Željana Zovko u svom nedavnom istupu na uglednoj RTRS (jedinoj medijskoj kući koja nije cenzurirala Wikileaks dokument o Murpheyu i Cikotiću) dotaknula se paralela između Hrvatske samouprave i aktualnog otpora Republike Srpske prema Visokom predstavniku.
Na prvu, to zvuči kao razumna komparacija – u oba slučaja imamo političke vođe koji tvrde da im je pogaženo ustavno pravo, imamo međunarodnu zajednicu koja intervenira, i imamo odluke koje su podložne osporavanju.
No, problem s ovom paralelom leži u tome što kontekst dviju situacija nije ni približno isti.
Hrvatska samouprava vs. Srpski institucionalni otpor: Suštinska razlika
Godina 2001. nije 2025., kao što ni politička realnost Hrvata u BiH nije ista kao realnost Srba u RS-u. Ni tada niti danas.
Kada je 2001. godine reaktivno proglašena Hrvatska samouprava, Hrvati u BiH su već bili politički devastirani. Sve ključne institucije u kojima su imali autonomiju bile su pod međunarodnim nadzorom, a podrška Zagreba bila je nepostojeća. Ivo Sanader je već tada bio u pregovorima za europski put Hrvatske i njemu je prioritet bio maknuti se od „balkanskih problema“, a ne rješavati položaj Hrvata u BiH.
S druge strane, Republika Srpska danas nije u takvoj situaciji. RS ima entitet sa svim ključnim polugama vlasti – parlamentom, policijom, pravosuđem i teritorijalnim kontinuitetom. Oni mogu ići do kraja u sukobu s OHR-om, jer nisu samo politička nacija, nego i institucionalna realnost.
Hrvati u BiH to nisu i to nikada nisu bili. Granić ih je pred kraj rata potpuno uništio. Ono što nije uspio uraditi Hrvatskoj, s idejom Krajine koju nije osnažio kroz Z4, uradio je HercegBosni s idejom Federacije.
Ono što Zovko ne shvaća (ili ne želi reći naglas) jest to da Hrvati nikada nisu ni imali stvarne mogućnosti za otpor kakav sada pružaju Srbi.
Hrvatsko se pravo na konstitutivnost šuta desetljećima, ali ono što je ključno jest da ne postoji organizirani politički subjekt koji bi taj otpor izveo.
Pretvaranje političke nacije u molitvenu zajednicu
Jedan od ključnih problema s Hrvatima u BiH nije samo u tome što su institucionalno oslabljeni, nego što su i mentalno razoružani. Njihov politički kapacitet je zamijenjen duhovnim, a njihova politička nacija se pretvara u molitvenu zajednicu. Hrvatska politika sve to nijemo gleda i ničice padaju pred svećenstvom koje ne pokazuje trun odgovornosti na sve gori religijski eskapizam i bijeg naroda iz sekularnosti u duhovne levele. S kojih baš hajduci i ne ispadaju.
Što to znači?
- Umjesto organiziranog političkog otpora, imamo kolektivno povlačenje u pasivnost i religijski mantrizam.
- Umjesto razmišljanja o političkom djelovanju i strategiji, cijeli narativ se sveo na čekanje “božje pravde”. “Mi koji nemamo entitet na zemlji nagledat ćemo se entiteta na nebu a oni će biti kažnjeni, naši tirani a Komšić će gorjeti u džehenemu”. Malo morgen.
- Umjesto stvaranja vlastitih elita koje bi imale političku hrabrost, imamo dominaciju vjerskih autoriteta koji od vjernika ne traže borbu, nego poniznost i poslušnost. Trpi i moli i ne idi mimo svit hrvatska je egida. Gubitnička egida.
Naravno, ne znači da vjera nije važna. No, u društvima koja su kroz povijest uspjela izboriti svoja politička prava, religija nije bila zamjena za političku akciju, nego alat podrške političkoj borbi. Hrvati u BiH su tu lekciju očito zaboravili. 1878 i ustanak protiv Osmanlija koji je predvodio jedan svećenik zabranjeno su sjećanje danas za ovaj narod. Ako je još uvijek narod. Samo zato jer je ustanik bio dijecezenac a ne fratar?
