Vlada je prošlog tjedna povukla nacrt Obiteljskog zakona nakon što se, i prije nego je službeno predstavljen i ušao u javnu raspravu, na njega digla dežurna kuka i motika, uz puno lažnih navoda, tendencioznih interpretacija i rutinsko podizanje instant moralne panike.
Nakon tipičnog HDZ-ovskog podvijanja repa, u izmjenama nacrta nisu sudjelovali članovi radne skupine koji su napravili povučeni prijedlog, čime su vladajući još jednom skočili sebi u usta. Za desetak dana očekujemo novi, obrijani nacrt i javnu raspravu oko njega, koja se jednako mogla povesti i o starom, budući da se ionako radilo samo o prijedlogu podložnom primjedbama i mogućim izmjenama.
__________piše Nino Raspudić I Večernji list
O pseudodemokršćanskom HDZ-u koji vrijednosna pitanja prepušta minornom koalicijskom partneru čiji je životni vijek samo do sljedećih izbora, već je dovoljno rečeno. Kuriozitet u priči oko povlačenja nacrta Obiteljskog zakona, u kojem se najbolje ogleda sukus plenkizma, kao nezauzimanja stajališta o bilo čemu i propagiranje diplomatski ispraznog formalizma, mlake vode, bezličnosti i beskičmenjaštva kao vrhunca političke pameti, je virtuozni domišljaj da se iz nacrta novog Obiteljskog zakona potpuno izbaci definicija obitelji.
Ako nema definicije, dakle, ako se ne zna o čemu govorimo, onda nema ni problema. No time što ne definiraš ključni pojam oko kojeg se lome koplja nisi izbjegao konflikt i nužnost odluke, štoviše, izbacio si definiciju kroz vrata, a vraćat će ti se kao problem kroz svaki prozor, tj. kroz svaku odredbu zakona koja će izazivati dodatne polemike, jer temelj nije definiran. Izostaviti definiciju obitelj iz Obiteljskog zakona je kao da u kaznenom zakonu nema definicije kaznenog djela ili u zakonu o pomorskom dobru objašnjenja što se uopće smatra pomorskim dobrom.
Turbodiplomatski eskapizam ljudi bez svojstava, mirisa i okusa u potpunosti se vidi u toj taktici – pustiti nacrt zakona u javnost, pratiti tko će više i jače upirati oko njega pa naći neko kompromisno, za sebe najmanje bolno rješenje. I tako misle vladati dovijeka. Isti stil se vidi i u načinu izbora saborskog povjerenstva za Agrokor, koje je već samo po sebi izraz nepovjerenja u državno odvjetništvo. Staviti u povjerenstvo za poduzeće od strateškog interesa, zbog kojeg je donesen poseban zakon, bivše ministre čiji su resori trebali skrbiti o istom tom “strateškom interesu” je načelno isto kao i angažirati Ivicu Todorića.
Mogli su onda kao vanjske članove povjerenstva komotno angažirati i sve ljude iz nekadašnje uprave Agrokora koji su najbliži srodnici bivših ministara ili čelnika HNB-a, Hanfe, Porezne uprave i, avaj, glavnog državnog odvjetnika. Može li ista ekipa sama sebe izvući iz živog blata, u koje se davno uvaljala, vukući se za vlastiti perčin kao barun Münchhausen? Naravno da ne može. Sistem koji implodira i truli ne može ozdraviti iz samoga sebe već se može poremetiti samo izvana. Todorićev toksični balon nikada ne bi puknuo da se nije počeo širiti i zaduživati u inozemstvu. Tko mu je kriv što Putinovu punicu ili sina nije stavio u upravu Agrokora.
Ako već moraš, što manje talasaj, princip je, dakle, koji se primjenjuje od Agrokora do Obiteljskog zakona. Za razliku od našeg vrijednosno potpuno bezličnog i bezbojnog HDZ-a, imamo u današnjoj Europi upečatljive primjere onih koji jasno i čvrsto biju svoje vrijednosne bitke.