Piše: Poskok redakcija
Plenković će idući tjedan sjesti u auto, službeni, s konvojem, plavim rotacijama, propusnicama i terminima, pa će doći u Mostar. Spustit će se iz Banskih dvora na južni rub Hercegovine, s pogledom zabrinutim kao da na leđima nosi mir. Bit će tu i rukovanja, fotografiranja, izjava. Plenković će doći “smirivati krizu”. Ili barem tako piše u njegovom pressu.
I ne bi to bilo ništa čudno da upravo ta kriza nije ono što je hrvatska vanjska politika godinama prešućivala, pomagalo da raste, i hranila je političkom šutnjom. Jer ono što se danas događa Srbima s dekretom Schmidta, već se događalo Hrvatima. I to ne jednom. Ne dvaput. Deset puta.
Na Hrvate u BiH Schmidt i njegovi prethodnici već su potpisivali. Visoki predstavnici mijenjali su izborne zakone, pravila, pravosuđe, institucije, birali im predstavnike, gazili potpisane sporazume i sve to uz blagoslov briselskog klimanja. A Hrvatska?
Hrvatska je šutjela. I šuti i danas. Dok Plenković šeta po Mostaru s figom u džepu, pravda se europskim putem i vladavinom prava, istom onom koja nestane čim OHR potpiše dekret.
Hrvatska je državu u kojoj vladavina prava važi u Bruxellesu, ali ne i u Širokom. U Zagrebu se pravi da ne zna tko je Komšić, iako zna svako dijete u Drinovcima. Hrvatska šuti kad se Schmidtom legalizira nešto što je u svakom članku Povelje UN-a zabranjeno.
Najjadnije je to što sad glumi mirotvorca u tuđem ratu, a nije ni probala biti odvjetnik u vlastitoj nepravdi. Dolazi kao moderator, ali bez hrabrosti da kaže ono što zna: da je sve ovo što se radi Srbima, već urađeno Hrvatima. I gore.
Zato, Plenkoviću, ako već dolaziš – reci istinu. Reci da si ovdje da zatvoriš oči pred Schmidtovim zakonima. Da nisi za Dayton, nego za bonsku dominaciju. Da nisi došao s razumijevanjem, nego s instrukcijama.
Jer ako ne možeš reći istinu, ako ne smiješ priznati kolonijalizam, ako ne smiješ zastati pred Schmidtovom presudom – bolje ne dolazi. Jer ovdje nije važnije ništa od udvaranja briselskoj birokraciji. Sve drugo je za Plenkovića – sitna žrtva na oltaru karijere. Jer mi znamo. Jer Hrvati u BiH pamte. A sad pamte i Srbi.
I kad Schmidt ode, a hoće, ostati će miris pepela i pitanje: gdje si bio, Andrej?
I ostat će ova rečenica:
Jadna, bijedna Hrvatsko.
wpDiscuz
