U prvim godinama nakon što je potpisan Daytonski mirovni sporazum, Ured visokog predstavnika (OHR) bio je ono što mu je i bila izvorna svrha – nadglednik provedbe civilnog dijela mira, moderator odnosa, tumač Aneksa 10. Bio je facilitator, ne gospodar. Uloga OHR-a tada se temeljila na konsenzusu i suglasju, ne na dekretu.
No 2001. sve se mijenja. Dolaskom novih kadrova i širenjem političke agende, visoki predstavnik si samoinicijativno prisvaja ovlasti koje mu nitko nije dao – ni Dayton, ni Vijeće sigurnosti UN-a, ni domaći ustavnopravni okvir. Počinje djelovati kao kolonijalni guverner. Vlada dekretom. Smjenjuje izabrane dužnosnike, mijenja zakone, intervenira u političke tokove. Od tada, OHR više nije čuvar Daytona – on postaje njegov najveći kršitelj.
U Federaciji BiH ta se moć primjenjuje prvenstveno nad Hrvatima. Bošnjaci, tada zadovoljni političkim balansom, plješću. Vide u visokom predstavniku “čuvara pravde”. Ali s vremenom, ni Republika Srpska ne ostaje pošteđena. Počinje se osjećati težina međunarodne samovolje i na drugoj strani entitetske linije.
Samo jedan narod nikada nije osjetio političku šibu visokog predstavnika – Bošnjaci. Nikada nije smijenjen njihov političar. Nikada nisu suspendirani njihovi zakoni. Nikada nisu bili tretirani kao prepreka funkcionalnosti države. Time je OHR pokazao političku pristranost koja ga je diskvalificirala kao neutralnog arbitra.
Godina 2025. predstavlja kulminaciju. Republika Srpska odbija biti vazal. U Federaciji – najglasniji zagovornici ideje da su nameti visokog predstavnika “ustavni poredak” – postaju Hrvati. Nevjerojatan obrat. Narod koji je najviše izgubio zbog OHR-ove samovolje, danas ga glorificira kao legitimnog zakonodavca. Oni koji su godinama bili podvrgnuti političkom eksperimentiranju sada promiču isti model kao rješenje. To više nije ironija, to je politički mazohizam.
Milorad Dodik nije ono što mediji trenutno portretiraju. On nije secesionist – on je uvjetni secesionist. Prijetnja odvajanjem nije cilj, nego sredstvo obrane. Dodik nije bježao od pravosuđa – pojavio se na sudu, poštovao proceduru. Osuđen je na temelju neustavne norme – dekreta visokog predstavnika, koji nije ni zakon ni ustavna kategorija. Ustav BiH nigdje ne poznaje funkciju “visokog predstavnika”. Štoviše, i sam Ustavni sud BiH je u ranijim apelacijama zaključio da visoki predstavnik nije ustavni organ.
Dodikove ustavne promjene u RS nisu napad, nego odgovor. OHR je promijenio Kazneni zakon BiH dekretom – što je u suprotnosti sa svim međunarodnim pravnim standardima. RS odgovara resetom – povratkom na Dayton. Sve što je bilo dogovoreno u dobroj vjeri, pod nasiljem dekreta biva proglašeno ništavnim. RS ne napušta Dayton – ona ga spašava od onih koji ga svakodnevno razaraju pod krinkom “europske integracije”.
I sada – BiH stoji na raskrižju. Ili će se vratiti na izvorni Dayton, ili će se suočiti s kaosom. Nema treće opcije. Politička zajednica se ne može temeljiti na samovolji međunarodne kancelarije.
Ono što je za RS pravo i Dayton – u Federaciji BiH postaje “napad na pravo i Dayton”. Ta asimetrija u percepciji razotkriva svu dubinu podjela. BiH ne pati samo od etničke nepovjerenja, već i od dvostrukih aršina. A ti aršini, uz blagoslov OHR-a, vode ovu zemlju ne prema Europi, nego prema permanentnoj krizi.
Svijet je postao multipolaran – ali BiH se još uvijek upravlja kao kolonija jednog pola. Vrijeme je da to prestane.
wpDiscuz
