Hrvati iz BIH kada govore o sebi jako malo znaju o sebi. Znamo da smo unučad pobijenih očeva i djedova, no ne znamo da smo unučad i pobijenih pradjedova, a da su oni bili unučad pobijenih očeva.
Kultura sjećanja danas svodi se na oplakivanje žrtava iz Drugog svjetskog rata pri čemju šaljemo poruku da nas ovaj rat nešto naročito nije ni taknuo. A u ovom ratu borili smo se za sebe.
No kako Hrvati imaju potrebu biti dio velike priče njima je najmilije oplakivanje žrtava iz velikog rata. Pri tome se žrtve BH Hrvata koje su se dogodile na “krivoj” strani ne spominju. Kao što se ne spominju ni zla koja je počinila “prava” strana. Ali najbjednije je kada vidiš kako se stidljivo govori o našim žrtvama koje su nam počinili Talijani ili Njemci.
Na primjeru Rame i Dive Grabovčeve pokušat ćemo prosječnom neukom Hrvati pojasniti kako određene strukture mijenjaju naše kolektivno sjećanje.
Rama je imala poseban značaj unutar hrvatskog kraljevstva, po njoj se čak i nazivalo to kraljevstvo. Logično je da je tu odrastao buntovniji svijet i buntovnija vlastela jerbo je predstavljala nekakav centar moći tog vremena hrvatske krune kao i kasnije kada će pasti pod krunu bosansku, nakon što je Zapadno plemstvo u Hrvata potpisalo da priznaje ugarsku krunu i izdalo istočne banovine.
Logično je da je uz tu buntovniju aristrokraciju u Rami, stasao i buntovniji soj svećenika, fratara, ramskih, kojima nije u dobro pala ona Fra Anđeo Zvizdajnička nagodba s Turcima. Rama bijaše jedan od tih krajeva, nakon turske okupacije, koji se počesto bunio. Pojavom hajdučije u Dalmaciji i u Rami se proširila svijest o potrebi borbe protiv Turaka. Vidjevši da će u toj borbi nastradati i fratri i narod, gvardijan Rame poziva hajduka Stojana Jankovića da pomogne Rami kako bi pobjegla cijela, iselila se, put Sinja. Koji je tada već bio oslobođen.
Govorimo dakle o 17. stoljeću. Stoljeće je to krajem kojeg će se roditi i Diva Grabovčeva. Ne ova Diva kakvu je predstavljaju danas. Govorimo o stvarnoj Divi.
Stojan Janković bio je hajduk od Zadra, pravoslavne vjere. Najzaslužniji čovjek za uspješan bijeg Ramljana put Sinja i spas čudotvornog kipa Gospe Ramske. Iliti Sinjske.
Kako mu je ime Stojan, a izvorno prezime Mitrović, i kako se zna da je podigao zavjetnu pravoslavnu crkvu kao svoju zadužbinu, prilično je nezgodno ga kovati u hrvatstvo. Pa je stoga hrvatski stajaći enciklopedijski zdrug odlučio Stojana jednostavno prebrisati.
Na Wikipediji smo našli sljedeći članak:
Stojan Janković, pravoslavac, štitio je Ramu od čega? Od zuluma osmanskih vlasti i TERORA PRAVOSLAVACA I NJIHOVIH SVEĆENIKA Hrvate, katolike Rame.
Iako nema povijesnih podataka niti dokaza, a i suludo je vjerovati da je potlačeni pravoslavni narod pod Turcima, dok je bio robljem kao i mi, terorizirao katolike, nitko danas na Wikipediji ne brani napisati ti što god želiš. S druge strane, postoji mnoštvo podataka o tome kako su Srbi pozivali Hrvate na ustanke, kako su ih skupa dizali, kako su se hrvatski hajduci (Mijat Tomić) inspirirali srpskim guslama (Filip Višnjić), kako je Marko Mesić u Lici skupa sa svojim i srpskim narodom tjerao Turke, baš kao i Fra Luka Imbrišimović u Slavoniji, u Požegi, no sva ta pozitivna sjećanja na srpstvo nekom čudnom rukom su izbrisana.
