Od ruševina Pompeja do spolnog odgoja

Bourges, grad u središnjoj Francuskoj, na prvi pogled nema mnogo veze s hrvatskom politikom. Osim što obje države misle da rade dobro vino, s time da Francusku shavaćaju ozbiljno, druge su sličnosti, filmskim rječnikom rečeno, slučajne. Ipak, tamošnja katedrala, biser gotičke arhitekture iz 13. stoljeća, otkriva i prilično rđavu kariku u lancu naših dilema vezanih uz spolnost, erotiku, estradu ili ulogu države u reguliranju intimnih ljudskih preokupacija. Posljednja je bila referendum o uvrštenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav, nešto ranije bile su to žučne rasprave o spolnom odgoju, a još prije ženska pozadina u spotu Hrvatske turističke zajednice.

Foto: RFE

Možda je radi lakšeg fokusiranja najbolje krenuti od ekstrema – Katoličke crkve, institucije smatrane  posljednjom na listi permisivnih prema lascivnim reprezentacijama prokreacije. Iz kastavske crkvice Sv. Trojice, inače službenog galerijskog prostora RH, u lipnju 2013. crkvene su vlasti uklonile radove umjetnica Marije Koruge, Monike Meglić iMelinde Šefčić u sklopu izložbe “Ženski autoportreti”, a po svemu sudeći razlog je bilo nago žensko tijelo. Prema Novom listu, župnik je to obrazložio riječima da “i malo dijete zna da gole ženske ne mogu biti izložene u kapelici”. Pa ipak, je li baš uvijek i svugdje bilo tako?
Zanimljiv je primjer spomenuti Bourges, odnosno tamošnja rimokatolička katedrala na čijim su fasadama prikazane vrlo eksplicitne scene – od penetracije i mastrubacije do sodomije, a zidani elementi u unutrašnjosti izrađeni su u obliku stražnjica, i to upravo u razini lica posjetitelja. Ono što navedene slike razlikuje od kastavskog slučaja jest moralna poduka, odnosno to što su na katedrali prikazane kao najava sudnjeg dana, griješna aktivnost koja vodi u pakao. Slične primjere srednjovjekovnog zastrašivanja perverzijama povjesničari umjetnosti locirali su i drugdje po Europi, tako da one ni u kom slučaju nisu iznimka.

Unutrašnjost katedrale u Bourgesu (Izvor: Pornography: The Secret History of Civilization).

Znatno više pomutnje o svojoj svrsi unose pak “zločeste” sličice na marginama srednjovjekovnih europskih molitvenika danas pohranjenih u knjižnici Pierpont Morgan u New Yorku. Neke se od njih otkrivaju tek nakon pregleda povećalom, a prosječnog promatrača iznenađuju drskošću. Rame uz rame s klasičnom kršćanskom ikonografijom nacrtani su prizori homoseksualnog i heteroseksualnog odnosa, a na krajnje nepriličan način prikazan je i Isus, doduše u postnatalnom stadiju, u rukama majke Marije kojoj srednjak izviruje na nezgodnom mjestu. Svrha ovih sličica, kako je to u izvrsnoj seriji Pornography: The Secret History of Civilizationobjasnio kurator Roger Wieck, ni dan danas nije do kraja jasna, ali jest da su si takve knjige mogli priuštiti samo iznimno imućni i obrazovani pojedinci. Nije Crkva dakle, uvijek bila protiv javnih eksplicitnih reprezentacija, već su one u jednom trenutku između 13. stoljeća i modernog doba postale nepodobne. Pitanje nije samo kada i zašto, već i otkud takva tvrdoglava snaga današnjem većinskom vjerovanju da je antieksplicitni stav Crkve vanvremenski i oduvijek.

