Published On: Fri, Jan 31st, 2020

NINO RASPUDIĆ Imati i nemati u Hrvatskoj: bespuća imovinske kartice

Iz posljednjih afera dalo bi se zaključiti kako je točno ispuniti imovinsku karticu najteži i najsloženiji zadatak u Hrvatskoj. Reklo bi se – viša matematika.

Lakše je operirati mozak, napisati enciklopediju ili riješiti kvadraturu kruga, a pogotovo je jednostavnije i intelektualno manje zahtjevno upravljati kompliciranim sustavima poput, primjerice, zdravstvenog nego ispuniti tablicu u kojoj navodiš nekoliko nekretnina i pripadne im kvadratne metre površine.

piše: Nino Raspudić I Večernji list

Friško smijenjeni ministar Kujundžić do prošlog je tjedna valjda bio savršen, a onda su nekim čudom mediji odjednom spoznali da ono što je svojedobno unio u imovinsku karticu ne odgovara stvarnosti pa je, uz ponešto koprcanja, smijenjen.

Kao dodatak mediji koji su iz dana u dan “otkrivali” propuh njegove kartice cimnuli su ga “neslužbenom informacijom” kako mu DORH istražuje ženino poslovanje, valjda tek toliko da se ne junači dalje u Saboru nego da pogne glavu i prihvati novu stvarnost. Kujundžić se branio tezom da je imovinsku karticu ispunjavao “šlampavo”.

Nije prvi, a prema novim “otkrićima” medija da je i ministar Krstičević prijavio samo polovicu vrijednosti vikendice, ni posljednji koji je tako činio. No u toj “šlampavosti” ima sustava.

Naime, ministri redom prijavljuju manje kvadrata nego što imaju. Nikome se nije dogodilo da zabunom umjesto stvarna 122 napiše kako mu kuća ima 195 kvadrata, ili da zbog šlampavosti doda prijavi pokoji apartman više od onog što stvarno posjeduje, već su svi zabunom, točnije šlampavošću upisivali manje. Zašto?

Kakav je to odjednom skandinavski poriv da prema van pokažu kako žive skromnije i posjeduju manje nego što je uistinu slučaj? Takva pojava čudi pogotovo unutar naše kulture, jer je stara mediteranska (a i balkanska) navada da se ljudi razmeću, piše Nino Raspudić / Večernji list

Već su opća mjesta to da našijenci kupuju na kredite automobile skuplje od onih koje sebi realno mogu priuštiti (za razliku od Nijemca koji u pravilu vozi auto za klasu slabiji od onoga kojeg može imati), troše mimo svake ekonomske logike na markiranu robu ili najskuplje mobitele kako bi prema vani izgledali imućniji nego što jesu, a zbog toga se zakidaju na drugima, razumnom čovjeku važnijim stvarima.

Neki se lažno naslikavaju kao da su bili na putovanjima na kojima nisu, neki na placu kupuju lažnjake da bi ostavili dojam da posjeduju torbu koja košta pedeset puta više. U takvom narodu u kojem i sirotinja grčevito nastoji pokazati da ima, samozatajni puritanizam javlja se samo u iznimnom slučaju ispunjavanja imovinske kartice ljudi koji su u vrhu politike, blizu izvora javnog novca.

Fenomen je toliko uzeo maha da ne bi začudilo, kad bi jednog dana uz popis imovine morali navesti i visinu, da bi poneki ministar od 194 cm skromno prijavi da je visok samo 163. A sve kako netko ne bi pomislio da je narastao na državni trošak jer je na početku bavljenja politikom bio visok eventualno 160.

Dva su moguća razloga te lažne skromnosti. Ili im se kuće i apartmani “uperu”, a poneka nekretnina i potpuno izgubi u bespućima imovinske kartice kako ne bi navukli sumnju na porijeklo imovine, ili se u prikazu imovine stišću kako bi se prikazali bližima narodu, točnije biračima. Ako su pošteno stekli svaki kvadrat nema nikakvog razloga da ga kriju.

Potreba za “šlampavošću” u imovinskoj kartici je, dakle, ili detektor korumpiranosti ili sklonosti demagogiji. Kod nas je dugo njegovana tradicija po kojoj je nemoralno biti imućan, a apriori moralno biti siromašan, bez obzira je li izvor bogatstva vrijedan rad i talent ili pljačka, a siromaštva poštenje u korumpiranom društvu ili puki porok i nerad.

Ne govorim o siromaštvu u evanđeoskom smislu nenavezanosti na materijalne stvari, već upravo o opsjednutosti njima, i to u situaciji kad ih nemaš pa onda mrziš onog koji ima, bez obzira kako je to stekao. A opet, svi takvi bi željeli imati ili barem djelovati kako imaju više.

U rangu onih koje je “sram kako nemaju” je i v.d. direktora Agencije za promet i posredovanje nekretninama, Krešimir Žunić koji je, prenose ovaj tjedan neuobičajeno aktivni mediji, dok je još bio na funkciji zamjenika direktora APN-a za povlaštenu cijenu manju od 1000 eura, namijenjenu potrebitima, zajedno sa sinom u Zadru kupio POS-ov stan koji je gradila ista ta agencija.

Uhvaćen u kokošarenju novinarima je dao urnebesan odgovor “… prijavit ću na moju sramotu jednu i pol nekretninu i dva stambena kredita, pa mene je sram koliko nemam, a ne imam! Što će premijer misliti o meni, majketi, kako sam sposobna čovjeka napravio, ne može sebi pripomoći, a trebao bi servisirati građane”.

Njega je sram što nema dovoljno. Jer bi valjda kao neki Berlusconi ili Trump morao najprije steći sebi da bi pokazao kako će na visokoj državnoj dužnosti moći nešto napraviti i za Domovinu.