Tek će nas HRT o godišnjicu Gvozdenskog podsjetiti kako je empatični i osjećajni Ferhat Paša pustio suzu kad je vidio hrvatske smrznute vojnike koji su se smrzli na straži čekajući vojsku Ferhatovu, a koja je bila sačinjena od koga? OD PRAVOSLAVNIH TERORISTA.
Naravno, unutar Gvozdenskog nema niti jednog pravoslavca, tvrđavu su osvajali TERORISTI PRAVOSLAVCI, a Ferhat Osjećajni, naš muhamedanski brat, tek je došao suzu pustiti.
Tako otprilike danas izgleda austrijsko upravljanje HRT medijskim cirkusom od programa.
U svakom slučaju, evo još malo o Stojanu.
Krajem 17. stoljeća Stojan dakle gradi pravoslavnu crkvu, na Wikipediji su dodali “grčku” ne znamo iz kojeg razloga su to dodali, no činjenica je da je ta crkva imala slavu sv. Đorđa i da se krsne slave vežu samo za Srbe u pravoslavlju te za jedan dio katoličkih obitelji u Hercegovini, vjerojatno onih pravoslavnog porijekla koje taj običaj danas kriju, no znaju da su im djedovi katolici imali svoje kućne svece.
Stojan će se u kasnijoj fazi dati u ideju oslobođenja Rame ili pak prevođenja tog naroda na oslobođena područja. Ponavljamo – činjenica da u Rami danas nema ulicu niti trg najveći je dokaz idiotizma ramskog vječnog gradonačelnika i ljudi oko njega. Ti ljudi ne zaslužuju biti Ramljani ili Ramci kamo li biti vlast u tom mjestu i nedavanje ulice po ramskom dobročinitelju i heroju srednjovjekovne povijesti Rame zapravo su sebi podigli najveći spomenik. Trajan spomenik jednog notornog neznanja i idiotizma.
Ovako bilježi Jeronim Vladić o Stojanu i ramskom gvardijanu što je zapamtila narodna predaja:
Gvardijan, fra Stjepan Matić, pozvao je Stojana iz Dalmacije i on je došao te porobio i popalio mnoga turska sela, kule i odžake. Došao je preko Duvna na planinu Ljubušu i tu se odmarao. Naišao je neki momak iz Proslapa, iz Milasovićeve obitelji, te ga je Stojan poslao da ide pravac gvardijanu na Šćit i poruči mu da će mu on doći s tisuću i petsto drugova na večeru. Momak nije otišao pravo gvardijanu nego u Proslap u svoju kuću gdje su ga isprepadani ukućani nagovorili da ne ide na Šćit, nego u Prozor javiti Turcima. Turci su donijeli na Tomino Polje kraj rječice Slatine suha drva i naložili “stotinu vatara” te digli graju da bi se dobio utisak kako ima mnogo vojske. Od te vike fratri su se u samostanu prepali pa su cijelu noć probdjeli u crkvi moleći se i očekujući progone. Stojan je, silazeći s planine, vidio turske vatre i čuo graju pa je mislio da ga je gvardijan izdao Turcima pa nije ni silazio te večeri nego je krenuo prema Kupresu i Skoplju. Tek nakon nekoliko dana došao je nenadano u gluho doba noći, ukorio gvardijana što ga je tobože izdao i udario ga dva puta sabljom pljuštimice kaneći ga ubiti da mu se osveti što nije učinio kako mu je poručio po Milas
ovićevu momku. Nato je gvardijan prokleo prevrtljivog momka riječima: “Da Bog da mu se pletivo ne širilo!” Vjeruje se da je ova kletva o neširenju plemena uslišana i da se ta loza ne množi, nego ostaje uvijek isti broj članova. Kad je Stojan saznao da je kriv momak, a ne gvardijan, sporazumjeli su se da će se spremiti fratri i narod te čekati Stojanov sljedeći dolazak.
