Emir Kusturica napisao je dnevnik o zlima globalizacije i povijesnim nepravdama prema Srbiji, pa tako nije izbjegao Hrvatsku, ali i slavnog filozofa Slavoja ŽižekaGlobalizacija je završni čin svjetskog procesa kolonizacije, nastala iz ljudske potrebe za dominacijom. Kasnije se razvijala zahvaljujući ljudskom zajednicama koje su prednjačile, brže se razvijale i pokoravale druge. Sve je počelo usavršavanjem strijele i luka, jedra i kotača i, na kraju, stvaranjem Sjeverne Amerike, novog hrabrog svijeta. Pored teške industrije , tu je glavnu ulogu odigrao i Hollywood, u kojem je, za vrijeme idealističke faze, nastao Miki Maus, a kasnije i propaganda kojoj nije bilo ravne u povijesti čovječanstva. Čak niti Vatikan nije imao takvu propagandu.
Ipak, svemu je prethodilo nešto magično. Talijanski filozof Luciano De Crescenzo vjeruje da su se civilizacije smjenjivale putujući stazom Sunca, od izlaska do zalaska, od Istoka ka Zapadu: Egipat, Grčka, Rim, Sjeverna Amerika. Ako je tako, molim, pripremite se za dominaciju Kine i Euroazije. Dopadljivoj ideji De Crescenza može se dodati kako, pored Sunca, u novije vrijeme status globalne zapadne sile nije bilo moguće stvoriti bez televizije i one McLuhanove teorije da zahvaljujući TV ekranima planeta postaje globalno selo.
Osvajački ratovi Džingis Kana doslovno označavaju početak ovog procesa jer je on doslovno nasrnuo na osvoji Zapad. Perzijski car Darije je pokušavao isto to i na kraju porazio samo Grčku, a centar svijeta se preselio u Rim. Aleksandar Makedonski je prejahao nevjerojatne razdaljine i upisao se u listu globalizatora, a da nije niti znao kako će se to danas nazvati. Otomansko carstvo, čije iracionalne granice govore o potrebi nametanja islama čitavom svijetu, jedna je od potvrda želje naoružanih nacija da se nametnu ostatku svijeta i pokore ih. Nije ni Austrougarska zaostajala za idejom da njena globalna moć najveće europske carevine izraste iz inkubatora ovog procesa.
Ovako se, gomilanjem povijesnih činjenica, lako stiže do istine kako su ratovi i globalizacija stari koliko i čovjek, nastali su čak i prije nego što je gospodin počeo brijati bradu. Ali je i stidne dlake na kraju brijao, pa i čitavo tijelo, kako bi se oslobodio tereta prošlosti i povijesti i to nekako u isto vrijeme kada je Fukuyama napisao knjigu u kojoj je označio kraj povijesti. Njegova ideja se pokazala kao besmislena globalistička floskula. Povijesti kruži i nju je na planeti Zemlji nemoguće poništiti. A brijanje tijela i čupanje dlaka dostiglo je svoj vrhunac, posebno u Crnoj Gori, gdje u centrima za depilaciju muškarci prizivaju majke i kukaju kao da se porađaju dok im doktori čupaju dlake. Ali, oni istrpe sve da bi bili u korak s vremenom.
Ostvarenje totalne vlasti nad planetom Zemljom na kraju se može i desiti! Samo nije isključeno da će žig za vlasništvo nad Zemljom dobiti na Marsu onaj tko osvoji Mars. Ili, još bolje, tko se tamo spusti prvi, taj bi mogao biti i vlasnik Zemlje i naših života. Da li će tamo prvi stići Kinezi, pa Amerima naplatiti carinu za slijetanje, ili će se Rusi prvi dokoturati, pa zajedno sa Kinezima naplaćivati takse Amerima i poslati ih u zaborav?
