Tko je bio Alojzije Viktor Stepinac?
Stepinac je rođen u Brezariću pokraj Krašića , 8. svibnja 1898. godine. svoje djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svog prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta .
Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.
Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi , nakon čega je 1909. poslan u Zagreb u Klasičnu gimnaziju kao učenik koji plaća školovanje.
Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga , upravo uoči 18. rođendana , pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku .
U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje, to ga je zaokupljalo cijelog života, a nedjeljom poslije mise, kada su kadeti odlazili u javne kuće, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu, gdje je bio ranjen i proveo pet mjeseci u zarobljeništvu , potom odlazi na Solunski front.
No tu provodi vrijeme u karanteni. Na taj dio ratišta kao pripadnik noformirane Jugoslavenske legije Stepinac dolazi u vrijeme kada su borbe okončane .
U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika. Za svećenika je zaređen 1930. iako je prije toga po dolasku s ratišta na nagovor oca odlučio da započne studij agronomije ,a i udvarao se kćerki svog učitelja iz osnovne škole Mariji Horvat ,u određenoj mjeri po nagovoru svog oca, koji je tvrdio kako je vrijeme da se ženi i da naslijedi znatan posjed u Kamenarevu.
Imenovan je nadbiskom koadjutorom 1934. , te je iste godine zaređen za biskupa na vlastitio iznenađenje.
Zagrebački nadbiskup postaje 1937., tako visoke pozicije u Crkvenoj hijerarhiji u novostvorenoj kraljevini nisu iziskivale isključivo odobravanje od strane Svete Stolice nego i samog kralja.
Pri čemu je Stepinac s reputacijom solunca svakako imao prolaz i kod kralja. Utemeljitelj je brojnih novih župa, te organizator 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda.
Sve prethodno navedene informacije u krajnje sažetom prikazu o liku i djelu Alojzija Stepinca bile bi još jedna u nizu od svakodnevnih pojava u povijesnom prikazu, manje ili više interesantnih ovisno o tome kojim aspektom povijesti se netko profesionalno bavi ili za koji je osobno zainteresiran.
Međutim kada je riječ o Stepincu svaka pomisao na uobičajno i nekontroverzno postaje nemoguća gotovo neizvodiva, s obzirom na vremenski kontekst njegovog djelovanja i ulogu koju je obnašao.
No s druge strane ni to samo po sebi nije dovoljno ako se ne uzme u obzir da je Stepinac bio Crkveni velikodostojnik u narodu koji je bio identitetski duboko srastao s Crkvom i čija je svakodnevnica bila definirana vlastitom religoznošću kao i reflektiranjem iste kroz poštovanje crkvenog autoriteta.
Recimo ista ta struktura i njezini velikodostojnici na prostoru djelovanja Trećeg Rajha nisu imali niti približan društveni utjecaj.
Ovo je važno imati na umu s obzirom da kroz to netko poput Stepinca postaje ujedno i simbol naroda kojem pripada , stoga ga je vrlo lako povezati kako s pozitivnim tako i negativnim aspektima djelovanja tog naroda.
A negativni aspekti su po svojoj prirodi znatno upečatljivi, izdržljiviji, fleksibilniji , dugotrajniji te samim time odjekuju i kroz prošlost, sadašnjost i budućnost vršeći “teror” nad svim oblicima sjećanja i mišljenja prilagođavajući ih isključivo sebi i svom modelu ophođenja.
Upravo ovakav pristup simboličnog poistovjećivanja direktno kauzalno nepovezivih kategorija , koji čini osnovu nastanka stereotipa oličen je u kritici Stepinca.
Niti u jednom negativnom oslikavanju njegova lika i djela ne možemo uočiti bilo kakvu vrstu dokaza o direktnoj involviranosti u same zločine kao niti o indirektnom poticanju na iste kroz ulogu koju obnaša i samosvijest o autoritetu.
Glavnina osuda fokusirana je na njegovu pasivnost i manjak zabrinutosti za stradalnike i njihove patnje.
Međutim koliko je ta tvrdnja utemeljena?
Može li se zapravo reći da su Stepinčeva promišljenost , racionalno poimanje okolnosti s profilima aktera koji dirigiraju događajima od egzistencijalnog i društvenog značaja zamjenjeni za pasivnost , ambivalentnost, a vrlo često i samu direktnu zlonamjernost?
Teško je u pokušaju objektivnijeg , analitičnijeg pristupa ne uzeti sve ove parametre u obzir kao i ne zapaziti nedostatak istih u sveprisutnim pristupima u definiranju Stepinca i njegove uloge u ratnom razdoblju ma o kojoj strani se radilo, bilo da je riječ o degradaciji ili afirmaciji njegove uloge.
No u čitavoj konfuziji osnovano nabijenoj strašću i različitim spektrom osjećaja koji definiraju ljudsku kognitivnu i bihevioralnu prirodu, njegova uloga nije ostala na razini isključivo sekularne , svjetovne rasprave.
