OD WASHINGTONSKOG “MIRA” DO “OKOVA KOJE MORAMO RAZBITI”: Zašto bošnjačko shvaćanje odnosa s Hrvatima u BiH ima itekakve veze s Hudejbijskim sporazumom poslanika Muhameda?

Sredinom ožujka 2020 obilježena je 26. obljetnica potpisivanja Washingtonskog sporazuma kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH).

Iako je taj sporazum zaustavio rat između Bošnjaka i Hrvata, nije bilo pompoznih svečanosti kojih, doduše, nema dugi niz godina. Takvo stanje najbolje govori o odnosima dvaju naroda.

Bošnjačko nezadovoljstvo

U jesenskoj izbornoj noći 2018. bivši član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke demokratske stranke (SDA) Bakir Izetbegović proglasio je pobjedu pred TV kamerama i stranačkom svitom koja je usred Sarajeva ushićeno uzvikivala poklič „tekbir, Allahu ekber!“.

On je u javnom obraćanju oštro odbacio nezadovoljstvo predsjednika Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragana Čovića zbog preglasavanja Hrvata i neimplementacije odluke „Ljubić“ Ustavnog suda BiH iz 2016. godine, rekavši kako „mi Bošnjaci nismo zadovoljni tim što nas je u ovoj zemlji 50 posto, a imamo samo trećinu vlasti, niti smo zadovoljni što je Federacija podijeljena na kantone“.

Dok bošnjačke političke i intelektualne elite izražavaju nezadovoljstvo zbog osnovnih načela Washingtonskog (i Daytonskog) sporazuma, zagovarajući unitarizam i protiveći se federalnom uređenju FBiH, hrvatski političari nastoje očuvati što je ostalo od autonomije i federalizma.

Nakon što su visoki predstavnici međunarodne zajednice Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown nametnuli gotovo 70 amandmana na Ustav FBiH, o kojima se Hrvati nisu mogli očitovati, ciljevi Washingtonskog sporazuma su potpuno izobličeni.

Otvorena potpora međunarodne zajednice unitarizmu omogućuje bošnjačkim liderima šeretsku taktiku odbacivanja izmjena izbornih pravila prema presudi „Ljubić“ i bojkotiranja pregovora o Mostaru, gradu u kojem se nalaze ključne hrvatske institucije, gdje uslijed odluke Ustavnog suda BiH nema izbora od 2008. godine.

Dapače, Bošnjaci imaju koristi i od neimplementacije odluke „Ljubić“, jer tako nastavljaju dominaciju u FBiH, i od statusa quo u Mostaru, gdje, ako bi se primijenila pravila koja vrijede u drugim gradovima, bošnjački političari ne bi mogli kontrolirati vlast.

„Potpisuj Alija, makar bila k’o avlija“

Nakon što je u kolovozu 2018. posjetio Palestinu, Bakir Izetbegović dao je intervju sarajevskom tjedniku „Stav“.

Izetbegović je u Ramali posjetio mauzolej vođe Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jasera Arafata. Arafat je poznat i po savjetu Aliji Izetbegoviću iz 1993. za vrijeme pregovora o Vance-Owenovom mirovnom planu.

Sugerirao mu je da potpiše plan, što su mostarske liske pretvorile u „potpisuj Alija, makar bila k’o avlija“.

Bakir Izetbegović je Stavu potvrdio da je „Arafat kazao Aliji Izetbegoviću nešto slično, ali na ozbiljniji način“. Dodaje da je njegovom ocu Arafat preporučio „da prihvati mir, makar i nepravičan, i da se nastavi boriti političkim sredstvima za reintegraciju BiH.“

Slično pamti i načelnik generalštaba Armije BiH Sefer Halilović.

On je zabilježio Izetbegovićevo prepričavanje gorkog Arafatovog kajanja jer je „htio sve, a ostao bez ičega“.

Dok se Izetbegović nećkao, a Hrvati potpisivali plan (kao i sve ostale), Halilović je bio nezadovoljan do te mjere da je u intervjuu za madridski El País 27. siječnja 1993. zaprijetio doslovce sljedećim riječima:

„Ako Europa ne promijeni svoj stav počet ćemo terorističke napade na njene teritorije. Mnogi europski gradovi će izgorjeti.“

U tom istom razdoblju, Arafat je uspješno pregovarao s Izraelcima o priznanju PLO-a i Palestinske samouprave.

PLO i Izrael potpisali su 13. rujna 1993. povijesni Sporazum iz Osla pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Bill Clintona.

Međutim, taj sporazum nije donio očekivani mir. Već u proljeće 1994. u johanesburškoj džamiji Arafat je usporedio tadašnji sporazum s Izraelom s Hudejbijskim sporazumom:

„Taj sporazum ne smatram više nego sporazumom koji je potpisan između našeg poslanika Muhameda s.a.v.s. i naroda Kurejšita.“

Njegove riječi ohrabrile su Palestince za nastavak sukoba s Izraelom.

