Novi Nijemci

O nepodnošljivoj lakoći (su)života razmišljam u Mehmedovom i Dijaninom obiteljskom vrtu (njem. Schrebergarten), u središtu B., tijekom srpanjske proslave Bajrama. Pod složenom imenicom “Schrebergarten“ se podrazumijeva inače niz odnjegovanih “parcela“ ili vrtova u središtima njemačkih gradova, što je ilustracija normalnog obiteljskog, pa ako se tako hoće i (malo)građanskog života, koji ovdje žive i bivše ratne izbjeglice iz bivše SFRJ. Svi Mehmedovi i Dijanini gosti su bivše izbjeglice, pri čemu nije neinteresatno da su i “mješanci“, pristigli u potrazi za izgubljenom normalnošću u Njemačku.
Za ovu priču je važnije što moji izbjeglički prijatelji u međuvremenu posjeduju urednu dozvolu o useljenju (Niederlassungseralubnis), ako nisu uzeli njemačko državljanstvo, te što su za manje od četvrt stoljeća pronašli svoje mjesto pod suncem u njemačkom pluralnom i demokratskom sustavu. Pri tomu nisu izgubili vlastiti identitet, dapače, obogatili su ga. A takvo što je bilo moguće zbog toga što se u ovoj zemlji živi europskije, kozmpolitskije i opuštenije nego ikada. Takvo što, pak, rezultat je poslijeratnih europskih, transnacionalnih politika i civilizacijskih promjena. One rezultiraju senzibilitetom prema ugroženimljudima.
___________ piše : prof. dr. sc. Mile Lasić / milelasic.com / autograf.hr 
Za izbjegličke teme sam senzibiliziran osobno već prije dvadeset i pet godina, kada se oko dva milijuna ljudi pokrenulo u bivšoj SFRJ sa svojih “ognjišta“, kako se zlorabi ova imenica, nerijetko i da bi se mimikrirala ili prenaglasila izbjeglička nevolja. Ružnija od ove je zloraba sintagme “humano preseljenje“ – takvog nečeg nije nikad i nigdje bilo u povijesti – dok je najružnija sintagma “etničko čišćenje“, iza koje se kriju nacistički i fašistički narativi i politike.
Početak serije tzv. jugoslavenskih ratova me sustigao, naime, u nemogućoj misiji: biti posljednji attache za kulturu Ambasade SFRJ u Bonnu. Dakako, o nikakvom ozbiljnom predstavljanju ili posredovanju kulture umiruće zemlje nije moglo biti govora dok su se kotrljali tenkovi prema Vukovaru i dok je paljen Dubrovnik.
O unutarnjem nasilju i vanjskoj ravnodušnosti tog vremena sam ostavio zapis u knjizi “Nepodnošljiva lakoća umiranja Titove Jugoslavije“ (Tuzla, 2012.), koja se može pročitati i na web stranici www.milelasic.com klikom na rubriku Knjige. Poslije 10 mjeseci vrlo traumatičnih iskustava u Ambasadi SFRJ uslijedilo je slično iskustvo dugo 21 mjesec i u tek osnovanoj Ambasadi Republike BiH u Bonnu, što i ne bih trebao spominjati ovdje da se nisam morao gotovo cijelo vrijeme baviti ratnim izbjeglicama iz BiH.
Kao netko tko “ne pripada“ ili nema “zaleđe“ ni u jednoj političkoj opciji, posve je logično što sam ubrzo postao čovjek između egzila i azila, kako je status nepripadanja u tuđem svijetu točno opisao književnik Predrag Matvejević. Zapravo se takvim osjećam i dalje ili, u najboljem slučaju, “gastarbajterom“ u zemlji u kojoj sam rođen poslije povratka u svijet balkanskih barbarogenija (2009.)
Moj dominantni osjećaj je nepripadanje nikomu i ničemu, pri čemu je snažniji osjećaj nepripadanja političkim kulturama zemlje u kojoj sam rođen, nego njemačkoj zemlji i kulturi, koju sam naučio cijeniti upravo temeljem onog što je učinila na ozdravljenju nakon posrnuća u barbarizam prije osam decenija.