Kad je Stojan došao treći put u Ramu, spustio se u Kopčiće, spalio selo, porobio ga, pobio Turke, a pred džamijom ispekao ovna i noćio, a sutradan došao na Šćit te s fratrima i narodom otišao u Dalmaciju. Rastajući se od crkve i samostana, gvardijan je potpalio samostan i crkvu da Turci ne skrnave mučeničke kosti i svetinju. Vladić navodi da je sišao s uma i da su ga svezana doveli u Sinj te da se o njemu više ništa ne zna. Narodni guslar opjevao je ovaj tragični događaj u desetercu. Fra Grgo Martić objavio je pjesmu koju je čuo od guslara Davida Prljića, a objavio ju je i Vladić u svojim Uspomenama.
Druga predaja govori da je Stojan Janković poginuo u bitci s ramskim Turcima ili negdje prije Rame no koridor za zbjeg je otvoren i gvardijan je tako izveo narod. Ramska župa i okolica nakon toga padaju pod upravu kreševskih fratara, a kreševski fratri bili su već 200 godina poturice. Fraturice. I slijepo su slušali što govore kadije i begovi. I nisu im se bunili. Propovijedali su pokornost i poslušnost begovima, potirali hajdučiju, prijavljivali su buntovne momke koji bi mogli izrasti u hajduke, prijavljivali su naročito guslare koji su tvorci hajduka. Ne postoji hajdučka glava koja je izrasla mimo guslarske strune, pjesme boli i junaštva o junacima koji dolaze. Jedna suradnica našeg portala koja je u Beogradu doktorirala na temu gusala u svojoj znanstvenoj disertaciji, osim što tvrdi da su se izvorne gusle očuvale samo u Hercegovini i tek ponešto u Lici, ustvrdila je i to – Gusle su stvorile prve hajduke, a ne hajduci prve guslarske epove. A kad su već hajduci stasali i kad su postigli podvige rođeni su u drugoj fazi prvi guslarski epovi o postojećim hajducima.
Dakle, sada smo već u 1700 i nekoj, Stojan Janković i Gvardijan izvode buntovne ramske fratre, koji se neće i ne mogu prilagoditi podaničkoj kreševskoj upravi, izvode ih na slobodu u Sinj. Veći dio naroda je otišao u progonstvo, nešto malo naroda je ostalo.
To je kontekst u kojem raste naša ljepotica, Diva Grabovčeva, ostala bez mnoštva svojih prijateljica, bez svog buntovnog gvardijana, okružena Turcima, što prijateljima što onima koji žele na silu da ju žene. Jedinica je od oca Luke i majke Luce. Imaju šišanog kuma Arslanagu. Koji im je vjeran prijatelj. Ne znamo mu godine niti znamo je li ima ljubavi između nje i njega. Ili pak njegovog sina. Ne znamo je li ona vjerski fanatik i je li luda za fratrima ili pak mrzi pridošle kreševske fratre i njihovu filozofiju podaništva.
No jedno je sigurno. Novi fratri koji su došli u Ramu, a koji su bili dio kreševske škole, nisu narod, pa tako ni djevojke učili da budu buntovne i da ne poštuju volju begova i kadija, nego da joj se pokore.
Ako je Diva nakon nasilne prošnje bega Kopčića išla kod nekog ramskog fratra po savjet, taj je bio pripadnik ahdnamaške škole. Buntovni ramski fratri već su bili u Sinju. Kao ahdnamaš, kreševski fratar u Rami mogao joj je savjetovati samo da se pokori i da poštuje volju begova Kopčića te da se uda za Tahir agu. I ta hipoteza potpuno se poklapa s ponašanjem kreševskih dadž-fratara nakon što je Divino mjesto postalo kult. Ali nacionalni, ne vjerski kult. Jer Divino “ne” Tahir agi bilo je i Divino “ne” novom učenju fraturica. Učenju koje se svodilo na sljedeće: Sve slušajte što kažu age, begovi i mi. Ne bunite se. Ne idite u hajduke. Vaš status roblja ujedno znači nama, našu slobodu propovjedanja. Što vi veći robovi, to mi zaštićeniji propovjednici.
