„U ovom selu se ne mijenjaš, ne mijenjaju se godišnja doba, osjećanja, i djeca nikad ne rastu. I zovu svoje roditelje imenom, zar ne?“
Izvor fotografije: Prometej.baNastavak serijala priča “Bijela tajna” Dijale Hasanbegović:
1. Dolazak
2. Crveno
4. Otac
6. Razgovor o svemu iz kojeg se nije saznalo ništa?
Bila je subota. Još jedna sniježna subota, i Davor se probudio kasno, ležeći još uvijek u krevetu i gledajući kako plešu sitne pahulje. Nikad mu nije bilo pretjerano važno kakvo je vrijeme, niti je to na njega utjecalo. Ali zapitao se zašto ga je zapalo ovo selo, u kojem devet mjeseci pada snijeg. I u kojem ga djeca lopataju. No, nema veze, ima, valjda, nešto utješno u snijegu. Tako je to sebi objasnio. Vani se još uvijek nije čuo nikakav zvuk, i to mu je odjednom, poslije vreve grada, počelo prijati.
Umalo nije opet zaspao, kad je čuo kucanje na vratima. Pomislio je da je opet gazdarica.
„Dolazim.,“
Sišao je niz stepenice, otključao vrata i ispred sebe ugledao tanku, malenu ali stasitu smeđokosu ženu s bijelom kapom, u crnom kaputu. Neko vrijeme je stajao gledajući prvo u krupne, tamne oči, zatim u visoko čelo.
„Nora?“ – usne su mu se razvlačile u osmijeh, ali kao da mu se plakalo.
„Ja sam, Davore.“ – ona se osmijehnula bez oklijevanja, ali tužno.
„U-u-ulazi unutra, hladno je.“
Kao da nije prošla ni sekunda, a Nora se bacila Davoru u zagrljaj. Bio je to zagrljaj kakav se rijetko dešava. Onaj u kojem osjetiš sve, ali ne znaš šta je to i nije te briga. U njemu je sve poznato i nepoznato, u njemu je i prošlost i sadašnjost, i sjećanje i nesvijest. U njemu je staro, duboko prijateljstvo. I nakon nekoliko minuta zbunjenih rečenica, ispričavanja zbog uznemiravanja koje je Nora stidljivo izgovorila, a Davor se ispričavao što je u pidžami, Nora je rekla da ima da mu kaže nešto jako važno, nešto važno i za njegov i za njen život. I onako u kaputu, skinuvši samo bijelu kapu s glave, sjela za kuhinjski sto i zatražila bilo šta toplo. Na kuhinjski je sto stavila ogromnu torbu punu papira, koje je počela vaditi razvrstavajući ih, dok je Davor kuhao kafu. Bila mu je čudna. Da, to je bila Nora koje se on sjeća, otvorena, intenzivna, i odmah prelazila na stvar. To je bila njegova prijateljica. Ali da ju nešto strašno muči, bilo je jasno iz uglova njenih usana koji su se krivili u tjeskobi. I Davora je živo zanimalo zašto ga je, i to baš ovdje, potražila nakon toliko godina.
„Moraš me slušati, i slušati me pažljivo, moraš mi vjerovati. Ovo mjesto nije ono što se čini.“
„Nije.“
„Dovoljno si dugo tu da bi osjetio da nešto nije u redu. Ispitala sam svakog stanovnika ovog mjesta. Niko od njih se ne zove kako se prije zvao. Svi su promijenili imena“, pokazivala mu je pažljivo papire. „Također, niko od djece nije uveden u Matičnu knjigu rođenih. Nemaju rodni list. Datume rođenja im je nemoguće odrediti. A jesi primijetio još nešto? Svi su istih godina i istog uzrasta. U selima se to rijetko dešava. Uvijek imaš starije djece koja pohađaju niže razrede. Mogu ti potvrditi, a za to ćeš mi dati više vremena, jer prije tebe ovdje je radila učiteljica, da su istog uzrasta bili i kad je ona radila. Ista ova djeca, koju znaš pod ovim imenom. Primijetio si da se ne smiju i da pričaju kao odrasli ljudi?“
„Da…“
„Zato što oni nisu djeca uopće.“
„Šta, kako misliš…“
„Ljudi su, ali nisu djeca, Davore. Ovo mjesto je utočište za najmračnije želje koje postoje, i nabavila sam ti sve dokaze koje imam. Još nešto. Jesi li primijetio, dobio ili vidio poruke potpisane sa…“
„OTAC“, rekao je Davor gledajući u šolju crne kafe.
„Da. Ta osoba… to nešto postoji. I stvorilo je ovo mjesto.“
„Izvini, Nora… ali…“
„Obećao si mi da ćeš mi vjerovati. Onda mi vjeruj. Ne bih te nikad potražila da nije ovog.“ I u tom momentu, umalo je zaplakala, a Davora kao da je nešto probolo u grlo.
„U ovom selu su zatočene duše i zatočena tijela. U ovom selu se ne mijenjaš, ne mijenjaju se godišnja doba, osjećanja, i djeca nikad ne rastu. I zovu svoje roditelje imenom, zar ne? Pišu jedno drugom poruke, kad se pojavi neko novi od učitelja, kako se ponašati. Moramo naći Oca. Za koga bi u razredu rekao da je glavni u ekipi?“
„U razredu? Selma. Predsjednica razreda. Da, definitivno Selma…“
„Moraš naći način na pričamo sa Selmom. Bit će teško, ali moramo probati, ne samo zato što sam ja došla ovdje da spasim tebe… Nego i sebe.“
„Kako misliš?“
„Došla sam pronaći svoju kćer.“
Nastavit će se…