U samo pet dana od prvog prosvjeda u Tuzli, u potpunosti je izmijenjena površina političke stvarnosti u BiH. Pišem površina, jer su svi elementi koji se sada vrtoglavo kombiniraju, prepliću i rekombiniraju u pokrenutoj lavini i prije srijede bili tu. Poput golemog čira u kojem se gnoj taložio jako dugo.
Trenutak pucanja je došao, pitanje je samo je li pukao sam od sebe, ili je pucanje potaknuto i kasnije usmjeravano. Početni impuls prosvjeda bilo je golemo, godinama i desetljećima taloženo socijalno i egzistencijalno nezadovoljstvo, koje se tiče nezaposlenosti i siromaštva, ali i nemogućnosti da se vidi bilo kakva bolja budućnost unutar postojeće paradigme. Iz tih razloga je masa očajnih ljudi u srijedu proključala u Tuzli. Netko će reći da je patetično neprestano isticati radnika “Dite”, koji nije primio plaću 14 mjeseci ili još relativno mlade ljude koji su više od desetljeća nakon završetka fakulteta na birou, dok su se miljenici zapošljavali po partijskim linijama. No prije će biti da je krajnje cinično ne uzeti u obzir očaj tih ljudi.
piše: Nino Raspudić
Njihov simbolički upad u zgrade institucija se može opravdati, uništavanje javne imovine ne, ali se može razumjeti. Ali stvar, nažalost, nije ostala na njima. Na svaki prosvjed te vrste nakalemi se i “dodatna oprema”, malci frustrirani već samom svojom dobi, koji su “gladni” svega, u uzrastu čiji je raskorak između žudnji i mogućnosti njihovog ostvarenja najveći pa mogućnost da se ciglom odvali policajcu koljeno ili polupa prozor općine donekle olakšava egzistenciju. Tu se munjevito prišlepaju i kriminogeni elementi koji su željni nešto drpiti u općem metežu, ili su plaćeni da prave dodatne nerede.
Ista tri elementa nalazimo i na višoj razini osoba u politici, medijima, javnosti općenito, koje, prema odnosu spram aktualnih prosvjeda, možemo podijeliti na čestite ljude opravdano frustrirane bezizlaznom situacijom države i društva, neodgovorne i nezrele utopiste kojima su prosvjedi samo poligon za iskaljivanje ideoloških i drugih frustracija te na protestne “profitere”, lopine koje u svemu žele politički ili doslovno ušićariti.
Prvi dan su prosvjede nosili pripadnici prve skupine na obje razine – uličnoj i ideološkoj. Ovi drugi, srednjoškolci i ideološke drkadžije su neizbježni poput sjene pa se na njih ne vrijedi ni osvrtati. Treći, lovci u mutnom, su već sutradan preuzeli stvar u svoje ruke. Potrebno je pričekati rezultate istraga da bi se vidjelo kako se spontano može spaliti, na pimjer, sedam zgrada u sat vremena. Zašto se zgrade nekih institucija pale, a nekih ne pale? Koliko je sve bilo povezano, a u kojoj su mjeri lokalni igrači preuzimali konce, možda i s različitim, međusobno nekoordiniranim ciljevima.