U stihovima Duška Trifunovića misao “ima neka tajna veza” stoji kao kula ideja o vezi među ljudima. Međutim, tu nema pristanka ljudi koji dobrovoljno, kroz sistem komunikacije, izgube privatnost i nije im važno što sve vodi u totalnu globalizaciju. Potpisnik ovih redova sumnja u spomenutu koncepciju jer vidi da je globalizacija uspjela, za sada, jedino da napravi jedinstveni konformistički ukus najvećeg dijela planete; svi žele da žive kao Amerikanci. Usred Pekinga i Moskve može vam se učiniti kako ste se izgubili u centru New Yorka, a kada zakoračite na velike aerodrome, stječe se utisak kao da niste niti letjeli.
Zamjatin i Orwell su, izgleda, pisali za djecu. Nisu pretpostavljali do koje mjere je čovjek perverzna naprava.
Dakle, aerodrom s kojeg ste doletjeli je isti kao i ovaj gdje dizalom idete po svoje kofere, Tu, ipak, ostaje nešto ljudsko. Zajedničko je, na kraju, većini ljudi, nerviranje zbog puta od aerodroma do grada. Vrijeme leta je često kraće od onog potrebnog da se stigne do centra.
Kako je na kraju stoljeća mogućnost sve veće globalizacije postala ostvarljiva? Engleski povjesničar Richard Pipes tvrdio da su dva najveća povijesna događaja bila stvaranje i slom SSSR-a. Proces sloma je, prema ruskom disidentu i filozofu, Zinovjevu, bio, paradoksalno, i kraj demokracije. Jer, dok je svijet bio podijeljen između Istoka i Zapada, zapadnjaci su, podijeljeni u političke partije u svojim parlamentima, vodili istinsku demokratsku bitku jedni protiv drugih i postizali demokratske ciljeve: jačali srednju klasu, otvarali prostor za ostvarivanje prava žena i svijest o zaštiti životne sredine. Jeka demokracije se prebacivala preko željezne zavjese u SSSR, ne samo zato što je ljevica na Zapadu imala svoje komunističke partije.Upravo je slom Sovjetskog Saveza proizveo niz kroz koji proizvodi i novi i jedva vidljivi sistem “demokratskog totalitarizma”. Širenje NATO-a na Istok počelo je 1990., sa njime i vojno zauzimanje čitavog istočnog bloka, iako je George Bush obećao Gorbačovu da se NATO neće širiti. Od samog rođenja demokracije, još iz Sokratovog vremena, za njezin je razvoj bio neophodan pluralizam, a pluralizam predviđa postojanje najmanje dvije manje-više ravnopravne sile, koje se između sebe bore i zajedno utječu jedna na drugu.
Za vrijeme Hladnog rata postojala je svjetska demokracija, globalni pluralizam, unutar kojeg su postojala dva suprotstavljena sistema: kapitalistički i komunistički – kao i nejasna, ali ipak postojeća struktura onih država koje nije moguće svrstati u prve dvije grupe. Sovjetski totalitarizam je bio prijemčiv za kritike koje su dolazile sa Zapada. Ali i Zapad se nalazio pod utjecajem SSSR-a, posebno preko vlastitih komunističkih partija.
Proces globalizacije, ovaj koji se odmotava pred našim očima, izgleda da je neki već viđen, ali ne i dobar film. Ako se složimo sa tezom da je globalizaciju omogućila televizija, onda se treba vratiti u vrijeme pred slom Sovjetskog Saveza i pad Berlinskog zida. Taj zid je srušen, a sa njim i naša država, i tako se jedan narod ujedinio, a drugi ostao po republikama koje nisu imale smisla za manjine. U Hrvatskoj je, uz blagoslov međunarodne zajednice, srpski narod istjeran, što, opet, govori o kontinuiranom djelovanju nacista i fašista i o tome da njihov rad nikada ne prestaje.
Srbija je jedina, čak i prije Ruske Federacije, pružila otpor demokratskom totalitarizmu i za to je bila, među prvima, kažnjena. Sve što je bilo vezano za vrijeme Hladnog rata, a Jugoslavija je bila mezimica u tom periodu (Srbija također), trebalo je biti kažnjeno.