Što je Hudejbijski sporazum i kakve veze on ima s Bakirom Izetbegovićem sinom autora Islamske Deklaracije?

• Nakon što je 622. napustio Meku (hidžra), Muhamed je sa sljedbenicima naselio Medinu gdje se postupno naoružavao.
• Šeste hidžretske godine (628.) postigao je u Hudejbiji među svojim sljedbenicima nepopularan desetogodišnji sporazum o nenapadanju s paganskim narodom Kurejšitima koji su bili većina u Meki.
• Kako bi digao moral svojim ljudima, koji su se oštro protivili sporazumu, Muhamed je napao židovski Khajber čiji su stanovnici bili u savezništvu s Kurejšitima iz Meke.
• Dvije godine poslije, ojačan, Muhamed je podigao vojsku i osvojio Meku nakon manjeg izgreda između njegovih saveznika i Kurejšita.
• Vjerujući u trajanje Hudejbijskog sporazuma, Kurejšiti se nisu ni pokušali oduprijeti. S druge strane, Muhamed je strpljivo gradio vojnu silu, ne ispuštajući iz vida cilj za vrijeme trajanja sporazuma.

Jedno od tumačenja principa Hudejbijskog sporazuma jest da ono legitimira muslimansko prekidanje primirja i nastavak ostvarivanja cilja.

Sporazum je  poučan iz barem četiri razloga iliti principa kojima se koriste mnogi muslimanski politički prvaci.

• Prvo, nakon nepopularnih ustupaka neprijateljskom narodu, Muhamed je znao i bio spreman na postizanje cilja – dominacije nad teritorijem i neprijateljskim narodom.
• Drugo, Muhamed je bio taj koji je prosuđivao poštuje li se ugovor i treba li napadati drugu stranu.
• Treće, Muhamedovi ugovori uglavnom nisu dugoročno mirotvorni, jer služe kao kratkotrajna krivotvorena primirja u službi postizanja konačnog cilja.
• Četvrto, muslimani i nemuslimani mogu sklopiti vremenski ograničeno primirje (hudna).

Arafat je kao Muhamed doživio oštre kritike, poput one najutjecajnijeg orijentaliste i američko-palestinskog sveučilišnog profesora Edwarda Saida, koji ga je definirao „izraelskim maršalom Pétainom“.

Povijest nas uči da je Arafat, u odnosu na Saida, bio svjesniji prednosti koju je u konačnici njegov PLO stekao pristajanjem na Sporazum iz Osla.

Arafatova hudna, odnosno  njegov “hudejbijski mir”, vjerno je slijedio Muhamedov nauk o privremenosti sporazuma.

Potporom islamskog svijeta i nekih zapadnih vlada, rezultat Arafatovog hudejbijskog mira omogućio je nastavak sukoba s Izraelom, u kojemu je od jeseni 1993. do konca 1995. stradalo gotovo 40 posto svih izraelskih žrtava terorizma od 1948. do 1995. godine.

Bošnjačko hudejbijsko shvaćanje Washingtonskog sporazuma s Hrvatima

Huškanje bošnjačke političke čaršije protiv Hrvata u BiH posljednjih godina osnažuje tvrdnju da bošnjačko vodstvo shvaća Washingtonski sporazum kao Hudejbijski mir, kako je Arafat tumačio 1994. sporazum s Izraelom.

Riječ je o hudni prije konačnog obračuna s Hrvatima u ratu koji traje drugim sredstvima.

Temeljna poveznica bošnjačke politike i hudejbijske taktike je rastuća islamizacija politike i identiteta, od 1990-ih naovamo.

Promatrajući suvremenu bošnjačku politiku, vidljiva je njena duboka prožetost ideologijom panislamizma.

U „Islamskoj deklaraciji“ (1970.) zbog koje je u SFRBIH osuđen za višegodišnju robiju, zbog kaznenog djela podrivanja Ustava BIH te Ustava SFRJ te širenja antiustavnih ideja,  Alija Izetbegović navodi:

„Panislamizam je uvijek izvirao iz samog srca muslimanskog naroda“.

Kao što vidimo tradicija podrivanja Ustava i ustavnog poretka se nastavlja u kući Izetbegovićevih i danas.

Izetbegović stariji nije odustajao od vjerskog, kulturnog i političkog jedinstva cijelog muslimanskog svijeta (ummet), smatrajući kako panislamizam određuje „njegove vanjske odnose“.