Prostorno su prosvjedi omeđeni na manji dio zemlje, gradove u Federaciji nastanjene bošnjačkim stanovništvom. Mogu se protumačiti i kao spontan revolt koji je potom dio bošnjačke političke elite iskoristio u borbi, točnije u svrgavanju drugog, nespremnijeg dijela. Sudeći prema izjavama, proizilazi da su Fahrudin Radončić i manji mu koalicijski brat Željko Komšić dokazali da su uz “raju”, a da su SDP i SDA gubitnici u cijeloj priči. Zanimljivo je da sada patetično, bleferski, prijevremene izbore u ionako izbornoj godini traže upravo SDA i SDP, stranke koje su formirale platformu, kao nadogradnju onoga što je započeto 2006. sramotnim izbornim inženjeringom, izborom Komšića kao drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu (trećeg se željelo birati na folišku ”Sejdić i Finci”) i time do kraja obezvrijedili sve bitne federalne institucije, uz asistenciju Patricka Moona i njegovog visokog predstavnika Inzka. Danas se čude kaosu, anarhiji, koja je samo zadala završi udarac institucionalnom i pravnom okviru kojeg su upravo te stranke razvalile i ispraznile od bilo kakvog smisla i sadržaja. Dakle, to prvo, prilično uvjerljivo tumačenje je da je prosvjed ogorčenih građana naknadno iskorišten za unutarbošnjački politički obračun. Druga je da se radi o svojevrsnoj šok-terapiji ne bi li se prekinule postojeće tendencije koje je naznačila deklaracija europskog parlamenta koja osuđuje centralizam i ističe hrvatsko pitanje, a po mogućnosti i izvršilo pritisak za ukidanje županija/kantona koji eto, sada nemaju ni zgrade. Da nije žalosna, bila bi zabavna pomisao na to čije će tvrtke dobiti poslove sanacije štete počinjene na državnim zgradama koja se mjeri desetinama milijuna maraka. Hoće li i neki od onih koji su ih palili, sutra, na obnovi istih tih zgrada, crnčiti za mizernu nadnicu tajkunima koji će na tim poslovima okrenuti milijune isplaćene iz ionako oskudnih javnih sredstava? Treće tumačenje prosvjeda je da su potaknuti kako bi rastočili bošnjačko društvo kao dio srpske ujdurme nazvane dio Memorandum 2. Blisko tumačenje je ono koje tvrdi kako je sve inscenirao novi američki miljenik Radončić, da bi lakše odradio nametnuti mu antibosanski zadatak stvaranja trećeg entiteta. Tumačenja kompleksnog događaja koji se ne može svesti na jednu dimenziju podsjeća na slijepce koji pipaju slona pa svatko kaže da je slon poput onoga što je on napipao – jednom se čini kao stablo, a drugom je poput zmije.
Zbog opažanja da se prosvjeduje samo na bošnjačkim područjima, neki komentatori su me nazivali zlonamjernim fašistom, a onda su tu istu toplu vodu otkrili i izrekli i SDA i Inzko i Enver Kazaz. Ta bjelodana istina želi se zapušiti lažnim protuargumentom – tobože, ako tvrdim da Hrvati ne treba da sudjeluju u ovim prosvjedima, onda to znači da smatram kako oni žive super i da su svi hrvatski političari poštenjačine i sveci. To što i na većinski hrvatskim područjima Federacije ljudi žive teško, što je sve puno korupcije, nepotizma i bešćutnosti ne znači da stoga Hrvati treba da stanu iza zahtjeva za ukidanjem kantona ili naknadnog tuzlanskog transparenta “Jedan narod, jedan jezik, jedan predsjednik”, a da ne govorimo o zahtjevu za ostavkom dva člana Predsjedništva i davanjem svih ovlasti u ruke Željku Komšiću kao novom Titu, što je samo jedna od nebuloza iznesenih u zahtjevima prosvjedničkih grupacija. Kakve veze ima socijalni bunt sa zahtjevima za ukidanjem kantona?
Hrvatima u Federaciji je ukinuto pravo na politički pluralizam onda kada su im drugi počeli birati političke predstavnike. Oni, dakle, nemaju protiv koga prosvjedovati. Nisu birali ni člana Predsjedništva ni federalnu vladu ni vodstva javnih poduzeća, dakle, većinu institucija koje već četvrtu godinu razvaljuju zemlju. U situaciji takve obespravljenosti teško je očekivati da će jurišati na općinska i županijska vodstva. Groteskno je da potporu prosvjednima protiv vlasti daju i oni koji su zadnje tri godine na vlasti, poput HSP-a i Lijanovića. Prema tome, niti je Hrvatima bajno niti su hrvatski političari cvjećke. Ali nisu ni toliko naivni da ne vide kako laste koje oni nisu birali, ne mogu najavljivati njihovo proljeće. Najveće čudo, koje pokazuje koliko je cijela situacija postala nadrealnom, je činjenica da u nedjelju Zoranu Milanoviću plješće mnoštvo hadezeovaca u Mostaru, prigodom obilaska njihove zapaljene zgrade, dok mu Željko Komšić, dojučerašnji kolega iz bošnjačkog SDP-a prijeti, već ufuran u ulogu vođe sanjane zemlje “jednog naroda, jednog jezika, jednog predsjednika”, kako premijer nacionalne države hrvatskog naroda prije posjete Mostaru mora za dozvolu pitati njega, mezimče američke ambasade i uzurpatora pozicije hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu. Tko zna, možda ga je i Milanović zvao, ali mu je telefon u Predsjedništvu već bio izgoren ili “oslobođen” od onih istih kojima danima, kao prava “raja”, daje potporu?
nezavisne.com
wpDiscuz