Poslije konferencije o Zapadnom Balkanu u Parizu, neki njemački listovi su se zamislili nad mogućnostima prijema zemalja bivše Jugoslavije u EU nakon Brexita. To navodi Deutsche Welle.
“Nije lijep osjećaj željeti nešto što drugima više ne valja. Komad kruha od jučer – ili Europsku uniju”, piše novinarka Süddeutsche Zeitunga Nadja Pantellé: “Tako to trenutno izgleda na Balkanu.
I pored toga što su Britanci okrenuli leđa Bruxellesu, tamo sada dižu dva prsta.
Pristup EU? Da, molim! Šefovi vlada Srbije, Albanije, Makedonije, Kosova, Bosne i Hercegovine i Crne Gore upravo su još jednom naglasili da bi rado postali dio Unije.
To možemo smatrati za dobru ili za lošu vijest. Ona se može tumačiti kao znak slabosti EU koja privlači još samo one koji jedva mogu samostalno stoje: ekonomski slabe i politički labilne zemlje Jugoistočne Europe. Ili se može tumačiti kao znak snage, jer većinu građana na Balkanu više privlače zapadna obećanja o blagostanju od prednosti koje nudi Rusija. ”
Ekonomska atraktivnost Europe je za zemlje izvan Zajednice nepromijenjena – što, uostalom, nije nevažan argument u taboru Brexita koji time objašnjava svoju želju za izolacijom.
On smatra da socijalni doseljenici s Istoka ugrožavaju radna mjesta i kulturu Zapada: ovdje dobra stara Europa s novcem i višim vrijednostima, tamo – šugava Europa betonskih stambenih blokova, puna sirotinje.
Ako Istok dođe, moramo van iz sustava [… ] i siromašnije zemlje imaju želje i ideale koji sežu malo dalje od stvaranja radnih mjesta.
Kada jedan Srbin ili Bošnjak želi u EU, onda to želi ne samo da bi na kraju mjeseca imao više novca na računu u banci, već i zato što je sjećanje na slom jedne druge unije još svježe.
Kada su Britanci glasali za istupanje iz EU, bilo je to gotovo točno na 25. godišnjicu otcjepljenja Hrvatske i Slovenije od Jugoslavije. Vlada u Beogradu je građanima krvavo naplatila tu odluku da postanu nezavisni “, piše Süddeutsche Zeitung .
“Neke od reakcija i diskusija u današnjoj europskoj kući podsjećaju na početke raspada multietničke države (Jugoslavije) prije 25 godina”, primjećuje i novinar Erich Ratfelder u svom tekstu za berlinski list Tageszeitung, u kome podsjeća da su na Balkanu “nacionalne mobilizacije pratile histerija i laži koje su uspješno posijale nepovjerenje među etničkim skupinama.
Svi strukturni i ekonomski problemi društva objašnjavani su krivnjom drugih. Tako je bilo i sa strahom za radna mjesta i sa borbama za raspodjelu dobara u državama. Oživjeli su nacionalni mitovi, baš kao i čežnja za prošlošću koja je proglašena herojskom.
Skretanje udesno i propagandne kampanje su naposljetku doveli do mržnje i spremnosti na rat. ”
Obećanje zvano Europa znači i ograničavanje moći vlastite korumpirane i nesposobne elite. Jedan primjer europeizacije Balkana je i to što su pred ulazak Hrvatske u EU tamo visoki državni dužnosnici i bivši premijer dospjeli u zatvor […]
Elite ni u kom slučaju nisu tako oduševljene Europom kao građani, čije mišljenje, međutim, moraju uvažavati. S obzirom na hrvatsko iskustvo, veliki dio rukovodilaca je, doduše, postao vrlo oprezan kada je riječ o približavanju Europskoj uniji.
Te birokrate su spremne pokloniti pažnju i agitiranje drugih zemalja. Putinova ofanziva na Balkanu je počela 2006.
Njegova želja da Srbiju otvoreno privuče na svoju stranu, nije ostvarena. Ali, ruski utjecaj u Srbiji i Republici Srpskoj se ne smije potcijeniti, prije svega zbog podrške nacionalističkoj politici u Vijeću sigurnosti “…”
Traženje autoritarnih rješenja za krize u vlastitim društvima, umjesto kretanja trnovitim putem demokratizacije, za neke od balkanskih političkih moćnika postaje sve interesantnija alternativa – prije svega zato što su na pozornicu stupili i drugi autoritarni igrači.
Turska već godinama pokušava ponovo učvrstiti svoj utjecaj na Balkanu, dijelu Europe kojim su Osmanlije vladale vijekovima.
Centar tih nastojanja je Sarajevo. Tako konzervativna politika turskog režima ima podršku niza novoosnovanih privatnih sveučilišta. Ali krajnji cilj nije samo ostvarivanje utjecaja na balkanske muslimane […] već na sve države.
Tome treba dodati investicije turskog kapitala na čitavom prostoru.
Turska nacionalna ideologija je čak proširena: Turci i Bošnjaci su ista nacija, kažu sada u Ankari. Ali i zemlje Perzijskog zaljeva šire svoj utjecaj na Balkanu i prije svega u Bosni i Hercegovini.
Milijarde uložene u turizam prati podrška islamističkih skupina i političara. “”
Upravo je Velika Britanija bila ta koja je, zajedno s Njemačkom, željela da jača europeizaciju u centru Balkana, u multietničkoj državi Bosni i Hercegovini, u kojoj tradicionalno kulminiraju svih napetosti regije.
Poslije odluke Britanaca da napuste EU, tu ulogu ima samo Njemačka … “, piše između ostalog dnevnik Tageszeitung.