Čekam na pješačkom i vidim još 57 sekundi do zelenog. Počnem da čitam oglase zaljepljene na semaforu pored mene. Renovirajte kadu… Časovi norveškog… Obilazak Fruškogorskih manastira…
Pored toga zaljepljen papirić sa ispisanim:
Guram bicikl
Uzbrdo, a kraj puta
Kuja k’o da spi
IV
Čitam iznova i iznova i prebrojavam slogove i shvatim – 17 slogova raspoređenih u 3 stiha i to 5, 7, 5. Haiku!
Haiku je vrsta japanske poezije i smatra se najkraćim oblikom poezije na svijetu, a sama riječ na japanskom znači smješan stih. Haiku povezuje prirodu i ljudsku unutrašnjost, ali bez potenciranja pjesnikovog ja. Gotovo nikad ne govori o ljubavi, prošlosti ili budućnosti.
Dakle, nenakićena, nepretenciozna, iskrena čovjekova emocija ili doživljaj. Izvadim telefon da fotkam haiku, pogledam u semafor, još 75 sekundi do zelenog.
Od tog trenutka počela je moja opsesivna potraga za haiku poezijom po čitavom Novom Sadu. Na banderama, olucima, saobraćajnim znacima… Često se dešavalo da haiku prelepe drugim oglasima, da papir uništi kiša ili jednostavno izbledi od vremena.
Ali i to je bolje od pronađenog očuvanog kog već imam u svojoj kolekciji fotografija koja za sada broji između 60 i 70 različitih haikua.
Međutim, glavno pitanje, misterija nad misterijama i dalje je tko je autor ovih stihova. Primjetila sam da su neki od papirića vremenom skinuti, da su novi zalepljeni, ali Haiku fantom i dalje nije viđen. Čak i raspitivanjem među različitim krugovima ljudi nije mi dalo odgovor. (Ipak Novi Sad nije toliko mali kao što većina tvrdi).
Ukoliko vidite osobu koja je shvatila da umetnost treba da bude svuda oko nas, a da je na nama samo da gledamo, osobu koja piše stihove i oplemenjuje grad bez potrebe da se zna njeno ime, pa čak i da široka publika pročita te stihove, tako vas molim, javite mi.
Spasite me od lutanja gradom i zagledanja svake bandere. Ili makar spasite moje prijatelje od mog konstantnog zastajkivanja pored oluka.
Piše: Divna Stojanov/kultivisise.rs