Da bi narod shvatio da je ovo istina, važno je da promotrimo ponašanje fratara nakon smrti Dive Grabovčeve te kontekst vremena i prostora u kojem ta smrt nastaje.
Svi vaši roditelji, ako ih pitate što je to tata/mama bilo “sijelo” kada se raspričaju, spomenut će vam kako su u davna vremena vaši pradjedovi, kad bi prosili vaše pramajke, znali potegnuti i preko dva dana jahanja do neke djevojke kod koje je bilo sijelo. Sijelo je bila neka vrst današnjeg speeddejtinga. Zamijeranje cure. Momak bi došao do njenih, najavio se, i negdje, ako je iz daleka, ulogorio se i čekao svojih 30 minuta. Tada bi se predstavio i ponudio curi za nešto ozbiljnije ako bi mu se svidjela. Ako bi cura dala šansu tom udvaraču, kasnije bi na sijelo puštala samo njega, a druge bi blokirala, reći ćemo današnjim jezikom socijalnih mreža.
Diva je bila mitski lijepa žena. Za nju se znalo i u Bekiji i u Livnu i u Nahiji. Ukratko, cijela zemlja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića sijelila je unutar sebe. Znalo se gdje žive garave ljepotice, gdje natprosječno lijepe žene bijele puti, a gdje ekstremno lijepa Diva.
Ne postoji ozbiljniji junak od Završja preko Livna do Imotskog i Nahije koji nije znao za Divu Grabovčevu.
Stoga je vijest o njenoj smrti predstavljala događaj nulte kategorije, iznimnu opasnost za osmanske tirane. Zašto? Jer je na kolektivnom gnjevu nakon njene smrti prijetio i kolektivni ustanak.
Diva u tom smislu predstavlja izuzetan nacionalni pojam, u prvom redu nacionalni, a onda tek sve ostalo. Ona je ustanak protiv trenutnog poretka. Ustanak protiv turske navade da bira i otima kog hoće, te ustanak protiv tadašnje recentne fraturičke ideologije pokoravanja.
Diva se nije pokorila ukratko niti begu niti fratru. Ustala je u obranu vlastitog integriteta i autonomije. Ona je bila narod iznad naroda. Plamen. Ona je naš prvi ustanak, u krvi ugušen, potom nasiljem nad sjećanjem gotovo izbrisan.
Sada je važno da shvatite što se događa nakon njene smrti. Ono što znamo je da ju osvećuje Arslanaga. To je važan element međusobnih odnosa običnih kršćana i običnih muslimana koji se još mora istražiti. Važno je da znate da su nad grobovima nevinih i čistih često molili i muslimani. I da su Divi na grob prije ovog nesretnog rata u Ramu dolazili moliti i pravoslavni i muslimani, naročito pravoslavne i muslimanske žene. Taj dio se često preskače. Da Divin grob u sebi nosi možda najstariji kult feminizma na ovim prostorima.
A što rade fraturice? Fratruljci. Oni koji su danas najgrlatiji na Divinom grobu, tadašnji i današnji izdanci ahdnamške Fra Zvizdovićeve škole.
Po zadatku Turaka morao se zaustaviti ustanak naroda protiv begova
. Sječa dahija u hrvatskoj verziji. Stoga su upravo oni o Divi načinili propagandu i pustili laž kako bi se narod primirio i ostao u kućama. Tako je nastao mit o lijepoj no razuzdanoj kćeri Grabovčevoj koja je mimo dopuštenja braće ljubovala s Turčinom te su ju braća sasjekla.
Diva nije imala braće i jasno je kao dan s kojim ciljem je izmišljena ova verzija. Danas je čujemo kod jednog dijela fratara koji i dalje slijepo vjeruju u nju te kod mrzitelja svega hrvatskog, radikalnijeg dijela muslimana koji ju također ponavljaju. Ovi prvi, fraturice, čine to iz proste obijesti. Njima je neprihvatljivo da išta igdje i u kom kraju u BIH Hrvata bude važnije od njih, pa Divu mrze prosto iz te činjenice, a ovi drugi muslimani kad ponavljaju tu laž zaboravljaju da su im pramajke skupa s našima molile stoljećima na njenom grobu za zdravlje svojih kćeriju, za sreću, za dobru udaju.
