Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima.
Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.
________ piše: Ivan Pepić | poskok.info|VL
Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.
Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.
Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.
Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?
Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.
Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.
Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.
Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.
Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.
Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.
Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.
Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.
Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.