Kako gledate na aktualnu međunarodnu inicijativu za promjenama Izbornoga zakona BiH? Kakvo rješenje pokušava “progurati” međunarodna zajednica?
Riješiti Izborni zakon u ovakvim okolnostima bit će veliki zadatak kako za međunarodnu zajednicu tako i za domaće aktere. Uzimajući u obzir da i dalje postoje dijamteralno suprotna stajališta kada je riječ o Izbornom zakonu, nisam optimist da će do tih izmjena uopće doći. Određenim strankama u Sarajevu glavni je cilj zadržati mogućnost da mi Bošnjaci izaberemo dva člana Predsjedništva, pa zbog toga od svakog ponuđenog rješenja prave babarogu i plaše narod, što je pokazatelj da zapravo ne žele riješiti Izborni zakon, bar ne prije sljedećih parlamentarnih izbora. Vidite da je krenula negativna kampanja na sve “naše” međunarodne saveznike.
Od Schmidta, do Sattlera, pa sada čak i Matthew Palmera specijalnog američkog izaslanika za promjene Izbornog zakona kojeg je imenovao Joe Biden, sa tvrdnjama da su “ruski igrači” “beogradski zetovi”, da rade za HDZ i prohrvatske interese, ali i druge slične lažne konstrukcije. U svakom slučaju oni koji ne žele da izgube moć majorizacije, svim silama od svih naših prijatelja iz međunarodne zajednice prave protivnike BiH i “probosanskih “ interesa. Međunarodna zajednica očigledno želi progurati rješenje koje je temeljeno na svim bh. specifičnostima, jer i oni vide da je voda došla do grla, te da država klizi u neisvjesnu destabilizaciju koja može imati opasne posljedice.
Je li međunarodna zajednica, u prvom redu SAD, postala svjesna svojih grešaka iz prošlosti, poput ohrabrivanja bošnjačkih stranaka da preko “fenomena Komšić” nameću političke predstavnike Hrvatima?
Ne bih rekao da su oni postali svjesni svojih grešaka niti se može reći da su oni pravili greške nametanjem Komšića. Sve je to po zakonu i Ustavu. Oni su u nekim drugim vremenima jednostavno gurali ono što su smatrali da ovdje može proći i što je prema njima ispravno.
Sada kada je postalo potpuno evidentno da je to nemoguće, da iz godine u godinu država postaje sve nestabilnija, da je nemoguće postići koncensus oko fundamenetalnih pravila, da je nametanje drugim narodima njihove predstavnike stvorilo otvoreno neprijateljstvo između dva naroda, što je posljedično proizvelo druge opasne okolnosti, čini se da su odlučili ipak tragati za realnijim rješenjima, rješenjima koja će uzeti u obzir sve specifikume bh. uređenja i činjeničnog stanja ove zemlje.
Je li moguće nakon svega što se događalo u BiH u posljednjih 15 godina reintegrirati bh. društva koja su danas podijeljena po nacionalnim šavovima jednako kao i 1993. godine?
Šta to znači uopće reintegrirati bh. društvo? Ova zemlje je poptuno podijeljena. Vladajuće stranke nikada nisu radile na “reintegraciji” već su radile isključivo na nacionalnoj homogenizaciji. Međutim, to ne mora biti nikakav problem. U SAD-u npr. u velikim gradovima imate istu situaciju. Meksikanci žive u jednom dijelu grada a Kinezi u drugom. Nije to nikakav problem. Naš problem je ne postojanje vladavine zakona odnosno jednakog zakona koji će biti primjenjen na sve građane na isti način, neovisno gdje oni žive i kako se nacioalno izjašnjavaju.
Male su šanse da će se Hrvati ili Srbi masovno vratiti u Sarajevo, isto kao što su male šanse da će se Bošnjaci masovno vratiti u područja u kojima su nekada živjeli u RS-u. To je realno stanje. Životi idu dalje i ne treba se od toga praviti neka velika priča. Uspostava vladavine zakona i prava je mnogo značajnija od “reintegracije naroda”.
Imaju li realnoga uporišta scenariji prema kojima se neće dogoditi sljedeći Opći izbori ili da će se provesti po sadašnjim manjkavima izbornim pravilima?
Nemaju. Izbori će se morati održati. Bez obzira i ukoliko ne dođe do izmjena Izbornog zakona, oni će se održati po trenutnim pravilima. Izbori su godinama jedan namješten proces, pa je prema mojem mišljenju pored potrebe da svaki narod ima pravo da bira svoje predstavnike, još bitnije da se sami proces glasanja i brojanja napravi transparetnijim.
Trenutno smo na najnižim demokratskim raznima kada je u pitanju transparentnost izbornog procesa, za koji su sve relevantne domaće i međunarodne istitucije rekle da je potpuno kompromitiran. Drugim riječima – kriminalan!
Kako gledate na odnos triju dominantnih nacionalnih politika u BiH? Je li moguće da se među njima nađe neki najmanji zajednički nazivnik kako bi se BiH ipak iščupala iz ekonomskog, političkog i društvenoga blata uz kojem tavori već 20 godina?
Nacionalne politike su napravile savez prije trideset godina i oni su i dalje u tom istom savezu. Suštinski oni su komunistički jednopartijski sistem preslikali na tropartijski demokratski sistem, međutim, njihovo djelovanje i modalitet upravljanja je ostao potpuno isti kao u za vrijeme Saveza komunista. Pa oni su trenutno duže na vlasti nego što je bio Tito! Ja se iskreno nadam da je moguće naći neki zajednički nazivnik, ali u ovim okolnostima, bojim da je možda prošlo vrijeme za to, odnosno da je postalo prekasno.
Naša stranka, preciznije Peđa Kojović je bio pokrenuo tu priču, pa su od njega odmah napravili “četnika” u Sarajevu. Dino Konaković čim je spomenuo mogućnost da Hrvati biraju svog člana Predsjedništva odmah je bio proglašen “izdajnikom” od Komšića i sličnih komunjara. Fahrudin Radončić je prije preko 10 godina najavio sve ovo što se danas dešava odnosno do čega će doći ukoliko se nastavi sa destruktivnom praksom ne poštivanja volje tri naroda u BiH.
Radončić je sve perfektno predvidio i šteta je velika što je izbornim krađama više puta brutalno pokraden, pa kasnije političkim montažama, iako oslobođen, procesuiran, jer da se on i njemu slični više pitali posljednjih deset godina, danas bi bili mnogo bliže Evropskoj Uniji, a ne u stanju gdje nam cijeli svijet predviđa raspad i novi rat, grad Sarajevo bi bio prava metropola, a ne grad gdje jedan manji udes ili veća kiša zablokira sve od Ilidže do Baščaršije i Vogočće.
Dnevnik.ba
wpDiscuz
