Dr. Lidija Kos-Stanišić profesorica je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje predaje nekoliko kolegija iz područja politike zemalja Latinske Amerike. Objavila je niz znanstvenih radova na tu temu, uključujući i knjigu “Latinska Amerika – povijest i politika”.
Mnogi pristaše političke ljevice vide nadu u zemljama Latinske Amerike: zašto ljevica ima toliko pobornika na tom kontinentu?
Uspon ljevice može se objasniti nezadovoljstvom birača kvalitetom demokracije u kojoj su živjeli, povećavanjem siromaštva i nejednakosti, posljedicama globalizacije, ali i shvaćanjem da dva desetljeća poslušnog provođenja politike Vašingtonskog konsenzusa nisu donijela očekivane rezultate. No, politika nove latinskoameričke ljevice razlikuje se od starih ljevičara i vladavine braće Castro, Salvadora Allendea ili sandinista, pa se znanstvenici ne mogu složiti koliko to novih ljevica danas ima u Latinskoj Americi. Ona “populistička” ili “radikalna” dovodi u pitanje neoliberalizam i globalizaciju, a da bi zadržala mase sljedbenika, konstantno se sukobljava s političkim suparnicima, poduzetnicima, medijima i američkom vladom. Novi radikali nisu radikali iz 1960-ih i 1970-ih, oni ne zagovaraju potpunu transformaciju društveno-ekonomskog i političkog poretka, čak ni u slučaju Venezuele Huga Chaveza, koja je uzor Evu Moralesu u Boliviji, Rafaelu Correi u Ekvadoru i Danielu Ortegi u Nikaragvi.
Kuba nije Kina
Ekonomske politike tamošnje ljevice, barem kada se pita zapadne analitičare, nisu naročito uspješne, a mnogi tvrde i da je ona gušenjem demokratskih sloboda izdala Bolivarsku revoluciju i da je to svojevrstan početak njezina kraja. Slažete li se s time?
Radikalna ljevica došla je na vlast u državama s visokim stupnjem nestabilnosti, neefikasnosti i korupcije, no bogatim energetskim izvorima kojima ostvaruju poboljšanje života građana. Iako je Chavezova vlada postizala uspjehe vezane uz socijalne programe, ekonomska politika financirana naftom nije donijela ništa novo i više predstavlja povratak na nacionalistički model razvojnoga državnog intervencionizma 1970-ih nego na socijalizam 21. stoljeća. To jesu li izdale Bolivarsku revoluciju, ovisi o perspektivi iz koje gledate. Bolivar je živio u 19. stoljeću i ideal mu je bilo oslobođenje od Španjolske i jedinstvo južnoameričkoga kontinenta, a pri kraju života zaključio je da je širiti demokraciju po Latinskoj Americi jednako produktivan posao kao orati more. Latinska Amerika je regija u kojoj će, zbog povijesti i političke kulture, teško zaživjeti liberalna demokracija kakvu bi željeli vidjeti zapadnjaci. Radikalna ljevica zagovara provođenje izravne demokracije i smatra da sve tri grane vlasti trebaju biti u rukama vladajućih, no ona je povećavala politički utjecaj i poboljšala standard marginalnih grupa i siromašnih, čime je poraslo i njihovo zadovoljstvo. Ono što možemo pretpostaviti je da će se smanjivanjem sredstava za financiranje izravne demokracije smanjivati i zadovoljstvo građana, pa bi moglo doći do jačanja političkih opcija desnog centra.
Kuba je već dulje u procesu provođenja nekih reformi. Kolike su šanse da se ta zemlja reformira i istovremeno zadrži svoj socijalistički sustav?
Teško da će Kuba uspjeti izvršiti reformu ekonomije i pritom zadržati Komunističku stranku. Kuba nije Kina, velika i snažna država i jedna od najjačih svjetskih ekonomija, to je mali otok, posljednjih godina ekonomski gotovo potpuno ovisan o Venezueli. Prije toga bila je ekonomski ovisna o SSSR-u i kada je početkom 1990-ih ostala bez sovjetske pomoći, ekonomija se urušila. Unatoč pokušajima da se liberalizira ekonomija i dozvoli sitno privatno poduzetništvo, Kuba ne odustaje od državno planirane ekonomije i, osim turizma, bez Venezuele nema baš čime ni upravljati. No, Chavez je bolestan, pa Kuba ne može sa sigurnošću računati na venecuelansku pomoć u budućnosti. Kubansko vodstvo je staro, pa je vjerojatno da će se s njihovim odlaskom s političke scene otvoriti prostor za demokratizaciju Kube.
