uređeno ni Statutom ICTY ni Pravilima o postupku i izvođenju dokaza ovoga Tribunala, za koje ne postoji ni običajno pravno pravilo, budući da nema jedinstvene prakse država u ovome dijelu, niti smo pronalazili opće pravno načelo, odnosno međunarodnopravno načelo u smislu kako da jedno međunarodno krivično sudište postupi ako se nađe u poziciji da je potrebno obustaviti krivični postupak u slučaju smrti osumnjičenoga odnosno optuženoga. Žalbeno vijeće će tako 29. lipnja 2010., donoseći odluku o ishodu krivičnog postupka u jednom predmetu, biti na stajalištu da će prvostupanjska sudska odluka iz 2008. biti konačna, odnosno da neizricanje drugostupanjske odluke neće imati utjecaja na presudu Pretresnoga vijeća Tribunala. Slijedom ove odluke, možemo pretpostaviti da bi u predmetu Ratko Mladić prvostupanjska presuda bila proglašena konačnom”, dodaje Omerović.
Genocid 1992. u šest bh. općina
Komentirajući Žalbeno vijeće Mehanizma Omerović ističe kako će biti zanimljivo vidjeti hoće li dosuditi i počinjenje genocida u šest općina Bosne i Hercegovine, odnosno, u Foči, Vlasenici, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu i Kotor-Varoši.
“Dakle, radi se o područjima izvan Srebrenice i za inkriminirajuće razdoblje 1992., prve godine međunarodnoga oružanoga sukoba u Bosni i Hercegovini. Podsjećanja radi, Ratka Mladića je Pretresno vijeće 2017. oslobodilo po ovoj, prvoj tački operativne optužnice donoseći zaključak da Mladić nije posjedovao genocidnu namjeru zbog nedostajućega elementa znatnoga i značajnoga uništenja Bošnjaka i Hrvata kao zaštićenih skupina na ovim područjima. No, na temelju prakse ovoga međunarodnoga sudišta, iako je Haško tužiteljstvo optuživalo određene osobe, poput Sikirice, Stakića, Brđanina, Župljanina, Mejakića, Plavšićeve, Krajišnika, Karadžića, Mladića, Miloševića, Jelisića, Kovačevića i Drljače, Talića, za genocid na drugim područjima u Bosni i Hercegovini, Haški tribunal je ostao ‘dosljedan’ u svojoj praksi nedosuđivanja zločina genocida za 1992. Ukoliko Žalbeno vijeće Mehanizma Mladića proglasi krivim po tački jedan Optužnice, biće to presedan u historiji ovoga međunarodnoga krivičnoga tribunala i njegova sljednika”, zaključio je Omerović u razgovoru za Klix.ba.