Oko 40.000 izbjeglica iz BiH je utočište potražilo i našlo u Berlinu. Najveći dio njih se nakon rata morao vratiti u BiH. Tadašnja berlinska opunomoćenica za pitanja stranaca, Barbara John danas žali zbog toga.
Travanj 1992. godine. Slike s televizijskih ekrana koje mnogi Berlinčani neće lako zaboraviti. Vlakovi prepuni izbjeglica iz BiH koji su se zaustavljali na berlinskoj željezničkoj stanici Zoo. Mnogi od izbjeglih nisu ni u najgorim snovima sanjali da će na ovakav način upoznati željezničku stanicu o kojoj su čitali u čuvenoj knjizi „Mi djeca sa kolodvora Zoo”. Umorni od puta su izlazili iz vlakova, dočekivani od predstavnika humanitarnih organizacija koje su im nudili vodu i hranu i nakon toga ih smještali u improvizovane izbjegličke domove. Berlin, jednako kao i tijekom masovnog dolaska izbjeglica iz Sirije prošle godine, nije bio pripremljen za prihvat tako velikog broja prognanih, njih oko 40.000 koji su tijekom travnja i idućih mjeseci došli u njemački glavni grad.
Tadašnja opunomoćenica berlinskog senata za pitanja stranaca Barbara John je znala da njen ured stoji u posebnoj odgovornosti u pružanju pomoći izbjeglicama. Bila je, kaže, kao i mnogi drugi Berlinčani, šokirana izbijanjem ratova na području tadašnje Jugoslavije, koja je i za nju dugi niz godina bila zemlja mira i stabilnosti. Prvi „gastarbeiteri ” su u Njemačku pa i u tada Zapadni Berlin došli nakon 1968. godine, poslije sklapanja sporazuma o razmjeni radne snage između tadašnje Savezne Republike Njemačke i Titove Jugoslavije, sa njima je Johnova imala dobra iskustva.
Oni su mahom bili organizirani u jugoslovenske klubove, koje je berlinski senat preko njenog ureda financijski podržavao. A onda ratne devedesete i podjela jugoslovenskih klubova na nacionalne: hrvatske, srpske pa i prvi bosanski klub „Behar”, koji se aktivno angažirao u prihvaćanju izbjeglih.
U ratu osnovani brojni novi bh. klubovi
Dolaskom izbjeglica u Berlin su osnivani i brojni drugi klubovi, koji su se brinuli za prihvat izbjeglica i njihovo bolje snalaženje u milijunskom gradu. Barbara John navodi da je bilo problema posebno oko smještaja tolikog broja prognanih, kao i prilikom reguliranja njihovog statusa. Većina njih je dobila tzv. Duldung, dozvolu boravka koja im je omogućavala samo privremeni ostanak u Njemačkoj, za vrijeme trajanja rata u BiH, bez prava na rad. Starija djeca su također teško dobijala mjesta za daljnje školovanje.
Ova političarka, iako članica konzervativne krišćansko-demokratske unije (CDU), koja naročito u to vrijeme nije posebno podržavala liberalniju politiku prema strancima, je bila drugačijeg mišljenja. Smatrala je da se izbjeglicama treba značajnije pomoći i pokazati im da su dobrodošle. Njen ured je već 1992. godine pokrenuo časopis „Navigator“ koji je nudio sve relevantne informacije o boljem snalaženju novodošlih u milijunskom gradu.
Johnova se sjeća i da je veliki dio Berlinčana u to vrijeme bio spreman da pomogne. Kroz smijeh navodi kako je često dobijala „politički nekorektne“ telefonske pozive tipa: „Gospođo John, mi bismo rado prihvatili jednu malu bosansku djevojčicu plave kose i očiju“. Radovalo bi je više, dodaje, da je bilo više onih koji su željeli prihvatiti romske obitelji, koje su u nekim izbjegličkim domovima bile diskriminirane od strane drugih izbjeglica iz BiH.
