Na Kupresu se jučer u jednom društveno simpatičnom događaju okupilo 2325 Ivana i tako je oboren Guinnesov rekord u broju imenjaka na jednom mjestu. Ovaj interesantni događaj privukao je veliku pozornost javnosti, a dan je, sudeći po posjetiteljima, protekao odlično. Ranije su ovaj Guinnessov rekord simbolično držali Muhamedi okupljeni (opet simbolično) u Ujedninjenim Arapskim Emiratima, zemlji čiji stanovnici već nekoliko godina gotovo mahnito kupuju zemlju po Bosni i Hercegovini, pri čemu BiH mnogi doživljavaju kao privatnu islamsku prćiju u kršćanskoj Europi. To najbolje dokazuju neki od njihovih postupaka. Recimo, Buroj International Group iz Emirata najavila je izgradnju najvećeg turističkog grada u Europi koji bi trebao biti izgrađen u Trnovu kod Sarajeva, mjestu gdje je ista grupacija prodavala nepostojeće stanove, odnosno maglu.
piše:______ Marijan Knezović I poskok.info
Vrijednost investicije iznosi(la) bi više od 4,5 milijarde KM. Opet, to ne bi bilo čudno da se uvidom u sudski registar ne može doći do informacije da grupacija raspolaže samo s 2 tisuće maraka kapitala. Kako firma s kapitalom od dvije tisuće maraka planira realizirati projekt od gotovo pet milijardi maraka, zasad ostaje nejasno. O morbidnosti situacije možemo promišljati na više načina. Recimo, da je jučer svaki Ivan na Kupresu u kasicu ubacio po jednu markicu, kasica bi bila bogatija od grupacije koja polaže kamen temeljac za projekt od gotovo pet milijardi maraka. To, uistinu, postoji samo u Bosni i Hercegovini.
Hrvati su jučer (uz dužno poštovanje Ivanima koji se ne deklariraju Hrvatima) još jednom dokazali kako imaju izrazitu sposobnost organiziranja. Deseci tisuća Hrvata kroz povijest su bili okupljeni na prosvjedima, a stotine tisuća na raznim koncertima. Nogometaše, košarkaše, rukometaše i vaterpoliste znalo je dočekati više desetaka tisuća ljudi nakon osvojenih medalja. Blagdani, poglavito blagdan Velike Gospe, u Herceg Bosni okupe više stotina tisuća vjernika na svetim misama i proslavama.
Sve to se događa paralelno s konstantnim diskriminiranjem Hrvata u BiH, kojima se na dnevnoj bazi uskraćuju osnovna ljudska prava zajamčena brojnim međunarodnim konvencijama i ustavom BiH. Broj posjetitelja koje već tradicijski pred Gospu u Posušju okupe koncerti u organizaciji udruge PAUK veći je od broja okupljenih na bilo kojem od rijetkih političkih prosvjeda Hrvata u BiH. Time se udruga PAUK može ponositi, ali se Hrvati iz BiH tog mogu stidjeti.
Okupljanje Ivana na Kupresu zanimljiv je, koristan i egzotičan sociološki motiv u jednom istrošenom i pesimističnom društvu. No, zabrinjavajuće je što se tisuće Hrvata ne okuplja na skupovima na kojima bi zahtjevali svoja temeljna prava. Ako se u Mostaru, u organizaciji studenata ili neke grupe građana, ne može okupiti 30-ak tisuća ljudi koji će tražiti pravo da se informiraju na vlastitom jeziku ili biraju vlastite političke predstavnike, zaslužujemo li kanal na našem jeziku i novi izborni zakon? Može li se, recimo, okupiti nekoliko tisuća protjeranih Hrvata iz Središnje Bosne koji će pitati zastupnike HDZ-a BiH zbog čega su u Domu naroda podržali izvješće o radu Tužiteljstva BiH, istog onog tužiteljstva koje već više od dvadeset godina žmiri na to što su oni protjerani, a njihove obitelji pobijene?
Mogu li se Hrvatice i Hrvati iz Posavske županije okupiti i pitati predstavnike vlasti zašto imaju gotovo najniže porodiljne naknade u Europi s kojima se ne može uzdržavati zamorac, a kamoli dijete? Može li nekoliko tisuća Hrvata sjesti u auto i otići u grad očišćen od Hrvata i Srba, a koji trenutno fungira kao glavni grad, i pred uredom visokog predstavnika pitati međunarodnu zajednicu zašto im visoki predstavnici već 20 godina ucjenjuju izabrane predstavnike i nameću nelegalne i nelegitimne zakone usmjerene isključivo nauštrb ravnopravnosti Hrvata? Mogu li se Hrvati okupiti i pitati zbog čega moraju živjeti u državi u kojoj im je u ovom tisućljeću oteto više stotina milijuna maraka kroz diskriminirajući zakon o raspodjeli javnih prihoda?
U slučaju da je odgovor na svako od ovih pitanja niječan, sasvim sigurno u doglednoj budućnosti nećemo opet imati priliku gledati toliko Ivana na Kupresu, jer ih toliko neće biti ni u cijeloj BiH. Takvo okupljanje bi se, ako ovako nastavimo, za desetak godina moglo održavati u prostorijama zajednice Kuprešana u Münchenu. U slučaju da je odgovor na neko od ovih pitanja potvrdan, pitanje je što se treba dogoditi da hrvatski narod u BiH krene u aktivnu borbu za svoja prava? Hoće li i u narednih 20 godina jedino homogenizirajuće tkivo za Hrvate u BiH biti Velika Gospa, koncert ponekog turbofolk pjevača i povremene, a itekako posjećene bikijade i koride, prastari oblik zabavljanja rulje borbom dvaju nevinih životinja? Hoće li i dalje političari imati bianco ček kojim se mogu igrati kako požele ili ćemo, kako i dolikuje predstavničkoj demokraciji, zatražiti od naših predstavnika da uistinu predstavljaju nas, a ne sebe?
Uistinu, po tko zna koji put, selo gori a baba se češlja. Ostaje nada da će baba nakon što napravi odgovarajuću frizuru uzeti transparent i uputiti se pred Kosaču ili na Baščaršiju. Naravno, na Baščaršiju s maramom na glavi, da se bolje uklopi u sredinu. Okupljanje Ivana iznova je dokazalo da možemo, ali još ne znamo zašto nećemo. Pretpostavlja se da je većini ovako ipak dovoljno dobro, izuzev onih stotinu tisuća koji su svoje dobro potražili u dalekoj Njemačkoj. Kako se bez otpora možemo izboriti za prava, također nije jasno, budući da kroz institucije (barem ovakve) očito i nažalost ne možemo. Čini se kako se optimizam udaljava od razuma. Na kraju, ipak je lakše gledati Garonju kako rogovima uništava Sivonju, baš onako kao što ovakva država BiH uništava Hrvate. Bilo bi dobro kad bi se posjetitelji bikijade ugledali na Sivonju, a ne na neke od naših političkih predstavnika. On se barem buni, brani i riče, pa tako i spasi “živu glavu.” To bi svakako bio prvi od bezbroj koraka nužnih za opstanak jednog od temeljnih i najugroženijeg naroda u BiH, u onim krajevima gdje nije uz pomoć agresorskih vojski ili šovinističkih politika već odavno odstranjen.
wpDiscuz