Možda je pod dojmom posljednjih gnjusnih zločina u Francuskoj i Austriji jedan (važan) detalj promakao pozornosti. Naime, terorista Brahim Aouissasoui, koji je 29. listopada napao Notre Dame u Nici, uzvikujući, kao već tradicionalnu zvučnu kulisu svih islamističkih zločinaca: „Allahu Akbar“, prije no što će ubiti troje ljudi, osim što je u crkvu krenuo s tri noža, imao je uza se i Kur’an. Budući da nije, baš kao i zastrašujuće uvjerljiva većina migranata, imao nikakve dokumente, toga su Tunižanina, zapravo, identificirali rečeni usklik i Knjiga.
piše: Josip Vričko I Katolički tjednik
Njegov, pak, suborac, 20-godišnji Fejzulai Kujtim, koji je početkom tjedna izveo teroristički napad u Beču, nije nosio vjersku literaturu, ali je zato bio naoružan do zuba – i kalašnjikovom čak. No, odvjetnik Nikolaus Rast, koji je toga Albanca s (i) austrijskim državljanstvom branio nakon što je utamničen zbog pokušaja da se preko Turske pridruži ISIL-u, tvrdi kako je njegov nekadašnji branjenik imao peh. „Da nije otišao u džamiju, nego u boksački kluba, postao bi boksač“, drži taj Austrijanac.
A nakon straha što je zavladao Francuskom poslije trostrukog ubojstva u Nici, hrvatski slikar Velimir Trnski, koji se tih kobnih dana islamističkog užasa zatekao u okolici Pariza, svjedoči kako „ljudi kad pričaju o muslimanima, stišaju glas“. U ozračju o kojemu govori Trnski, Emmanuel Macron detektirao je kako je Francuska napadnuta i poručio da njezini neprijatelji moraju znati s kim imaju posla. Međutim, još početkom listopada, predstavljajući akcijski plan obračuna s islamističkim separatizmom, francuski je predsjednik islam opisao kao „religiju u krizi diljem svijeta“. Što je onda ponukalo Recepa Tayyipa Erdoğana da izrazi sumnju u mentalno zdravlje francuskoga kolege, na što je on onda žurno povukao svoga veleposlanika iz Ankare.
Mobilizacija islamskog svijeta
Ali – sultan s Bosfora uspio je u nakani, mobilizirao je čitav niz islamskih zemalja, u kojima su naprosto buknuli prosvjedi protiv Francuske. Primjerice, U Bangladešu je, na poziv islamističke stranke, prosvjedovalo 40 000 ljudi. Na valu čega je bivši malezijski premijer Mahatir Mohamad napisao: „Francuzi su u povijesti ubili milijune ljudi, od kojih su mnogi bili muslimani, pa sada muslimani imaju pravo biti bijesni i ubiti milijun Francuza za masakre iz prošlosti“.
Zanimljivo, zapravo (više) zastrašujuće je to što je Twitter na tu objavu (zakašnjelog) malezijskog osvetnika reagirao najprije porukom upozorenja i pozvavši se na interes javnost, a tek onda je Mohamadova objava izbrisana, Nije mu, međutim, blokiralan račun, pa je on, osvrnuvši se na dekapitiranje francuskog nastavnika, napisao kako „ne odobrava atentat, ali da sloboda izražavanja ne uključuje uvrede drugih“. Jasno, ovo „ali“ vidjeli smo i u reakcijama na našim prostorima. Tako da „Nečastivi“ više nije (samo) u detaljima…
Slijedom čega je, valjda, onda i u nekim sarajevskim medijima simpatije – u neizravnom srazu s Macronom – dobio Sebastian Kurz.
Islamistički teror – ali…
Istina, austrijski je kancelar obznanio kako se Austrija neće zastrašiti ovim napadima i da će braniti svoje vrijednosti. „Neprijatelj je islamistički teror koji želi podijeliti naše društvo… Neprijatelj društva nije član vjerske zajednice, već terorist. To nije borba između kršćana i muslimana ili Austrijanaca i migranata, nego između onih koji vjeruju u mir i onih koji žele rat. To je borba između civilizacije i barbarstva“, drži Kurz, svjestan kako barbari (više) nisu pred vratima, već duboko u kući – austrijskoj, tj. europskoj. Ipak. Njegova se izjava, komparirana s onom francuskog predsjednika, drži politički korektnom.
Što nas vraća u svibanj 2017. kada se libanonski islamist i napadač-samoubojica, Salman Ramadan Abedi, raznio na izlazu Arene u Manchesteru na završetku koncerta odnijevši u smrt 22 ljudi i ranivši njih 119, od čega 23 vrlo teško. I tada su, baš kao danas Kurtz, britanski, a i ini europski političari ponavljali kako napad ne treba gledati kao čin islama. U dobroj namjeri – dakako. Ali – evo, opet, nekog „ali“…istraživanje agencije ICM praćeno dokumentarnim filmom TV mreže Channel 4 pokušalo je, neposredno nakon zločina, odgovoriti na pitanje. „Što britanski muslimani doista misle?“
Dobro, to što 31% posto traži da se ozakoni brak s više žena nije, u aktualnom kontekstu, naročito bitno. (Uostalom, tko god može u braku izdržati s više od jedne žene, zaslužuje stanoviti respekt. Ili – sućut!)
Međutim, 78% britanskih muslimana smatra kako mediji nemaju pravo objavljivati crteže proroka Muhameda. Poslije čega se, pak, podatak kako 4% njih suosjeća s bombašima samoubojicama, i ne doima tako strašno… Pa, ipak, zaključak je rečenoga uratka kako su muslimani u Britaniji nacija unutar nacije. Uz konstataciju kako su britanski migranti manje integrirani nego što se godinama vjerovalo.
Ratna doskočica
A tako je i u državama posljednjim (?!) žrtvama: Francuskoj i Austriji. Ma koliko to Kurtz, slijedeći političku korektnost, relativizirao i tako se abolirao zbog prvotno izrečene sintagme – „islamistički teror“, koja je osobito zaparala uši i temeljnoj stranci Bošnjaka u BiH i Islamskoj zajednici, ali tek kada je uporabio Hrvatski narodni sabor. Što nije bez stanovite znakovitosti, osobito u ovo predizborno vrijeme.
Naslov ovoga komentara nije, doduše, na Kurtzovoj liniji političke korektnosti. Bliži je, naime, Macronovu viđenju islamističkog terora. Treba, međutim, kazati kako je nastao kao parafraza sarajevske (poslije)ratne – čak bih rekao – doskočice: Nisu svi Srbi četnici, ali su svi četnici Srbi.
wpDiscuz