Drugi pakleni, gotovo đavolski posao učinile su ramske, točnije kreševske fraturice poturice kada su pokušale fizički i prijekorom zaustaviti ovaj kult. Proklinjali su naše žene, majke, pramajke, koje su išle na taj grob moliti po običaju svojih majki. Vrijeđali su ih da su pogani i da se mole nad lešom živinčeta, a kada u tri stoljeća to nisu uspjeli zaustaviti, pozvali su početkom 20-og stoljeća Ćiru Truhelju, već tada uvaženog u svijetu povijesti umjetnosti i znanosti generalno, da istraži grobak, i utvrdi o čemu se tu radi. On je na njihovu žalost potvrdio narodnu predaju. U grobu je bio skelet mlade ženske osobe ubijene u dobi od 16-17 godina. Iz današnje dakle perspektive možemo zaključiti da je beg Kopčić htio na vrijeme “okuličiti svoj posjed” te je napao praktički dijete.
Ovo što pišemo su fakti. Kasnije znanost nije utvrđivala njen mogući izgled niti je radila analize DNA. Današnjim tehnologijama o Divi bi se mnogo toga moglo znati. No sve ostalo što je kasnije dodavano o njoj, plod je čiste izmišljotine. A većinu toga su dodali upravo današnji fratri. Recimo predaja da je umrla za vjeru svoju, da je Truhelka vidjevši skelet shvatio da se radilo o ženi iznimne ljepote, sve su to namjerne propagande koje imaju za cilj, jedan strogo nacionalni, ili pak strogo ženski narativ pretvoriti u strogo konfesionalni.
Činjenica je, ponavljamo, i to neizmišljena da je baš u doba Dive Grabovčeve Ramom vladala sljedeća narodna poslovica: “Došlo vrime, Turci nam postadoše vuci, a fratri Turci.”
Vidimo iz ove poslovice koja je neprikosnovena da u Rami već tada vlada snažan gnjev prema novom učenju kreševskih fratara o potrebi apsolutnog podaništva Turcima.
Mlada Diva je doista mogla biti žestoka vjerska fanatistica, ali isto tako mogla je biti, što je puno vjerojatnije, žestoko razočarana naukom lokalnih fratara, koji umjesto osobne slobode, dostojanstva i integriteta, čistoće tijela, predaju nauk o bezuvjetnoj potrebi predaje vlastitog tijela u zagrljaj Tahir begovima ako se njima neka stvar digne na tebe.
U tom smislu lakše je vjerovati da je Diva bila lijepa, ponosita i prkosna, što je prilično svojstveno za kćeri jedinice, koje često očevi odgajaju da im u prkosu i junaštvu budu baš kao sinovi koje nisu imali.
Tvrditi da je Diva umrla zbog vjere svoje jednako je vjerojatno kao i tvrditi da je Diva umrla u inat vjeri svojoj koja ju je, barem u tom tadašnjem kontekstu, poučavala da kad joj Tahir opali šamarčinu, da ona skine haljinu. Ona je toj praksi odlučila reći “NE”, pa je prilična blasfemija njenu smrt povezivati s kultom vjerskog fanatizma.
Uostalom, njoj u potajici kasnije stoljećima na grob ne dolazi narod niti idu u grupama. Na njenom grobu stoljećima su kriomice dolazile moliti se žene. Ona postaje idol svakoj zlostavljanoj ženi, bez obzira na to kojoj vjeri je ta žena pripadala. Nad njenim humkom, unatoč prijekoru fratara, u potajici se jednako mole, u magli, jutru ili sumraku i zlostavljana katolkinja i muslimanka i pravoslavka.
Sada nam je malo i jasniji odgovor na pitanje otkud muslimanki prije rata na njenom grobu.