Na slici slijeva na desno: Abu Meali, međunarodni terorist, šef El Mudžahida, poslan od strane SDA u BIH diplomaciju 2000 godine u NewYork, skupa s Huseinom Živaljem s US crne liste, poslan tamo gdje će se uskoro dogoditi najveći teroristički napad u povijesti, Sakib Mahmuljin, osuđen pa vraćen na ponovni postupak zbog neprocesuiranja zločina El Mudžahida, te njihov vojni poglavnik Alija Izetbegović.

Svoju viziju je nametao i tijekom rata, uvjeravanjem islamske javnosti da „ni palestinska drama nije ujedinila muslimanski svijet koliko Bosna“.

Početkom 1990-ih, od 11 članova glavnog odbora SDA, devet njih je procvjetalo u panislamističkim krugovima.

Neki su bliski s liderima Muslimanskog bratstva, iz kojeg potiču brojne terorističke skupine.

Jedan je suosnivač SDA, bivši reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je član europskih podružnica Muslimanskog bratstva, nekih pod vodstvom jednog od lidera organizacije Yusufa al-Qaradawija, koji se redovito poziva na najcrnje antisemitske stihove u Kuranu za borbu protiv Židova i Izraela.

Islamizacija političke sfere nije trajala samo tijekom rata, što svjedoči Cerićevo poslijeratno inzistiranje na šerijatu, tvrdnjama da „država ima obvezu osigurati muslimanima slobodu življenja u skladu sa šerijatom“ te da je „neotuđivo pravo bh. Muslimana živjeti pod šerijatom“.

Upamćen je ostao i sastanak delegacije Muslimanskog bratstva koju je 2014. u svom uredu primio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.

On se s njima fotografirao s četiri podignuta prsta, koji simboliziraju „rabiju“, u znaku podrške Muslimanskom bratstvu u nasilnim prosvjedima u Egiptu, što je izazvalo zgražanje hrvatskih i dijela svjetskih medija.

Štoviše, da bošnjački političari otvaraju vrata Muslimanskom bratstvu, organizaciji koju SAD planira staviti na popis terorističkih organizacija, svjedoči službeni sastanak duhovnog vođe al-Qaradawija i nekadašnje veleposlanice u Kataru i sadašnje ministrice vanjskih poslova BiH Bisere Turković.

Bošnjačko vodstvo je (pan)islamiziralo politiku, kako unutarnju tako i vanjsku, što je pojačalo animozitet prema zapadu.

Bošnjački lideri su, s jedne strane, preuzeli spoj čvrstog vjerovanja u superiornost muslimanskog jedinstva, a s druge paranoičnog straha od „moći“ nevjernih kršćana i Europe, koji ih žele „palestinizirati“ ili „andaluzirati“.

Sukladno filozofiji „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića, prema kojem „nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija“, njegovi najvjerniji ljudi početkom 1990-ih pisali su o „kurvi Evropi“ (Džemaludin Latić), da je „Zapadu važnija kap nafte nego litar naše krvi“ (Mustafa Cerić) i da „Evropa još živi opterećena križarskim barbarizmom“ (Mustafa Imamović).

Takvo filozofsko polazište može biti jedno od objašnjenja Izetbegovićevog hudejbijskog pristupa mirovnim sporazumima pod pokroviteljstvom SAD-a, UN-a i Europske zajednice, s kojih je povlačio potpise i kršio, počevši od Cutileirovog plana u ožujku 1992. koji je mogao spriječiti rat.

Muslimanski vođa nije ni manje ni više nego potpisivao hudne uoči ostvarivanja ratnog cilja.

Promatrajući poslijeratno bošnjačko rušenje Washingtonskog sporazuma s Hrvatima, sve je očitije kako su njemu Bošnjaci pristupili hudejbijskom taktikom, na isti način kako su pristupali većini sporazuma za vrijeme rata. U posljednje vrijeme SDA-ovom islamizmu, s još većim žarom, pridružuju se zagovaratelji „bosanskog unitarizma“.

Primjerice, osnivači Građanskog saveza BiH Reuf Bajrović i Emir Suljagić, inače u izvrsnim odnosima s nekim od savjetnika člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji su otvoreno prijetili Hrvatskoj slanjem „vehabija na moru“ i „političkim ratom“, zagovaraju Miloševićevo izborno pravilo „jedan član, jedan glas“.

Nakon što su Bošnjaci nametnuli svoje članove u Središnjem izbornom povjerenstvu BiH, ključnom tijelu koje odlučuje o implementaciji rezultata izbora, njih dvojica u članku u sarajevskom listu „Oslobođenje“ 16. travnja 2020. tvrde da je stvorena „istorijska prilika“ za „slanje hercegbosanske politike u povijest“ (čitaj: konačnog rješenja; brisanje konstitutivnosti Hrvata u BiH).