Čović je toga itekako svjestan – on zna da ne može povesti nikakvu revoluciju, jer jednostavno nema s kim. Dok Srbi imaju razrađene političke i vojne strukture, Hrvati u BiH su atomizirani, bez institucionalne moći i s narodom koji se sve manje bavi politikom, a sve više molitvama.
Hrvati u BiH – taoci svoje pasivnosti
Ako se netko pita zašto nema hrvatske Republike Srpske, odgovor je jednostavan – nije ju imao tko izgraditi. Dok su Srbi kroz cijeli rat gradili institucije i paralelne strukture vlasti, Hrvati su se oslanjali na izdajnički weltšmrc Zagreb, koji ih je na kraju ostavio. Kada je Sanader potpisao sve što je trebalo da Hrvati u BiH ostanu politički nevažni, otpora nije bilo – jer nije bilo ni svijesti da se treba boriti.
Zato su Srbi danas u poziciji da prkose OHR-u, a Hrvati nisu.
I tu dolazimo do ključne greške u logici Željane Zovko – nema smisla pozivati Srbe da se “sklone” iz institucija i da “ne ulaze u avanture” kada oni imaju realnu moć da te avanture iznesu do kraja.
Njihov izlazak iz institucija BIH predstavlja kraj BIH. Hrvatski izlazak iz institucija FBIH i BIH je lako popunjiv.
Hrvati nisu imali priliku za tu vrstu otpora ni 2001., ni danas. Ne zato što su bili glupi, nego zato što nikada nisu imali ni političku ni vojnu snagu da takav otpor izdrže.
Da ne govorimo o medijskoj snazi Hrvata i Srba. Danas da se dogodi Jelavić ponovno bi ga muslimanski mediji uspjeli upucati i stvoriti osjećaj kod Hrvata da on to možda čini samo zbog sebe. Kod Srba to ne ide. Muslimanski mediji ne mogu ništa Dodiku. Jer Dodik nije ulagao samo u stadione i obnovu fratarskih muzejčina. Ulagao je u medijsku bojnu. Koja ga čuva baš kao i srpska policija.
Dakle mlada hrvatska nacijo u odrastanju poanta je – Učiti , učiti i samo učiti.
Željana Zovko je u pravu kada kritizira OHR. No, kada povlači paralele između Hrvatske samouprave i trenutne situacije u RS-u, promašuje bit – okolnosti su potpuno različite, a političke nacije Srba i Hrvata u BiH nisu iste.
Hrvati su naučeni na poslušnost, pasivnost i na čekanje Zagreba da riješi njihove probleme. Ili još gluplje od tog – neki i danas vjeruju Beču i Berlinu. Ovi najgluplji ustašoidi.
Srbi nisu naivni i servilni kao Hrvati. BH Srbi nisu ni bečke ni brusselske ali ni beogradske poturice. Dok Hrvati u BIH jesu poturice. Zagrebačke poturice.
Zato Srbi danas mogu provoditi institucionalni otpor, a Hrvati ne mogu ni organizirati prosvjed koji bi trajao dulje od jednog dana.
A dok se hrvatski narod u BiH ne organizira kao politička nacija, sve „revolucije“ ostat će samo puste želje.
E sada kako da od molitvene zajednice izrastemo opet u naciju? Pa molitvom. Molimo Svevišnjeg da nam skine s neke stvari fraturice i fratrizane i pusti nad da odrastemo u hrvatsku naciju.
Amen. Faljen Isus i Marija.
(Ali Revolucionarni Isus draga nacijo. Onaj koji donosi riječ slobode. Ne riječ pokornosti stranom vladaru)
Jer rečeno je: Nemaj drugih Bogova osim mene. Što će reći ni OHR Bogova.
Sulje, Muje i Schmidta.
wpDiscuz