Odlukom o beatifikaciji Stepinac je makar de jure uzdignut na metafizičku dimenziju, iako ukoliko istinski sagledamo karakteristike tih diskusija, dijaloga de facto su obojene najprizemnijim motivima i strastima.
Svakako da se u komunikaciji s onima koji sebe ne smatraju pripadnicima Crkve njenih vrijednosti i vjerovanja treba koristiti kompromisni pristup koji nije vođen internim vrijednosnim stavovima same Crkve.
U bilo kakvom pokušaju afirmacije takav pristup evocira nedostatak zajedničkog jezika i taborsku segregaciju u borbi za nametanja vlastitog seta vrijednosti.
No može li se Crkvi zamjeriti što u svojoj nakani koristi upravo takav pristup. Ne bih rekao , upravo kao što se Stepincu ne može zamjeriti bilo kakva svijest, znanje o budućem katoličkom odgoju onog dijela udomljene djece , koja nisu bila u prilici da se vrate u svoje domove , bez kojih su bez ikakvog spora ostala jednim krajnje nasilnim, svirepim i surovim djelovanjem jednog nesputanog, nekontroliranog, iracionalnog sustava.
Zapravo to je jedna od učestalijih argumentacija protiv Stepinca, kako je čitav proces zapravo deliberativno podržavan , motiviran i usmjeravan od strane samog Stepinca s krajnjim ciljem pokatoličavanja.
Međutim Stepinčev stav o prihvaćanju onih ljudi od strane klera koji su voljni postati dijelom Crkve makar u svrhu spašavanja golog života, a da će naknadno prestankom ratnog ludila oni koji su bili potaknuti iskrenim motivima ostati dijelom Crkve,a oni koje je motivirao samo trenutni strah određen datim okolnostima vratiti se svojoj dotadašnjoj vjeri u direktnoj je suprotnosti s ovim narativom.
Izvan konteksta prisile nesuvislo je neočekivati od jednog Crkvenog velikodostojnika , čija uvjerenja nisu instrumentalizirana i samo puka reflekcija tradicionalnih svjetonazora koji određuju identitetsku pripadnost, ali vrlo lako dovode do moduliranja i manjka generalizacije na širi spektar životnih iskustava , da ne podrži katolički odgoj udomljene djece.
Za njega spašavanje njihovih života ne prestaje s činom sprječavanja njihove egzikucije , ono se nastavlja i njihovom proaktivnom ulogom , koju je sasvim prirodno da jedan nadbiskup vidi u uskoj vezi s Bogom.
A po njegovom osobnom vjerovanju koje je reflektirano i kroz ulogu koju obnaša ta veza je ostvariva upravo kroz pripadnost rimokatoličkoj Crkvi.
Ukoliko netko smatra da je ovakav stav sam po sebi ad hoc isključiv i fašistoidan , onda su po toj logici sva dogmatska utemeljenja i religijske strukture proizašle iz njih istovjetno fašistoidne.
Nije li onda isto tako fašistoidno smatrati da su ta djeca ne birajući sama svoje sudbine trebala ostati u uvjerenju svojih roditelja i daljih predaka , predodređena okolinom u kojoj sazrijevaju?
Ne bih rekao, s obzirom da je za razvoj ljudskog bića itekako potrebna podrška snažne i stabilne socijalne infrastrukture, a ukoliko u kulturološkoj selekciji određena infrastruktura ima svoje dugo trajanje to svakako ne mora značiti da je jedina optimalna, a kamo li savršena, ali ne znači niti da je bezvrijedna.
S te strane neutemeljeno je očekivati od jednog nadbiskupa da i u tom aspektu ne obnaša svoju zadaću.
Pripadnost Crkvi svakako ima svoju heterogenost u etničkoj, rasnoj, kulturološkoj dimenziji tako da je i iz tog kuta gledanja na problem teško govoriti o nekoj eksluzivnoj fašistoidnosti, kako se odvija i kako bi se trebao odvijati unutarnji život Crkve to je već drugo , ali ništa manje važno pitanje.
Upravo takav stav i odnos Stepinca prema svojoj društevnoj okolini se može vidjeti iz sukoba ove vrste s državnim vrhom:
“Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).” (Matković, str. 127).
Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem.
Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:
“Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…)
Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota.
Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.”
Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i poznati govor nadbiskupa Stepinca, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341).
U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga.
Atentat je organizirala ustaška “grupa Tomić”, koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo, u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u partizane.
U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944.
Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89).
Osvrnuvši se na odnos Stepinca i vlasti, vratimo se na degradiranje Stepinčeve uloge na osnovu njegove “pasivnosti”.
Već spomenuti izostanak drugih parametara u profiliranju Stepinca nije začuđujući s obzirom na olako simbolično poistovjećivanje jednog čovjeka sa sustavom čiji niti je tvorac , a niti direktni pripadnik.