Za epohu Hladnog rata Aleksandar Zinovjev tvrdi da je to bio period gospodarskog rasta, blagostanja, koji je bio poznat u Europi 16. stoljeća, period prosvjetiteljstva bez presedana, istinske slobode, nevjerojatnog društvenog napretka, ogromnih znanstvenih i tehnoloških otkrića zapada. Ali, u isto vrijeme, Zapad se neprimjetno mijenjao i bio preteča internacionalizacije i globalizacije vlasti, čiji smo svjedoci danas.
Bila je jedva vidljiva integracija razvijenih, započeta u vrijeme Hladnog rata. U suštini, integracija može poslužiti rastu općeg blagostanja i imati pozitivne posljedice ako, primjerice, zadovoljava legitimne težnje bratskih naroda za ujedinjenjem. Ipak, ta integracija o kojoj se govori bila je od početka smišljena kao vertikalna struktura, strogo kontrolirana od nacionalne vlasti.
Ipak, bez uspješno izvedene ruske kontrarevolucije protiv Sovjeta, Zapad nije mogao krenuti ka globalizaciji. A sovjetski komunizam nije propao iz unutrašnjih razloga, kako kaže Aleksandar Zinovjev, ruski disident i filozof koji, također, tvrdi kako je uništenje tog komunizma najveća pobjeda u povijesti Zapada.
U vrijeme Hladnog rata, postepeno su se, u najrazličitijim oblicima pojavile superstrukture: komercijalne, bankarske, političke i medijske organizacije. Padom komunizma one su počele upravljati svijetom. Tako su se zapadne zemlje našle u nadređenom položaju, ali, istovremeno one se nalaze u podređenom položaju jer postepeno gube svoj suverenitet i slabe svoj sindikat u korist nad-društva! Dakle, onih osam posto koji drže 86 posto svjetskog bogatstva, planetarno naddruštvo, čine komercijalne i nekomercijalne organizacije, čiji utjecaj izlazi daleko iz okvira pojedinačnih država. Kao i druge zemlje, zapadne države podčinjene su kontroli ovih nadnacionalnih struktura. I to zato što je suverenitet država također bio neotuđivi dio pluralizma, a to znači i demokracije u planetarnom okviru.
Sadašnja vladajuća nadvlast guši suverene države. Europske integracije,koje se otvaraju pred našim očima, također vode nestajanju pluralizma unutar tog novog konglomerata u korist nadnacionalne vlasti. Svaki birokrat ili “komesar” u “vladi” Europske unije nije biran na slobodnim izborima, nego je doveden, i nije slučajno da se pred njihovim imenima nalazi ono sovjetsko – “komesar”. Kada čovjek krene u izučavanje mehanizma demokratskog totalitarizma, suočava se s velikim teškoćama. Od njega prave prognanika. S druge strane, te čija istraživanja služe vladajućoj ideologiji zatrpavaju novcem, a izdavačke kuće i mediji bore se za pravo suradnje s tim autorima.
Administracija ima tendenciju velikog uvećanja, što je opasno za nju. Ona to zna. Kao i bilo koji organizam, ona nalazi vlastite protuotrove za nastavak normalnog funkcioniranja. Privatna inicijativa jedan je od njih. Drugi protuotrov je društvena i individualna moralnost. Primjenjujući ih, vlast se bori s tendencijama koje vode ka samouništenju. Zato je ona izmislila liberalizam, kako bi izgradila protutežu svom vlastitom svojstvu. Ipak, najapsurdniji od svih apsurda je biti liberal. Nema više liberalnog društva.
Kretanje kolosalnih financijskih sredstava nikako ne odgovara interesima pojedinačnih država i naroda, koje čine individualci.
Liberalizam podrazumijeva privatnu inicijativu i preuzimanje financijskih rizika na sebe. Danas je za svaki posao potreban novac, a njega pružaju banke. Te banke, čiji broj se postepeno smanjuje, vode politiku koja je, po svojoj prirodi, diktatorska i dirigentska. Vlasnici tvrtki predani su im na milost jer se sve podčinjava kreditu, dakle nalaze se pod kontrolom financijskih organizacija. Važnost individualaca, osnova liberalizma, smanjuje se iz dana u dan.
