Instagram stranica Bruce Lee, koju vodi njegova kćer Shannon, na svom profilu objavila je fotografiju spomenika Bruce Lee-a iz Mostara sa zaštitnom maskom.
Shannon se zahvalila Nini Raspudiću i Veselinu Gatalu:
“Bruce Lee prigodno odjeven u borbi protiv COVID-19. Dirnuta sam od strane onih ljudi u BiH koji su prvi postavili statuu moga oca kao simbol entičkog ujedinjenja, a sada su je učinili primjerom borbe protiv koronavirusa. ”
Potom je Nini Raspudiću poimenice zahvalila:
- On (Bruce Lee) je utjelovljenje poštenja, borbe za pravdu, zaštite nemoćnih, lojalnosti prijatelju i učitelj”, rekao je Nino Raspudić prilikom postavljanja spomenika, kada je objasnio kako statua treba poslužiti kao primjer drugima u zajednici,
napisala je kćerka kung fu majstora i svjetske mega zvijezde te dodala:
- Kad bi samo nunčake mogle voditi borbu protiv korone, Hvala Nino, hvala ljudima Bosne i Hercegovine”, napisala je Shannon a prenosi hercegovina.info
Inače Urbani pokret koji su vodili Gatalo i Raspudić statuu su postavili iz dva razloga:
- Kao simbol univerzalne pravde i kao reakciju na praksu postavljanja postratnih kičastih spomenika ratu. Htjelo se izići s nečim novim. S nečim što nas naglo udaljava od rata i u prvi plan stavlja malog čovjeka. Borca za pravdu.
Nevjerojatno no bošnjački mediji kao i “najsmjeliji” “hrvatski” Index, kojim kormilari sarajevski lobi objavljuju potom ove naslove:
“Humbled by THE people”
I dezinformirali su javnost. Naime član “the” ispred neke imenice množine ubija moguću generalizaciju pojma na koji se odnosi. Specificira taj pojam.
Kćerka Bruce Lee-a nije se zahvalila generalno “ljudima u BIH” kako to tvrde bošnjački nacionalisti.
Generalizacija bi se dogodila da član “the” gđa Lee nije stavila uz imenicu “ljudi”.
Ako se pravilno prevede njen status ona se zahvalila točno određenim ljudima koji su prvi podigli spomenik njenom ocu.
U ovom slučaju to su Gatalo, Raspudić, kipa Ivan Fijolić te svi oni ljudi iz BIH koji su bili dio ukupne realizacije ove ideje.
Jasno nam je za medije iz Sarajeva da im je bolno prenijeti vijest o ovom činu. Tamo u erdgoaniziranoj kasabi, gdje caruje Režim, gdje Bakirovi skladištari udomljuju svog omiljenog troglodita, Komšića, tamo je autentična hrvatska i srpska misao izbrisana iz svakog prava građanstva. I o takvima koji ih misle, ne smije izići pozitivna vijest.
Osim toga BIH je valjda gigant. Što je za nju neki mali Žućo i njegova kćer? Kakav je to uopće događaj?
No za jedan Index ovo čudi, s obzirom da se redovno , čak i u doba Korone, bave svakom mogućom pikanterijom o Raspudiću. Tipa s kim je večerao , s kim kavu pio i je li mu supruga promijenila prezime.
https://www.instagram.com/p/B-ulTyCDrZt/?utm_source=ig_embed
Raspudićev i Gatalov Bruce jedna je od najvažnijih umjetničkih intervencija u prostoru na tlu bivše Jugoslavije. Hercegovački Bruce nije zamišljen kao velebno kiparsko ostvarenje nego kao reakcija, otpor dominantnim narativima postratnih elita i poruka da se sjetimo kako javno prostor može biti popunjen i drugačijim, svijetlim i pozitivnim simbolima. Ne samo simbolima patnje, krvi, gubitka, rata.
I u tome je naš Bruce potpuno izbrusio nunčake.
Spomenik je postao i planetarno popularan. Možda najvažniji hercegovski postratni turistički proizvod.
I Raspudić i Gatalo, iako su ovim genijalnim činom učinili nevjerojatno puno na promociji svoje zemlje, danas su za šovinističko Sarajevo, neprijatelji ove zemlje. Nitko nije tolika meta bošnjakocentričnih medija koliko Hrvati i Srbi koji misle glavom.
Zašto? Zato što je Sarajevo postalo u međuvremenu, pretedent na onu viziju BIH kakvu je davno u svojoj Islamskoj Deklaraciji zacrtao Alija. A u toj viziji prostora za dijalog naprosto više nema.
Postoje i danas ljudi koji to ne shvaćaju. A “naši” su. Oni su uvjereni da ključ moderne , građanske BIH leži u Prijestolnici netolerancije ovog dijela Europe.
Recimo onaj imotski dokoličar Ante Tomić.