Hugo Chavez teško je bolestan, a njegov brat Adan nedavno je sugerirao da bi “autentični revolucionari”, poput njih, mogli koristiti i oružanu borbu za osiguravanje kontinuiteta vlasti. S druge strane, opozicija se ujedinila i iznjedrila zajedničkoga kandidata Henriquea Caprilesa Radonskoga. Kolike su njegove šanse i hoće li Chavez u listopadu predati vlast bez borbe?
Chavez je uspio oblikovati ustav tako da može do kraja života ostati na vlasti. S obzirom na to da nemamo točne informacije o njegovoj bolesti, i mirna predaja vlasti je moguća. No, znamo da mu većina agencija predviđa pobjedu. Što se tiče Caprilesa, on je zvijezda u usponu i ovo je prvi put da se opozicija uspjela ujediniti i ponuditi kvalitetnoga predsjedničkog kandidata. Ima samo 39 godina, pa ga Chavez ne može optužiti da je pripadnik družine Hood Robina, kako su u Venezueli tijekom 1980-ih i 1990-ih zvali one koji su krali od naroda. Capriles je dobrostojeći političar desnog centra i u svojoj je predsjedničkoj kampanji istaknuo da se protivi državnom upravljanju privredom, ali i da će se zalagati za poboljšanje obrazovanja i socijalnih usluga. No, analitičari mu zasad ne predviđaju pobjedu.
Komplicirana Argentina
Distribucijom zemlje autohtonim narodima bolivijski predsjednik Evo Morales zamjerio se bijelim zemljoposjednicima. Ima li među bjelačkim stanovništvom podrške onome što Morales radi?
Bolivija je država u kojoj autohtoni narodi Kečue i Ajmare čine većinu stanovništva i glasačko su tijelo svom sunarodnjaku Evu Moralesu. Siromašni su i nemaju zemlje, pa je odluka o nacionalizaciji bila očekivana. Nezadovoljne Moralesovom vladavinom, koja ide u smjeru socijalizma i savezništva s Chavezom, četiri bogate istočne provincije, naseljene pretežno stanovništvom europskog porijekla, na referendumu 2008. izglasale su autonomiju, a taj je referendum Morales proglasio nevažećim. Početkom 2009. donesen je i novi ustav, kojim su stanovnici autohtonog porijekla dobili veća politička i ekonomska prava. Ako Morales i ima pristaša među bijelcima, oni su malobrojni i uglavnom pripadaju socijalno osjetljivoj sveučilišnoj mladeži. Bogati i bijeli uglavnom na Indiose gledaju kao na građane drugog reda, koje je teško “prosvijetliti”.
Argentinska je vlada u travnju nacionalizirala naftnu kompaniju YPF. Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner rekla je da je razlog to što španjolski Repsol, koji je bio većinski vlasnik, godinama ne ulaže u razvoj i iznosi profit iz zemlje, zbog čega je Argentina od izvoznice nafte postala uvoznik. No, to je napravila iznimno grubo, Repsolove menadžere doslovno je izbacila iz sjedišta kompanije. Repsol je najavio tužbu, a tvrdi i da je produktivnost pala zbog vladine zabrane da se energija naplaćuje po tržišnim cijenama. Zašto je to napravljeno?
Slučaj Argentine je kompliciran. Jedni je svrstavaju u tabor radikala, drugi u tabor umjerene ljevice, treći misle da je politika bračnog para Kirchner–Fernandez negdje u sredini, jer ima odlike i umjerene i radikalne ljevice. Politički potezi u skladu su s umjerenom ljevicom, jer postoji poštivanje građanskih i političkih prava, kao i slobode medija, iako je tu bilo pritužbi. No, ekonomska i socijalna politika puno je bliža radikalnoj ljevici, država je u značajnoj mjeri intervenirala u privredu. Nacionalizacija YPF-a s oduševljenjem je dočekana u Argentini, a u EU-u s neodobravanjem i prijetnjama da će zamrznuti odnose s Argentinom. Nacionalizacija se opravdavala nužnošću, tvrdnjama da se to moralo napraviti kako bi država pod kontrolom imala ključan energetski sektor. No, analitičari smatraju i da Argentina nema dovoljno novca da bi mogla uložiti u eksploataciju novootkrivenih naftnih nalazišta u Patagoniji, pa će joj biti potreban strani kapital.