Ovo je dakle vrijeme kada formalno živimo kao robovi, no u nama tinja živa vatra slobode, žezlo koje ima prekinuti okove kuje se u nama u toj vatri. Imamo svoje oratore slobode (guslare), imamo svoje idole hajduke i imamo svoju na pravdi Boga ubijenu Divu. Hrvati, ma kako god da su se tada kolektivno izjašnjavali, Hrvati tog vremena najponosniji su ljudi svijeta, oni čekaju taj dan kada će nama svojim potomcima podariti doba kada ćemo i mi svijetom hodati uznosito, ravnopravni s ostalim čovječanstvom. Doba Dive je doba nade i prkosa i fraturičkih ulizica. Narod je, iako bez medija svjestan što je oko njeg i tko mu radi o glavi. Svjestan je moći imperije koja ga tlači i da ta imperija neće moći dovijeka. Svjestan je i da su njegovi duhovni oci kvarni, da su dio škole podaništva, a oni hrabri među njima da su ili posječeni ili pobjegli put Sinja.
To je Rama Dive Grabovčeve, to je naša povijest koju su nam fraturice pokušale izbrisati. To je doba ugušenog prvog hrvatskog ustanka. Ugušenog isti dan kad je i rođen u njenoj smrti.
Drugo je doba ovo danas. Doba Dive Fraturičke. Dive koja s onom Divom baš i nema dodirne točke.
Imamo sve medije svijet i dostupna su nam sva znanja, no mi smo dopustili da oni koji su se 300 godina borili da iz sjećanja naših majki izbrišu ime Divino danas budu glavni i jedini govornici na njenom grobu. Dopustili smo da još jedan važan simbolički punkt, postane tek mjesto hodočašća na kojem će oni, Divine suubojice držati jedinu riječ.
Naša svjetovna kultura preslaba je da se odupre fraturičkoj propagandi i naprosto plaćamo ceh ovih ili onih ratova. Djeca smo pobijednih očeva u ovom pa u onom drugom pa u onom prvom pa u austrijskim i balkanskim ratovima. Nikako da nam se dogodi tih prokletih 100 godina mira pa da se priberemo.
A što znači sekularizam najbolje govori ako kult Dive poredimo s Kultom Mile Gojsalić, omiške verzije Dive koja je ne mogavši odbiti turske prošnje, lažno pristala na udaju, potom minirala turski logor i sve skupa digla u zrak. Zamislite da danas na mjestu njene pogibije postoji samo misa, hodočašće i vjerni puk, te fratar koji uz njen spomenik drži govor. Što bismo mislili o Dalmatincima? Mislili bismo da su molitvena zajednica, da ne znaju baštiniti svoje nacionalno i da žrtvuju svoja nacionalna sjećanja nauštrb vjerskih.
No nećemo misliti to. Mislimo o njima da su vjernici, ništa manje nego mi, ali da su na višem kulturološkom nivou. Instituti i kulturnjaci u Hrvatskoj od Mile Gojsalić načinili su kulturu sjećanja kakvu ona i zaslužuje. Krimen današnjoj Vladi RH je što
ne shvaća da smo mi nakon ovog rata intelektualno zakržljali do te mjere da među sobom nemamo intelektualce koji će priču oko Dive zaštiti kao nacionalnu priču nulte kategorije i da ne mogu naši političari, podanici fratrizanima, skupa s njima osakatiti i ovu priču.
Kontroverzno i istovremeno sretno, a opet i žalosna okolnost da je jedan Marko Perković Thompson (Bog te podario najvećim milostima junače naš i hajduče pjesme) učinio oko povratka općeg sjećanja na Divu i na naš narod nego sve hrvatske institucije i mudre glave zajedno.
On je preživjeloj, jedva preživjeloj Divi udahnuo posve novu snagu. Nikada mu nećemo to moći zahvaliti kao i na mnogim drugim pjesmama i darovima nama BH Hrvatima.
Ona je vraćena u narodno sjećanje u najmoćnijoj sili današnjice – pop kulturi. I čim je pjesma o Divi postala to, nešto što se više ne može negirati, na tu pop prijestolnicu zajahali su oni, strvinari naše memorije, oni koji su 400 godina vodili samo knjige mrtvih i matice rođenih, ne zapisavši gotovo niti jedan važan nacionalni i narodni zapamćaj. Osim zapamćaja njih o samima sebi.