Danas nema značaja tko upravlja ovim ili onim poduzećem, ovom ili onom zemljom. Televizija je potvrdila i promovirala tezu da u području ideologije glavne nisu ideje, već mehanizmi njihovih širenja.
Zinovjev ovako tumači domet propagande u suvremenom sekularnom svijetu.
“Moć zapadnih medija danas je nesrazmjerno veća od najjačeg sredstva propagande Vatikana u vrijeme njegove najveće moći”.
Poslije nereda koji su nastali nakon raspada SSSR-a, ratova koji su vođeni umjesto da se osuđuju političari i generali NATO-a za kršenje postojećih zakona, najveći broj zapadnih građana je uvjeren kako je rat protiv zemalja na Bliskom istoku, te Srbije, potreban i pravedan. Zapadna ideologija kombinira i miješa ideje ovisno o svojim potrebama. Jedna od takvih ideja je: zapadne vrijednosti i način života su najbolji na svijetu, iako za većinu ljudi na planeti te vrijednosti imaju pogubne posljedice. Ako pokušate da uvjerite Amerikanca da će vrijednosti biti pogubne za Rusiju, nećete uspjeti.
On će i dalje jačati tezu o univerzalnosti zapadnih vrijednosti, prateći na taj način jedan od kamena temeljaca ideološkog dogmatizma.
Zapadni teoretičari, političari i mediji apsolutno su uvjereni da je njihov sistem najbolji. Upravo zato oni ga bez svake sumnje i sa mirnom savješću nameću čitavom svijetu. Zapadni čovjek, simbol najboljih vrijednosti, na taj način postaje novi superčovjek.
Onaj kojeg je svojevremeno Hitler promovirao i koga su zvali “nadčovjek” sada je razliven tijelima većine bijelih zapadnjaka.
Uz to, lako je primijetiti kako je u mnogim područjima sociologije i povijesti postalo krajnje teško provoditi znanstvena istraživanja.
Postoje dva tipa znanstvenih djelatnosti koji karakteriziraju današnje zapadno društvo.
Kada znanstvenik ili pisac istražuje mehanizme demokratskog totalitarizma, suočava se s velikim teškoćama. Uspješno ga marginaliziraju. Sjetimo se kroz kakvu je vatru i nemilost prošao Peter Handke kada je digao glas u obranu Srbije i protiv bombardiranja. S druge strane, tu je, opet, slučaj “filozofa” Žižeka, čiji komentari i knjige su upravo primjer kooperativnog ljevičara klauna koji piše o nepostojećim prostorima lijeve i liberalne slobode zapadnog čovjeka, buncajući fraze abortiranog marksizma. On, zapravo, štiti ideje koje već odavno baštine spomenuti bankari i financijske institucije, te nadmoć institucija koje guše male države i koje štite NATO.Žižek je, u stvari, maneken lažne lijeve ideje.
Efekte demokratskog totalitarizma Balkan je osjetio 1990! Bio je to televizijski prijenos svrgavanja Ceaușescua, kojeg je likvidirala njegova vlastita ekipa u suradnji sa CIA-om. Srbija je bombardirana zato što nije dobrovoljno otvorila svoj prostor zapadnim investitorima i financijskoj nadstrukturi da, pod izlikom demokracije, investiraju i koriste jeftinu radnu snagu i, na kraju, vraćaju viškove u svoje zemlje. Računalo se da će MMF biti voljan Srbiji ustupiti koliko treba, da se zaduži do mile volje.
Nakon bombardiranja nije bilo moguće svrgnuti Miloševića. Što nisu mogle bombe, obavio je novac i izdajnici. Američki ambasador Montgomery je, vrećama novca prenesenim iz Budimpešte, prevratom slomio Miloševićevuvlast. Nije CIA htjela pokazati se, jer smo mi zemlja Zapadnog Balkana, a već su sedamdesetih dovoljno zla učinili u Latinskoj Americi. Kod nas su to obavili njihovi suradnici, koji nisu sjedili pod šatorima kao srednjovjekovni vazali, nego cijepali viski u Hyattu i čekali nova naređenja, ali i novac kojim su korumpirali mlade Srbe revolucionare.