Bajrović i Suljagič tvrde da treba „stvarati činjenice na terenu kad god je to iole moguće“, zanemarujući obvezujuće načelo međunarodnog prava pacta sunt servanda, koje očito ne vrijedi u očima vodećih bošnjačkih elita.

Sukladno hudejbijskom pristupu, bošnjački lideri stvaraju činjenice na terenu za uređenje države i društva po želji, izigravajući političke dogovore s Hrvatima kao ravnopravnim partnerima, koji bi se trebali zadovoljiti manjinskim statusom zimija (dhimmi).

Bošnjački vodeći političari promiču i islamizaciju identiteta.

Tako je nedavno stradao Ivo Andrić kojeg gotovo više nema u bošnjačkim školskim programima. Proslavljeni autor proglašen je islamofobom, a njegovi branitelji postali su nepoželjni gosti sarajevske čaršije, poput pisca Ivana Lovrenovića, koji je u jednom tekstu upozorio na ideološko-nacionalni antagonizam u tumačenju Andrića, između ostalog navodeći kako primjećuje „nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, te tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i  eshatološkoga spasa“.

Dok sljedbenici panislamizma nastoje očuvati političku i duhovnu čistoću muslimanskog prostora (Dar al-Islam) od svjetovnih „nametnika“ poput Andrića, te po mogućnosti nametnuti isto nemuslimanskom područjima koji su u primirju s muslimanima (Dar al-sulh), zagovornici „građanske Bosne“ stapaju se s tom politikom, jer ona odgovara unitarističkoj ideologiji kojoj je nužna većina ispravnog i čvrstog naroda koji će zadržati vlast i sustav nadvladavanja.

Hrvatski odgovor

Unatoč jasnim temeljima Washingtonskog sporazuma iz 1994. godine, njegovo hudejbijsko shvaćanje nametnulo je filozofiju majorizacije Hrvata u BiH kao glavnu metodu ostvarivanja bošnjačkog cilja neostvarenog u ratu.

Širenje bošnjačkog političkog “Prostora džihada” (Naziv koji tijekom rata u uporabu unio general bošnjačke Armije BIH Šerif Patković pozdravljajući Aliju Izetbegovića povikom “tekbir”) je u očima dijela bošnjačkih elita parcijalno zaustavljeno upravo 1994. godine formiranjem bošnjačko-hrvatskog entiteta FBiH.

Hrvatska i politički predstavnici Hrvata u BiH konačno se trebaju emancipirati od eurokratskog zataškavanja stvarnog političkog stanja u FBiH.

Tom entitetu prijeti dvostruki ciparski scenarij: prvo, teritorijalna i politička podjela i, drugo, potpuno kastriranje uvjeta za pregovore o održivom ugovoru i dugotrajnom miru između Bošnjaka i Hrvata.

Kao potpisnica svih važnijih sporazuma, hrvatska strana je dužna promijeniti paradigmu samog shvaćanja cilja i djelovanja vodećih bošnjačkih aktera.

Zbunjenost hrvatskih predstavnika i javnosti izraz je potonuća u komotnost europskog postmodernizma i zapostavljanja temeljnih islamskih koncepata koji utječu na shvaćanje međunarodnih i međunacionalnih odnosa ugrađenih u suvremenoj bošnjačkoj političkoj tradiciji.

Jedno od tih koncepata danas se očituje u Arafatovom savjetu Aliji Izetbegoviću o prihvaćanju hudejbijskog mira i kasnijeg nastavka borbe. Drugim riječima, metoda djelovanja je promijenjena, ali cilj nesmetanog vladanja teritorijem i narodima i dalje je isti.

Istom filozofijom Muhamed je osme hidžretske godine ovladao Mekom, a Kurejšiti su mirno spavali vjerujući da je sporazum jednak za sve.

Hrvati i njihovi predstavnici se moraju probuditi iz sna i tražiti strateška rješenja dok se, u ograničenom vremenu hudejbijskog mira, „istorijska prilika“ njihovog konačnog brisanja iz FBiH nije ostvarila u ratu drugim sredstvima.

O Autoru: Ivan Šušnjar je analitičar i aktivist iz BiH. Imenovan je na diplomatska mjesta u Čikagu (2014.) potom  u Prag (2015.), ali su bošnjački nacionalisti  huškačkim konstrukcijama i pritiskom prema Međunarodnoj zajednici minirali njegove agremane na obe diplomatske destinacije.. Tadašnji hrvatski član Predsjedništva BiH, iz prosvjeda, pune četiri godine je ostavio mjesto u Pragu praznim. U međuvremenu, sarajevskim nacionalistima podobni Hrvati, popunili su hrvatska diplomatska mjesta u BiH diplomaciji.

Izvor: Hrvatski politički tjednik