Čak su i narodne poslovice u kojima im se naš narod ruga poput ove narečene ili one “Kud Turčin mačem, za njim fratar s torbom” izmijenili kontekstualno tako da te narodne rugalice svjedoče njima u korist.
Ironija cijele ove priče je da je nekad naš narod, u doba roblja bio svjestan, prkosan i slobodan, da je cijenio vrijednosti, a da danas kada se divi Divi, bi možda neki sličan slučaj oko sebe naprosto izignorirao, da danas nije spreman za prosvjeda kamo li za ustanka, i da baš nikog ne zanima, što jednu osobnu, žensku, feminističku, ljudsku, proturežimsku i protufraturičku priču, priču oko Dive, povijesno dokazane Dive neki novi fratriša naziva “legendom” o djevojci koja je umrla za vjeru svoju.
Iako je daleko vjerojatnije da je umrla prosto zato jer joj se Tahir gadio kao sirovina, kao guzonjin sin, kao nasilnik. Jer je cijenila svoje tijelo, možda romantični pristup i nije joj se dalo pristati na nasilan snošaj.
Istovremeno znamo da je tražila pomoć, da je zavapila, da je u pomoć stigao Arslanaga, njen prijatelj i kum i da je potom ubio Tahir Bega.
Kako je netko od cijele ove prelijepe srednjovjekovne priče, uspio svesti Divu na sjenu sjene Mile Gojsalić ne znamo. Ali znamo da su lik i djelo Mile Gojsalić, koje predivno pojašnjava hrabrost hrvatske žene tog vremena očuvali i velikim dijelom oni isti prkosni ramski fratri koji su odbili biti dio kulture pokoravanja. Oni koje je oslobodio, iz Rame, iz zemlje ropstva, prvi hajduk ove naše priče – Stojan Janković.
Namjera ovog teksta nije obračun s fratrima, iako ne prežemo oko toga. Namjera je da vrli umovi našeg naroda, zaštite lik i djelo Dive Grabovčeve, jedinog svjetovnog ženskog lika naše povijesti od sakralizacije. Ili barem da se pobrinu da to ne čine oni koji su njen grob stoljećima proglašavali grobom živinčeta, a sjećanje na nju, štovanjem kurve.
Molimo Svevišnjeg da unutar FRA sekte probudi dozu samokritike i samoprekoravanja. Da sami imaju iti malo dostojanstva, na mjesto njene smrti dolazili bi presvučeni u neko drugo odijelo. Blasfemija je ovo što danas čine, što šute o svojoj ulozi i valjda će shvatiti što im zapravo želimo reći.
Unatoč svemu Diva , lik hrabre žene iz 18 stoljeća otišla je u smrt unatoč njihovoj doktrini pokoravanja i preživjela je u toj smrti i njihov pokušaj brisanja dug 300 godina a preživjet će i njihov pokušaj da joj se iz karaktera i identiteta izbriše sve osim vjerske dimenzije.
Rama nam dakle donosi jednu predivnu, hrvatsku i sveslavensku priču. Prkosni ramski puk sa svojim gvardijanom napušta zemlju ropstva i pali svoju crkvu i kosti kako se Turci ne bi iživljavali nad njom a u tome svemu pomaže im pravoslavni junak iz Dalmacije.
Rama nakon tog ima svoju Divu, koja odlučuje umrijeti čista, izdiže se sa svojim ženskim dostojanstvom i integritetom odbivši nasilnog režimskog prosca. Njenu smrt osvećuje musliman. Arslanaga. Nepravedno zanemareni lik iz ove priče. Koju će fratri , znamo, unatoč našim molbama i vapajima i dalje na svojim portalima nazivati “legendom”. U priči o Divi legendarno je samo ono što su oni dodali. Sve ostalo su činjenice i istine.
Istine koje će ih nadživjeti.
Ivan Urkov l poskok.info