Već tisućama godina se prognoziranje budućnosti pokazao kao uzaludan posao. Sudeći po transformaciji čovječanstva je u posljednjih tisuću godina bilo više neočekivanih i oštrih zaokreta povijesti. Podaci iz suvremene povijesti nam pokazuju kako su takvi radikalni zaokreti mogući čak i tijekom jednog stoljeća, Živa potvrda su bili siloviti vojni napredak nacističke Njemačke, koja se urušila u samo tri godine, od poraza u Staljingradu u veljači 1942. do kapitulacije u svibnju 1945. godine, a predviđalo se da će biti “tisućljetno carstvo novog svjetskog poretka”.
Slično je bilo s program izgradnje komunizma u Sovjetskom Savezu, koji je usvojen 1961. godine, a propao je već 1980. Nakon toga je uslijedilo urušavanje “sovjetskog carstva” i njegov konačni kolaps na temelju kojeg je stvorena Rusija, koja je preživjela deset godina ere radikalnih beznadnih reformi.
Druga je stvar kada se pokuša shvatiti potencijal postojećeg društva i predvidjeti mogućnost daljnjeg razvoja na temelju onoga čime određeno društvo raspolaže. Takva predviđanja moraju biti odraz procesa koji se temelji na točnim i objektivnim spoznajama, a ne na samovolji i ispraznim teoretskim raspravama. Stoga pokušajmo na temelju činjenica i objektivnih spoznaja barem približno pretpostaviti smjer i trendove razvoja moderne civilizacije.
Kako god zvali moderno društvo, na globalnoj razini je primjetno da smo ušli u fazu konzumerističke civilizacije.Bez obzira na to koliko je intenzivna potrošnja prirodnih resursa i proizvoda ljudske aktivnosti, potrošnja je ključni element moderne civilizacije.
Prvi signali ovog društva su glasno počeli odjekivati ’60-ih godina dvadesetog stoljeća, kad su se pojavili pokušaji da se stvori globalni model svjetskog razvoja i javnost se počela boriti za čišći okoliš. Povijest globalizacije i transformacija okoliša u politiku na Zapadu traje posljednjih četrdeset godina, ali stanje civilizacije ne samo da se nije poboljšalo, nego se još više crpe i troše prirodni resursi, što dovodi do zaključka da će aktivnosti ili točnije sudbina moderne civilizacije biti potrošnja da posljednjeg grama minerala.
Predviđajući takvu povijesnu perspektivu, posao političara su preuzeli financijeri u čijim je rukama novac cijelog svijeta. Klub Bilderberg, Trilateralna komisija, G7, Davos – sve to su skupine koje su vidljive javnosti, a pravi vladari, prototip svjetske vlade, javnom mnijenju je uglavnom nepoznat. Oni upravljaju političkim i ekonomskim procesima i ti su centri razvili koncept održivog razvoja, čiji je deklarativni cilj pojednostaviti problem potrošnje diljem svijeta i uskladiti potrošnju s tehnološkim i razvojem demokratskih institucija. Isti centri poduprli su koncept “ograničenja rasta”, prema kojem civilizacija vlada ograničenim prirodnim resursima.
Koncept “održivog razvoja” i rasprave od “granicama rasta” bi se mogli nazvati romantičnim stavovima i izlazom iz povijesne slijepe ulice potrošačke civilizacije. Zahvaljujući njihovoj podršci su tijekom razdoblja Gorbačova i njegove “perestrojke” i Jeljcinove ere provedene radikalne reforme u Rusiji, a nakon katastrofalnog raspada Sovjetskog Saveza i očite “pobjede kapitalizma” je američki politički filozof Francis Fukuyama objavio “kraj povijesti”.
Ovdje je Rusija posebno važna, jer je u to vrijeme i sama otvoreno proglasila neizbježnost dolaska “Novog svjetskog poretka”, odnosno unipolarnog svijeta s centrom u Sjedinjenim Državama, koje bi provodile svoju volju u zapadnoj Europi s dominantnom ulogom na politiku financijskih i klanova multinacionalnih korporacija.
Oduševljeni odgovori na program “Novog svjetskog poretka”, koji još uvijek uključuje legalizaciju svjetske vlade nisu bili posljedica naivnosti i planiralo se da je vrli “Novi svjetski poredak” potreban kako bi pružio svijetlu budućnost za “zlatnu milijardu”, koju čini stanovništvo zemalja G7 i zapadne Europe.
Ostatak čovječanstva bi bio ostavljen s one strane ograde. Međutim, kada se uzme u obzir problem “zlatne milijarde”, postaje jasno zašto se globalni sukob vodi između zemalja raspoređenih duž linije “Sjever-Jug”. “Sjever” je područje stanovanja glavnog dijela “zlatne milijarde”, dok je “Jug” mjesto za ostatak čovječanstva. Na ovoj podijeli i instrumentima za uspostavu bedema između dva svijeta su zdušno radili mnogi od stratega tog poretka, što je definirano u djelima Huntingtona, Brzezinskog i Kissingera, koji su to nazvali “sukobom civilizacija u dvadeset i prvom stoljeću”.
Do danas je ovaj neprirodni i namjerno koncipirani “sukob civilizacija” ostvaren samo vojnim napadima i umjetno potaknutom uzajamnom uništavanju pravoslavnog i muslimanskog svijeta, na čijim se teritorijima vode ratovi u ime i za korist “zlatne milijarde”. U prvom slučaju govorimo o Rusiji, Ukrajini Gruziji i Moldaviji, a drugom o gotovo cijelom muslimanskom svijetu, protiv kojeg se vode vojne agresije i potiče se umjetna podjela između šiita i sunita, koju prate razorni sektaški sukobi.