YPF i neka druga nacionalizirana poduzeća preuzeli su članovi omladinske organizacije La Campora, koji sebe opisuju kao “ljevičarske birokrate”?
Peronistička mladež La Campora pod direktnom je kontrolom Maxima Kirchnera, sina bivšeg predsjednika i sadašnje predsjednice. Nakon smrti supruga Nestora, Cristina Fernandez de Kirchner udaljila se od njegovih političkih savjetnika i okružila odanim savjetnicima iz kruga La Campore, koji zagovaraju veće prisustvo države u ekonomiji i preuzimaju vodstvo nad državnim tvrtkama. Analitičari smatraju da je plan obitelji Kirchner da Maximo nastavi s obiteljskom tradicijom i bude kandidat na predsjedničkim izborima 2016. godine.
Zemlje poput Čilea, Meksika, Perua, Urugvaja i Brazila odlučile su se za tržišnu ekonomiju s izraženijom socijalnom komponentom, a najuspješniji je Brazil?
Brazil je trenutačno zvijezda regije. Već treći predsjednički mandat na vlasti je Radnička stranka, čija je politika uzor svim “umjerenim” lijevim vladama Latinske Amerike. Za mandata Luiza Inacija Lule da Silve, ekonomski pragmatizam i kombiniranje monetarne i fiskalne ortodoksije sa socijalnim programima donijeli su Brazilu značajan gospodarski rast i on je postao igrač svjetskoga kalibra. Lula se istaknuo i u vođenju vanjske politike, usmjerene na smanjivanje američkog unilateralizma i jačanje odnosa koji bi povećali važnost Brazila u međunarodnoj zajednici, što je dovelo do suradnje s drugim svjetskim silama u nastajanju: Indijom, Južnom Afrikom, Rusijom i Kinom. Po uzoru na EU, Brazil je bio inicijator stvaranja Unije južnoameričkih naroda, po uzoru na NATO Južnoameričkog vijeća za obranu, a vodi i kampanju za reformu Vijeća sigurnosti UN-a, kojom bi Brazil, Njemačka, Japan i Indija dobili mjesto stalnih članica u tom tijelu. Lulinu unutarnju i vanjsku politiku preuzela je i njegova nasljednica Dilma Rousseff.
Jedan od najvećih problema zemalja Latinske Amerike je trgovina drogama i s tim povezan kriminal. Zbog čega je taj problem dobio takve razmjere?
Dolaskom na vlast 2006., meksički predsjednik Felipe Calderon suočio se s problemom narko-kartela koji su onemogućavali funkcioniranje vlasti u šest saveznih država. Proglasio im je rat, no nakon pet godine borbe i više od 47.000 mrtvih daleko je od pobjede. Stoga je otvorio raspravu o legalizaciji droga kao potencijalnom rješenju problema. Ideju su poduprli i bivši predsjednici Meksika, Brazila i Kolumbije te predsjednik Gvatemale Otto Perez Molina. U Latinskoj Americi droga se uzgaja, proizvodi i transportira do najvećeg svjetskog potrošača SAD-a, zbog čega Latinoamerikanci smatraju da nije problem u njima, nego u Amerikancima. Nakon 40 godina “rata protiv droge”, ona nije iskorijenjena.
Nije li onda legalizacija logično rješenje za te siromašne, kriminalom i korupcijom zaražene države? I uzroci kroničnog nasilja mogu se naći u narko-biznisu?
Kriminal i nasilje povezani su i s političkom prošlošću. Ratovi za nezavisnost, ratovi liberala i konzervativaca, brojne diktature, građanski ratovi, revolucije, to su događaji koji uzrokuju nasilje i vode stvaranju nasilne političke kulture. Nakon svakog sukoba, ima jako puno oružja i demobiliziranih ratnika, a kako se u sukobima uvijek nešto krijumčari, ti se putovi kasnije koriste za nešto drugo, imigrante ili drogu. Kada govorimo o drogi, uvijek nam padaju na pamet Kolumbija i Meksiko, no situacija je trenutačno najlošija u državama Sjevernog trokuta, Gvatemali, Hondurasu i El Salvadoru, koje čine najnasilniju svjetsku podregiju izvan aktivnih ratnih zona. Zatvaranjem karipskog koridora i agresivnim aktivnostima meksičke vlade protiv narko-trafikanata, Srednja Amerika postala je glavni tranzitni pravac kokaina za SAD.
wpDiscuz