Kraj rata i programi za povratak
Završetkom rata 1995. godine, sjeća se dalje Barbara John, se smanjivala i spremnost tadašnje njemačke vlade i berlinskog senata da se izbjeglicama dozvoli daljnje pravo ostanka. Na konferenciji ministara unutarnjih poslova njemačkih saveznih zemalja u travnju 1996. je donesena odluka da se izbjeglice moraju početi vraćati u BiH. Barbara John dolazi na ideju da preko svog ureda pokrene programe financijske pomoći izbjeglicama u njihovom povratku.
U tu svrhu pet puta posjećuje BiH, razgovara sa predstavnicima vlade i različitih općina te nudi pomoć u obnovi kuća povratnika, ali i u obnovi infrastrukture, nudi financijsku pomoć tvrtkama koje bi povratnicima ponudile posao. Na početku, priča, nije svugdje nailazila na otvorena vrata, naslušala se reakcija tipa: „neka ostanu tamo gdje su pobjegli, mi želimo pomoć za one koji su ovdje preživjeli sve strahote rata, njima je daleko gore“.
Ponosna na uspjeh mladih iz BiH u Berlinu
Pod pritiskom tadašnje njemačke vlade predvođene CDU-kancelarom Helmutom Kohlom je veliki dio izbjeglica iz BiH morao napustiti Njemačku, dobar dio njih je utočište potražilo u drugim zemljama koje su ih htjele prihvatiti, poput SAD-a, Novog Zelanda ili Australije. U Njemačkoj i Berlinu su mogli ostati samo posebno traumatizirani koji su dobili legalno pravo boravka. Barbara John je, kaže, naročito ponosna na njihovu djecu, koja su završila fakultete i danas rade kao liječnici, odvjetnici, menadžeri.
I danas s nekim od njih ima kontakte, oni su joj zahvalni, jer se zalagala da mogu studirati u Berlinu, dobiti stipendije. Neki od njih su postali i političari, dodaje kroz osmijeh, možda netko od njih jednog dana postane nova opunomoćenica za strance. Johnova je naime bila prva opunomoćenica za pitanja stranaca u cijeloj Njemačkoj. Na ovu fukciju ju je 1981. godine imenovao tadašnji berlinski gradonačelnik Richard von Weizsäcker, koji je od 1984. do 1994. bio i njemački predsjednik.
2003. godine je danas 79-godišnja političarka otišla formalno u penziju, no i danas-dan aktivno radi, između ostalog, kao predsjednica berlinskog humanitarnog saveza za pomoć starijima i slabima „Paritätischer Wohlfahrtsverband”. Barbara John se zalaže i za bolje razumijevanje religija i kultura, član je predsjedništva njemačke Muslimanske akademije i nositelj brojnih uglednih nagrada i priznanja. Posebno je omiljena kod berlinskih Turaka koji je od milja zovu „abla” sestra.
Njemačka napravila grešku što je vratila izbjeglice iz BiH
Kćerka poljskih doseljenika, rođena 1938. u berlinskoj četvrti Kreuzberg nikad nije zaboravila svoje migrantsko porijeklo, i danas se zalaže za bolji status migranata i izbjeglica. Žao joj je, kaže, što Njemačka nije zadržala izbjeglice iz BiH, oni bi se, ističe, daleko lakše integrirali u njemačko društvo od izbjeglica koje danas dolaze. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Njemačka, ističe Johnova, nije bila spremna da se proglasi doseljeničkom zemljom i nije uviđala probleme svog demografskog razvoja, danas je to drugačije.
Političku situaciju u BiH i dalje intenzivno prati i ona je jako zabrinjava. Nada se da neće doći do novih ratova i novih izbjeglica. Radovala bi se da BiH brzo postane članicom Europske unije. Time bi se, smatra, riješili problemi separatističkih tenzija i dijeljenja zemlje, u okviru EU-a bi unutarnje granice postale nevažne. Barbara John želi da prije svega mladi dobiju nove perspektive, ostanu u BiH i samo u iznimnim slučajevima dolaze u Njemačku u potrazi za poslom i boljom budućnošću. No, sigurna je, da će, ukoliko izaberu taj put, biti vrijedni radnici i respektabilni građani ove zemlje.
Deutsche Welle
wpDiscuz