Poznati luk nestabilnosti, koji se proteže od Jadranskog mora preko Bliskog istoka do Kavkaza i planina Pamira u Središnjoj Aziji, je dizajniran i osmišljen kao “civilizacijski sukob”, što je prema Huntingtonu “prirodan proces”, iako je danas većini jasno da se radi o jasnim planovima elite koja sanja unilateralni svjetski poredak.
Valja napomenuti da je tijekom ’90-ih i sve donedavno, čak i Rusija trebala biti dio “zlatne milijarde”, što se vidjelo proširivanjem skupine G7 u “Big Eight”. No, onda se novo rusko vodstvo usprotivilo politikama centra i usudilo se vojno djelovati protiv provedbe plana koji bi stvorio “Novi svjetski poredak”. Naravno, Rusiju nitko nije trebao zbog ljubavi prema toj zemlji, nego zbog ekstrakcije i primarne preradu sirovina te zemlje. No, nešto je krenulo po zlu i Rusija i Kina se, uz još nekoliko zemalja, “usuđuju” najaviti stvaranje multilateralnog svjetskog poretka.
U ovom trenutku se čini da su Zapad i njegove znanstveni, politički i financijski centri shvatili uzaludnost trajanja ovakve civilizacije, ali još uvijek ne pristaju na promjene. Čini se kao djeluju kroz taktiku odgađanja katastrofe.
Zapadna civilizacija se temelji na dva “stupa” – pravnoj državi i kulta individualnih ljudskih sloboda, kao vrhovne vrijednosti bića koje mora biti zaštićeno od bilo kakvih vanjskih utjecaja i zadiranja u njegova prava, ako nisu u suprotnosti sa zakonom. To je za Zapad najviši stupanj demokracije, koja kao da mrzi bilo kakav oblik kolektiviteta. Ali to je isti totalitarizam kao i svaki drugi. Pravi su simboli vladavine prava su porezni inspektor, odvjetnik i policajac. O kakvom bogatstvu i složenosti ljudskog postojanja možemo pričati? Više zakona zahtjeva još više poštivanja vladavine prava i sve složenijih sustava kontrole nad pojedincem i društvom kao takvim.
Na kraju, po samoj logici ovakvog “razvoja”, svi dobivaju porezni identifikacijski broj, koji sadrži najsitnije detalje o životu osobe. U takvim uvjetima vlasnici informacija postaju gospodari i vladari prava, te donose odluke koje određuju život i razvoj zapadne civilizacije i sveukupne potrošnje “zlatne milijarde”, koja je i sama rob sustava, iako se čini da živi puno bolje od ostatka svijeta.
Sve što je dio starog svijeta treba uništiti. Duhovnost, religiju, bivše ideologije, čak i one dijelove koji nesumnjivo mogu doprinijeti razvoju cijelog čovječanstva.
Sve navedeno prati provedba planova “održivog razvoja” i “granice rasta”, a za kontrolu vitalnih funkcija “zlatne milijarde” Zapada, što je potrošnja, brine se civilizacijski oblik pravne totalitarne države koja pokorava cijela društva, dok sama ovisi o volji male skupine ljudi. Teorija zavjere? Dovoljno se osvrnuti oko sebe i pozornije pratiti procese na globalnoj razini da bi se shvatilo koliko su ove tvrdnje bliže istini od onoga što nam serviraju korporativni i mainstream mediji, čak i oni koji naglašavaju da su “alternativni” ili “neovisni”, a stvoreni su kako bi ograničili štetu i razvodnili diskurs u desetke, možda stotine smjerova u kojima se rasprave vode bez ikakvog smisla i svrhe.
Utješno je da što je geopolitika tako jednostavna i lako ju je razumjeti. Naime, geopolitika bilo koje države je objektivan odraz prema van njezine unutarnje politike. Vanjsko je posljedica unutarnje snage ili slabosti. To znači da ako neka zemlja doista želi nešto postići i izvan svojih granica, najprije mora funkcionirati unutra. Mora ojačati u smislu izvorne nacionalne države, a ne kao jednostavna globalistička ćelija svjetske vlade.
Ako nije funkcionalna iznutra, u tom slučaju uopće ne treba govoriti o bilo kakvoj geopolitici, jer ona definitivno neće dati pozitivne rezultate. Još gora je žudnja. Najbolja geopolitika je ona vlastita, jer imitacija nikada nijednu zemlju nije učinila velikom i rezultati takvih beznadnih pokušaja će biti još tužniji.
Dobra geopolitika ne može biti ni samo program inozemnih ulaganja, već borba za kvalitetniji život drugih naroda. Geopolitika počinje gdje završava krađa državnog novca, svugdje i sustavno.
Geopolitika počinje gdje se bez ikakvog razmišljanja odbacuje “globalističko obrazovanje” i globalistički “društveni programi”, inače nije moguće ostvariti bilo kakav uspjeh. Jake države nikada nisu vodili plaćenici, nego idealisti i vizionari.
Stoga je najbolja geopolitika uspješna domaća politika. Tako je uvijek bilo u povijesti. Najbolja geopolitika je uspješan unutarnji program . U suprotnom slučaju će vanjski uspjesi biti ukradeni, prodani ili “privatizirani” od strane drugih.
Tko pronađe odgovor na pitanje koje zemlje imaju uspješnu unutarnju politiku, taj će lako doći do odgovora na kome se nasukao vrlo lukavi plan “Novog svjetskog poretka”, za kojeg se početkom ’90-ih proricalo da je neupitna budućnosti i razdoblje koje će trajati tisućama godina, piše logično.com