On se vjerojatno i danas čudi, kako Nino na lokalnoj razini može biti dio Urbanog pokreta , i “ljevičar” a na razini BIH biti “hrvatski desničar” i odbiti biti dio poželjnog halal nacionalizma. Koji se lijevim proglasio.
On je o Raspudiću svojevremeno napisao ovo:
Nino Raspudić čudna je voćka koja je rađala svakakvim plodovima. Mijene su mu bile zapanjujuće, kao da gledate Davida Bowieja, koji je čas Ziggy Stardust, a čas Thin White Duke, ili Sedana Galijaševića koji je prošao dugi put između Senada od Bosne do oblajhanog disco manijaka Senne M-a. Kada se pojavio prije desetak godina, Raspudić se, po duši ću priznati, činio čistim genijalcem. Mostarski kip Bruce Leeja bio je prekrasna fora, šašava, ironična, ljekovito opičena umjetnička akcija u jednome tmurnom, nenasmijanom, beznadnom, mržnjom raskoljenom gradu.
Raspitajući se tada o njemu, netko mi je kazao kako mladi asistent na talijanistici iz zajebancije piše roto ljubiće pod ženskim pseudonimom i znam i da me je to nasmijalo, premda, iskreno, ne vjerujem da se kič romanse mogu pisati bez prave strasti. To ne ideš raditi ako i sam nisi sentimentalna dušica koja će zaplakati od sreće što su se njih dvoje na kraju ipak spojili i sretno živjeli do kraja života.
Kako bilo, sljedeća je Raspudićeva inkarnacija bila još i luđa, na Red Carpetu se pojavio kao biograf Marka Grubnića zvanog Modni Mačak. Pa dobro, valjda i to netko mora, pomislio sam zbunjeno. Ja stvarno nemam nikakvih problema prihvatiti bilo čiji pošteni posao. Uvijek kažem, bolje da mladić piše biografiju Modnog Mačka, nego da se drogira. Zanimljivo je, međutim, da će Nino Raspudić mene nazvati medijskim plaćenikom. On je, kao, Modnom Mačku pisao džabe. Iz uvjerenja.
Bog je čudan. Nekad ljude daruje darom pisanja, poput Tomića. Al ga kazni uskratom osjećaja za pravdu. Ili obrnuto. Takva smo vrsta. Nije Tomić kriv. On naprosto nikada neće shvatiti da je Bruce Lee u Mostaru, u Hercegovini, u BIH u konačnici negacija, svega onog što režim u toj zemlji pokušava nametnuti. Bruce Lee je ona BIH koja se sve ove godine napucava. Metkom u potiljak. Auto bombama. Kako god. I ne da joj se da diše.
Uostalom nunčake i ruka u ovog borca za pravdu, okrenuti su prema Mordoru. Izvoru svega zla. Kočničaru svakog BH napretka.
Ako poživi još koju godinu, Tomiću bi neke stvari trebale biti daleko jasnije. No ni tada ih on neće priznati. Jer plaćeničko piskaralo naprosto voli taj zikr. Ima čovjek svoj film.
|
Veselin Gatalo
Rođen 1968. pisac iz Mostara, književnu je afirmaciju stekao hvaljenim romanom “Siesta Fiesta Orgasmo Ripo- so” (skraćeno – “SFOR”), objavljenim 2004. godine u nakladi Zoro. Iduće godine, ista je naklada tiskala Gatalovu zbirku priča, koja je pobijedila na anonimnom natječaju naklade Zoro – “Rambo, Drumski i Onaj treći”. Knjiga kratkih priča “Ja sam pas i zovem se Salvatore” objavljena je također 2005. u sarajevskoj nakladi Šahipašić. Gatalo je i pobjednik natječaja za SF kratku priču “Istrakon 2003.”. Najnoviji roman “Geto” izdan u Hrvatskoj u nakladi ugledne izdavačke kuće AGM, gdje je i doživio pozitivne kritike. Gatalo je profesionalni pisac koji od pera živi a kako sam kaže prve novce od pera zaradio je još u tadašnjoj JNA kada je svojima kući pisao da mu pošalju štogod love. Veselin Gatalo je pisac koji, osim što piše puno, piše zavodljivo, njegov je izraz britak, izravan, ali ne bez smisla za detalje, i s velikim smislom za humor i autoironiju. |
Nino Raspudić
Rođen u Mostaru 3. studenog 1975. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu. Maturirao u Trevisu (Italija). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. godine diplomirao filozofiju i talijanski jezik i književnost, a 2004. godine i magistrirao radnjom «‘Slaba misao’ i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi». Znanstveni novak na katedri za talijansku književnost od 2000. godine. Bavi se suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja. Prevodi s talijanskog jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson i dr.), objavljuje književnu kritiku i esejistiku. U pripremi mu je knjiga «‘Slaba misao’ i jaki pisci: Postmoderna i talijanska književnost.». 2008. doktorirao s temom Prekojadranski « ; poluorijentalizam » ; . Dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas. |
wpDiscuz