Detalj iz molitvenika koji se čuva u knjižnici Pierpont Morgan (Izvor: Pornography: The Secret History of Civilization).
Primjeri Bourgesa i molitvenika iz knjižnice Pierpont Morgan ukazuju da dio odgovora, ali nikako ne cijelo objašnjenje, leži u dostupnosti i kontekstu, odnosno “kvaliteti publike”. Uklanjanje seksualnih prikaza iz crkava koincidira s počecima modernosti, ali i ponašanjem tadašnje političke elite. Kako piše Lynn Hunt u The Invention of Pornography, koncept pornografije kao   reprezentacije izrađene s ciljem postizanja seksualnog uzbuđenja u širi je optjecaj ušao tek sredinom ili krajem 18. stoljeća. U ranoj modernoj Europi, od 1500. do 1800. godine, piše Hunt, pornografija je bila tek tehnika  upotrebe seksualnog imaginarija kao kritike aktualnih vjerskih i političkih autoriteta. Razvoj pornografije pratio je razvoj tiska, a u 17. stoljeću pojavio se u obliku prevladavajućeg umjetničkog žanra tog vremena – noveli. Pornografija je, smatra Hunt, kao literarna, vizualna i pravna kategorija tipično zapadnjački fenomen, vezan uz modernost, prosvjetiteljstvo i sve veću dostupnost kulturnih dobara uzrokovanu napretkom tehnologije, ali i s nekoliko važnih poveznica s antičkim Rimom i Grčkom (gdje je skovan termin pornografije kao pisanja o prostitutkama). Dostupnost je, primjerice, zabrinula i sicilskog kralja Franju I kada je krajem 18. stoljeća u Pompejima nedaleko Napulja otkriven niz fresaka i figura eksplicitne naravi, a koje su po njegovu nalogu u  napuljskom muzeju zatvorene u posebne ormare dostupne punoljetnim muškarcima “odgovarajućeg morala”, u praksi imućnijima i obrazovanima.
Nadalje, otkriće je zabrinulo viktorijansku englesku koja je sada morala drukčijegledati na svoje uzore iz antičke kulture. Viktorijanski liječnik William Acton autor je antologijske rečenice: “Najbolje majke, supruge i upraviteljice kućanstva znaju malo ili ništa o seksualnom užitku. Ljubav prema domu, djeci i kućnim poslovima jedina su strast koju osjećaju”.  Koncepti na kojima se imala pokazati koruptivna narav pompejskih slika ili europskih novela okretali su oko riječi kao što su “upravljanje”, “dužnost”, “kontrola”. Svrha pompejskih slikarija u kupalištima i vilama nije do kraja jasna, no arheolozi su skepični prema tvrdnji da su se one u originalnom kontekstu mogle povezivati s ekscitacijom. Po njima, prije će to biti humor ili funkcija amajlije. U radio-eseju povjesničarke umjetnosti Linde Nead govori se pak o svojevrsnoj povjesnoj inverziji. Stvaranjem tajnog muzeja u 18. stoljeću, isključivanjem dijela javnosti, zapravo je naknadno kreirana pornografska funkcija artefakta, budući da se ona konzumira unutar četiri zida. Neke slikarije takvu patinu zasigurno jesu imale – posebno one u javnim kućama. No, provokativne slike, i to minuciozne izrade, nađene su i  u domovima imućih građana, u posebnim prostorijama, za koje se vjeruje da su služile zabavi glave familije i uglednih gostiju, zbog čega Nead zaključuje da se i ovom prilikom seks povezivao s odnosima moći, odnosno da je bio na neki način privilegija užeg (muškog) kruga. Čak i ako je takvo gledanje Nead točno, vjerojatno se ipak radi o sasvim drugoj kategoriji moći. Ne samo da su  eksplicitne slike nađene čak i u boravištima robova (nije bilo neuobičajeno da su ih robovlasnici darivali sužnjima), već je i dva tisućljeća kasnije francuski pisac Michel Houellebecq, kao i neurobiolozi, dao određeno razgraničenje. Seksualna i ekonomska hijerarhija sasvim su različite i neovisne o spolu; itekako je moguće na jednoj biti gubitnik, a na drugoj šampion.
Ako se već deklarativno odrekla njegove reprezentacije, crkva se ljudskog tijela sigurno nije odrekla. Šećući Londonom, u najzabačenijim četvrtima gledao sam crkvu do crkve. Između kineskih restorana i praonica, deseci improviziranih bogomolja. Od raznih kršćanskih denominacija do budističkih hramova. Na zagrebačkom Jarunu, u Župnoj crkvi Sveta Mati Slobode okuplja se fantastična ekipa laika i svećenika, spremnih pomoći ne samo duhovno nego i na puno konkretnije načine. Pa otkud onda danas takav oprez prema javnoj vizualnoj reprezentaciji nečeg u osnovi prirodnog i nužnog? Ima li to veze s crkvom ili širim društvenim okolnostima?
Michael Foucault
U 17. stoljeću, piše francuski teoretičar Michel Foucault u knjizi Povijest seksualnosti, za razliku od prijašnjeg pravapatria potestas, koja je ocu rimske obitelji dala doslovce pravo da izvrši najtežu kaznu nad članovima svoje obitelji, te kasnijeg prava suverena da živote svojih podanika tijekom rata indirektno dovede u smrtnu opasnost, razvile su se dvije nadopunjujuće poluge moći nad životom. Jedna od njih, piše Foucault, usredotočila se na tijelo čovjeka pojedinca kao stroja. Kako povećati njegovu efikasnost, uključiti ga u ekonomske procese na najbolji način, povećati mu produktivnost, bile su se neke od preokupacija prve poluge koju još naziva disciplinama ili anatomo-politikom ljudskog tijela. Druga, koja se prema Foucaultu razvila nešto kasnije, bavila se tijelom čovjeka kao biološke vrste – reprodukcijom, rođenjem, smrću, životnim vijekom, zdravljem. Potonjima se upravljalo kroz čitav niz regulatornih mehanizama koje Foucault nazivabiopolitikom populacije. U 18. stoljeću, upravo u vrijeme kad se pornografijom počelo smatrati djelo izrađeno s ciljem izazavanja seksualnog uzbuđenja, discipline ibiopolitika već su potpuno “prolistale” a njihovi “izdanci” preplavili su europska društva, vršeći biomoć. Pod disciplinama podrazumijevaju se bolnice, zatvori, sveučilišta, srednje škole, razni proizvodni pogoni, tj. mjesta gdje se prostor i vrijeme strukturiraju kroz određena pravila, dok se pod biopolitikom misli na tehnike upravljanja prirastom stanovništva, stopom rođenja, migracijama, stambenim zbrinjavanjem i javnim zdravstvom. Prema Foucaultu, točka u kojoj su se spajalianatomo-politika tijela i biopolitika populacije bio je seks. Istovremeno, razvoj fotografije i tehnike stvorio je uvjete za izrazito vjernu reprodukciju spolnog odnosa, posljedično izazivajući određene refleksne biološke reakcije u promatraču.