Što svakako olakšava negiranje svakog oblika Stepinčevog djelovanja i uloge koji su u suprotnosti s već izgrađenim stereotipnim stavom.
Ne smije se previdjeti da je Stepinac naposljetku ipak samo čovjek i da je njegova ličnost neosporno produkt njegovog kulturološkog backgrounda.
Stoga njegova podrška novoproglašenoj državi na samom početku nije izraz ničega neprirodnog i nesvojstvenog bilo kojem pripadniku bilo kojeg naroda na planeti Zemlji.
Dapače čak se može smatrati izrazom demokratske volje , kao što se u tu kategoriju mogu svrstati i počeci ustaškog pokreta , takva vrsta diferencijace je neophodna za bilo kakav vid zdrave analize.
Povijest kao znanstvena disciplina u svom pristupu uvijek vodi računa o spriječavanju učitavanja stavova i vrijednosti određenih trenutnim vremenskim i civilizacijskim kontekstom u pitanja kojima se bavi .
Takva vrsta pristupa poželjna i u strukturiranju narativa o genezi određenih događaja u njihovom linearnom vremenskom presjeku.
Nemogućnost poimanja Stepinca kao nekoga svijesnog svoje uloge , odgovornosti , osobe koja sukladno okolnostima djeluje proračunato i racionalno nepobitno kako na korist sebe , ali tako i drugih potiskuje bilo kakvu vrstu alternativnog narativa.
No takva vrsta narativa omogućila bi jedan drugačiji , neminovno potreban kut gledanja za sveobuhvatno analizu koja može proizvesti “izvagane” i čvrsto utemeljene zaključke.
U jednom takvom pristupu mogli bi vidjeti Stepinca kao ličnost blage , ali odlučne naravi koja se nosi s režimom na čijem je čelu jedna narcisoidna osoba potencijalno s određenim psihopatskim crtama , čija je religioznost duboko instrumentalizirana i u značajnoj mjeri određena osobnim oportunizmom.
Krajnje neproduktivno , a i suicidalno bi bilo ići u bilo kakav vid direktne konfrotacije s ličnošću tog tipa.
A žrtva radi žrtve ne donosi nikome nikakvo dobro. Psihološki gledano neoptimalna empatija , potpuno poistovjećivanje sa žrtvom , negativno je za cjelokupan ishod, ono rezultira afektivnim disbalansom koji vodi do potpunog preuzimanja uloge žrtve na sebe i asociranja datog stanja s osobnim narativom.
Takvo stanje ujedno potencijalno vodi u obostrano bespomoćnost. Zdrav vid empatije znači skretanje pozornosti , pažnje na osobu i njene okolnosti uz diferencijaciju vlastitog selfa , samim time i osobnih narativa i ukupnog afektivnog stanja od bihevioralnih, afektivnih i kognitivnih okolnosti koje su vezane u realnom prostoru i vremenu isključivo za osobu u problemu , takav pristup ostvaruje veću mogućnost kognitivne fleksibilnosti i konstruktivnijeg , optimalnog pružanja pomoći. Samo žrtvovanje života kao takvo zasigurno ne bi zaustavilo eskalaciju zločina , potencijalno bi se možda otvorio širi prostor za djelovanje i došlo bi do pogoršanja sveukupnih okolnosti.
Taktiziranje s režimom koji u pozadini ima skrbnika koji je u svom društvenom poretku doveo ulogu crkve do beznačajnosti , a čiji su apetiti itekako agresivni, krvoločni i ne prezaju od ničega , a kamo li da toleriraju dodatne promjene u dinamici odnosa u negativnom smjeru kod svojih iz njihove perspektive najnepoželjnih i najnedostonijih saveznika i više je nego poželjno.
Pogotovo imajući u vidu svijest o utjecaju te iste crkve i njenog klera na šire narodne mase u NDH , pa kao i na onaj dio ličnosti poglavnika koji je definiran tom vrstom odgoja i poštovanjem prema crkvenom autoritetu makar simbolično.
U takvim okolnostima s obzirom na krajnje ishode imati osobu sa Stepenčivom razinom socijalne inteligencije čiji su temelji izgrađeni i u atmosferi života unutar višečlane obitelji kao aktera na takvoj društvenoj poziciji itekako se može i mora smatrati “svijetlom u sveopćem mraku”.
Kada Isus kaže caru carevo , a Bogu Božije zasigurno ne misli na zadržavanje statusa quo i na onovremeni društeveni poredak kao vječnu, nepokolebljivu istinu, ali stavljanje te rečenice u kontekst s onom Oče oprosti im jer ne znaju što čine daje jedno sasvim drugo svijetlo na čitavu stvar i uvid u jedno dublje shvaćanje ljudske prirode i poželjni od nepoželjnog puta k istini.