Pokušavam odgonetnuti, pak, što se zbilo s onim ratnim izbjeglicama koje se nisu vratile u neku zemlju-sljednicu bivše SFRJ, jer nisu htjele ili mogle, pa su otišle u “treće zemlje“ ili ostale ovdje. Posvuda u svijetu, od Kanade do Australije, imam mail-prijatelja, o kojima sve manje znam, ili tek ponešto o uspjehu njihove djece, jer su u međuvremenu postali uspješni ljudi. Dakako, i u Njemačkoj su u priličito velikom broju potomci ratnih izbjeglica postali uspješni stručnjaci i jednakopravni građani ove zemlje. Takvo što treba čestitati u prvom redu njima i njihovim roditeljima, ali i vlastima u SR Njemačkoj!
Uz postojećih 630.000 tzv. gastarbajtera na početku jugoslavenskih ratova (1991.) je još toliko izbjeglica došlo tijekom ratova u Njemačku. Njih trećina je našlo načina poslije formalno završenih ratova da ostane ovdje (temeljem spajanja familija i na druge načine) unatoč obvezama iz UN-ove konvencije o ratnim izbjeglicama, sukladno kojoj se izbjeglice moraju vratiti otkud su došle čim prestanu ratna neprijateljstva.
U SR Njemačkoj su ostali, naime, gotovo svi oni koji su kao izbjeglice živjeli od svog rada, kao i oni koji su bili traumatizirani ili oboljeli ako se nisu htjeli vratiti na Balkan. Većina njih su danas dobro integrirani ljudi sa svim pripadajućim mukama normalnog života.
Nisu ni u njemačko društvo mogle biti integrirane one izbjeglice koje su u svojem izbjegličkom prtljagu ponijele mržnju prema svemu što je drugačije, kako u zemlji njihova podrijetla, tako i u zemljama njihovih “drugih života“. Integrirane su, a ne asimilirane, dakle, samo one izbjeglice iz bivše SFRJ koje su prihvatile svijet pluralne demokracije, političke i pravne kulture zemlje u koju su došle, te tako nove destinacije učinile svojim drugim domovinama. Ne reče li netko da su dom i domovina tamo gdje ti je dobro? Bivša domovina je pritom neumitno otkliznula u varljivo sjećanje.
Od 350.000 ratnih izbjeglica samo iz BiH, njih stotinjak tisuća je ostalo živjeti u Njemačkoj, pa je danas ovdje ukupno nešto više od 160.000 ljudi s bh. dokumentima, dok ih je s hrvatskim ispravama nešto više od 260.000. Toliko je i nositelja putnih isprava Srbije, dok je njih na desetine tisuća iz Makedonije i Crne Gore i Kosova. Logično je, također, što je nekoliko stotina tisuća bivših građana SFRJ primilo u međuvremenu njemačko državljanstvo.
I ma što oni koji proizvode spinove ili ublehe u zemljama bivše SFRj tvrdili, u devedesetim godinama i nije bilo razlike glede prijema nevoljnih ljudi temeljem nacije i vjere, niti je njemačka država činila potom bilo kakvu razliku među njima tijekom njihove integracije. Trebalo bi konačno kazati da su se Nijemci opoštenili upravo u slučaju izbjeglica s prostora bivše SFRJ kao nijedna druga zemlja, uključivo one koje se pogrešno zovu “matičnim državama“ autohtonih naroda iz BiH. Ali, umjesto “Danke, Deutschland“ za sve što je učinila za izbjeglice, ova velika zemlja i kultura su optuživane i od nedovoljno upućenih i od fašiziranih narativa i politika u zemljama bivše SFRJ za svo zlo ovog svijeta.
Da, u pravu su “budući Europljani“, ili bi ih točnije trebalo nazvati – “instinktivni Europljani“, izbjeglice od kojekuda, većinom iz tzv. islamskih zemalja: u zemlji kakva je poslijeratna Njemačka ima mjesta i za izbjeglice iz cijelog svijeta. Doduše, pitanja “svježe krvi“ ili useljenja se ne mogu rješavati putem azilantskog postupka, nego putem reguliranja “useljeničkog prava“.
Očekivati je da će partneri u “velikoj koaliciji“ u Berlinu, CDU/CSU na jednoj i SPD na drugoj strani, postići kompromis i po prvi put cjelovito regulirati tzv. useljenička prava, sebe radi, kao i budućih Nijemaca i budućih Europljana rada. Sirijci, Iračani i drugi nevoljnici mogu ponoviti uspjeh ratnih izbjeglica s Balkana. Zašto ne?