Ovi se nisu zadržali samo u Srbiji. Njihova se stisnuta šaka mogla vidjeti od Venezuele do Gruzije. Skromna percepcija budućnosti pisca ovih redova govori da će proces globalizacije biti usporen onda kada se između Sjeverne Amerike i Kine desi preuzimanje civilizacijske štafete. Biti će to kao i kada je Rim preuzeo civilizacijsko prijestolje od stare Grčke. U vrijeme primopredaje u gradu Rimu je bilo više skulptura velikog Fidije nego u Ateni, a nije bilo zgrade gdje zabati nisu stajali nad ulazima i prozorima. Isto je danas, ako je trgovački centar najizrazitiji hram gradske robnonovčane razmjene, nikakve razlike nema između centralnih dijelova Šangaja i Houstona. Kada bi vam netko ugasio memoriju u mozgu dok ste u centru nemoguće bi vam bilo locirati gdje ste. Autor ovog članka ne gubi iz vida da je za vrijeme starog Rima nastajala kršćanska civilizacija. Spominjem ovu temu zbog skrivanja vidljivih tragova.
Francuski pisac Houellebecq je locirao antikršćansku koaliciju stvorenu u Hollywoodu još u doba Elvisa Presleyja. Danas je predstavljaju svi slavni glumci, današnji sveci za većinu zapadnog svijeta su Brad Pitt i George Clooney.
A kako je bilo teško stvoriti kršćansku kulturu!
U oštroj konkurenciji između Mitraizma i Isusa Krista i kršćanstva, pobijedilo je ovo drugo, u čije ime Rim širi svoj utjecaj. Njegovu ogromnu popularnost u svijetu nije donio samo mač, nego i Kristov sluh za sirotinju. Kako je Isus originalno bio Židov, a starozavjetna je knjiga židovska tvorevina, govorimo o judeokršćanskoj kulturi, oslonjenoj na grčku mitologiju. Ona je porađala dugo i teško zapadnu civilizaciju, koja od tada nije prestajala da se širi na istok i zapad, a posljednji je stadij tih osvajanja upravo proces globalizacije.
Udarna igla globalizacije su kreatori javnog mišljenja. Pjevači, redatelji, sociolozi, slavni ljudi koji imaju pristup “mainstreamu”. Oni obično nisu slobodno jer sudjeluju u procesu globalizacije koju sprovodi State Department, Pentagon, Hollywood, CIA i CNN. Bogate se i izvršavaju svoju javnu zadaću u kojoj je prisutno izbjegavanje egzistencijalnih problema, sindikalne i političke oprijedjeljenosti i svega što je čovjek osamdesetih promovirao kao ideju stvaranja sretne ljudske zajednice, u kojoj je raznolikost prednost, a ne mana. Glazbenik Bono to najbolje izražava:
“One life, one love…”
Kao što se danas govori za slobodne ljude da su kontroverzne ličnosti, trebalo bi SAD nazvati kontroverznom zemljom. Jer od francuske buržoaske revolucije, koju su izveli tamošnji masoni i čemu je pomogao, kako povjesničari tvrde, slab karakter Luja XVI, ubrzan je svjetski progres. Najviše je generiran iz SAD.a, otkuda su u Europu stizale najbolje i najgore stvari. Odrastao sa Gagarinom i Armstrongom, Visockim i “Zepellinima”, teško mi je palo uništenje SSSR-a pošto je globalizacija tada dobila veliko ubrzanje. I što je najgore, ugrožena mi je sloboda. Otvoren prema svijetu, volio sam i Istok i Zapad, a danas nas uče da Istok nije dobar. Plaše se da im se sprema smjena!Članak je u potpunosti prenesen iz tjednika Nedeljnik
wpDiscuz