Politički Sarajevo najčešće se sjeti Bosanske Posavine kad se potegne pitanje trećeg entiteta tamo gdje su Hrvati danas najbrojniji narod. Kad se krene u raspravu oko teritorijalnog preustroja Bosne i Hercegovine i kao jedan od prijedloga na dnevni red se iznese moguće formiranje većinski hrvatske federalne jedinice, Sarajevo ne da, nameće pitanja kao „što s Posavinom?“ i pojmove poput „teritorijalni diskontinuitet“, kao da trenutno to ne postoji unutar Federacije BiH. Nadalje, sarajevski filozofi u istoj raspravi nikad neće spomenuti diskontinuitet u drugim državama, npr. u švicarskim kantonima, u Belgiji, ali i u Dalmaciji gdje Neum presijeca Hrvatsku. Osim teritorijalnog diskontinuiteta sarajevski političari i razne nevladine organizacije provode politiku laži, šireći neistine među Posavljacima pričicama o „prodaji“ ili „izdaji“ Bosanske Posavine. Po TV kanalima puštaju se kojekakve emisije, kao što se prije nekoliko godina na HTV-u emitirala Denisova „Latinica“ posvećena ratu u Bosanskoj Posavini u kojoj je glavna zvijezda bio Ante Prkačin, čovjek više nego sumnjivog morala. U toj su emisiji tada pozvani plaćenici koji su pred kamerama liječili osobne frustracije zbog vojnih poraza. Mantra o prodaji Posavine živi i danas, a tadašnje političko hrvatsko vodstvo je, navodno, glavni krivac za vojni poraz u toj regiji.
______________piše: Ivan Pepić / poskok.info
Sarajevu to godi. Međutim, povijesne su činjenice sasvim drugačije nego što ih propagiraju mesićisti i sarajevski propagandisti, a jedna od njih je da Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna nastaje tek nakon Hrvatske Zajednice Bosanska Posavina, što znači da su posavski Hrvati prije Mate Bobana, ali i Bošnjaka, politički samostalno počeli organizirati obranu, bez ikakve pomoći Sarajeva. Bez obzira na takve dokaze mnogi i dalje koriste prazne fraze, poput „Zagreb je kriv što je Posavina pala!“ ili kako je „Šušak mislio samo na svoj kamenjar!“.
Isto tako, povijesne činjenice govore da su Bosansku Posavinu branili isključivo jedinice HVO-a potpomognute sredstvima i oružjem HV-a, dok je prije toga tadašnji predsjednik Alija Izetbegović jasno i glasno poručivao kako „ovo nije naš rat“. Raznim sarajevskim organizacijama i političarima ne pada na pamet dovesti u pitanje postupanja tadašnjeg političkog vodstva koji ni u jednom trenutku nije povukao potez kako bi preko Armije BiH barem rasteretio brigade HVO-a u Posavini. Umjesto toga, oni sve glasnije prozivaju Zagreb i Hrvate. Iako je nastala u travnju 1992., Armija BiH u posljednjih šest mjeseci rata u Posavini nije potegla nijedan značajniji korak kako bi branila „domovinu“ uz rijeku Savu. Licemjerstvo koje pokazuje politički Sarajevo prozivajući tadašnje hrvatske lidere kad je u pitanju obrana tog teritorija potpuno pada u vodu kad se poslušaju izjave poput one generala Stipetića, koji je htio presjeći koridor no „druga strana pod Knezovim vodstvom (Armija BiH) nije ispalila ni metka“.
Druga zanimljiva izjava stiže od Načelnika stožera OZ Bosanska Posavina Ilije Vincetića, koji tvrdi kako je Armija BiH čak u tri navrata željela ući u sukob s Hrvatima na području Orašja. Vincetić dodaje kako je nakon sprječavanja tih sukoba bio unaprijeđen, što znači da Tuđmanu nikad rat s Bošnjacima nije bio u interesu, kako lažno svjedoče Mesić & Co. Osim što Armija BiH nije sudjelovala u obrani teritorija Bosanske Posavine, ona nije sudjelovala niti je ikad planirala oslobođenje tog prostora. Odgovor na pitanje zašto Sarajevu nije padalo na pamet da brani Posavinu leži prije svega u etničkom sastavu tog područja u kojem je, za razliku npr. od kasnije oslobođenog Sanskog Mosta, živjela hrvatska većina, što znači da je Sarajevo omogućilo Srbima da se iživljavaju nad Hrvatima i još jednom potvrdilo vlastitu tezu „da to nije naš rat“. Otuda proizlazi da su tadašnji i politički Sarajevo i Armija BiH zbog nemiješanja u pitanje Posavine prešutno prihvaćale HVO kao legitimnu obrambenu vojsku na području Bosne i Hercegovine, što danas od bošnjačkih političkih lidera nitko neće priznati. Politici prešućivanja se nadovezuju razne aktivističke udrugice, nerelevantne regionalne stranke i kreatori javnog mnijenja, kao npr. portali koje kontrolira Živko Budimir, npr. e-posavina.com, čiji su tekstovi preuzeti opet s Budimirovog portala dnevno.ba , koji blate svaku ideju povezivanja hrvatskih općina u Bosni i Hercegovini.
Tako mitovi o prodaji Posavine i dalje preživljavaju bez većeg kritičkog ispitivanja stvarnog stanja. Iako je od 2011. godine javnosti dostupna knjiga pukovnika VRS Novice Simića „Operacija „Koridor-92“ u kojoj se vidi realno stanje na terenu, kao i podatak da su srpski vojnici raspolagali s čak 54600 vojnika, dok hrvatska strana s najviše 25000 branitelja, a o oklopnim vozilima i drugoj tehnici da i ne govorimo, te da su srpske snage lukavo koristile propagandni rat (povjesničar Mladen Barać napisao je prikaz te knjige ), raznim je kritičarima lakše pogledati emisiju kao što je Latinica i doći do potpuno nelogičnih i proturječnih kvazizaključaka te nastavljati metodom rekla-kazala.
Stoga, otkud moralno i političko pravo sarajevskim političkim elitama da se brinu o političkom uređenju regije u kojem žive pretežito Hrvati, a nakon – nažalost – strašnog etničkog čišćenja i srpsko stanovništvo? Zašto Sarajevo lažno ističe kako je Armija BiH jedina vojska koja je branila Bosnu i Hercegovinu od agresora, kad to nije činila u istočno-sjevernom dijelu države, niti je pokušala osloboditi to područje?
Dakle, nije li politički licemjerno optuživati HV, HVO i Zagreb za gubitak tog teritorija namećući opasne laži koje protjerani teško zaboravljaju, kao „izdaja“, „prodaja“ ili „trgovanje teritorijem“? Naravno, Sarajevu nije stalo ni do Posavskog Kantona, a kamoli do cjelovite Bosanske Posavine.
Ups! Varam se! Stalo je Sarajevu itekako do Posavskog Kantona, ali isključivo kad se govori o činjenici koju je istaknuo i ICG. U tom području, kao i u drugim područjima u kojima Hrvati čine većinu stanovništva, električnu energiju distribuira EP HZ-HB. Tek kad se spomenu takvi podaci političkom Sarajevu dođe iz guzice u glavu, pa agresivnije aktivira kampanju o „prodaji“ Posavine.
Eto kad i na koji se način Sarajevo brine o Posavini. Uvijek i u svako vrijeme kad pitanje Posavine treba biti upotrebljeno u bošnjačke centralističke interese. No, ne i onda kada je treba vojno braniti. To je taj praktični patriotizam koji nam se prodaje od političkog Sarajeva od devedesetih do danas.
wpDiscuz