Nakon Rusije, posve je jasno: crni dres vatrenih trebao bi postati standardni, a popularne crveno-bijele “kockice” su za slavlje.
A što će netko nakon toga pričati i kakve će “dubokoumne” zaključke iz toga izvlačiti, pa koga briga? U njima vatreni djeluju kao nezaustavljiv pobjednički stroj. Mrzovoljne ionako ništa neće zaustaviti u izljevima otrova.
Ako nakon ovakvog monumentalnog uspjeha nisu mogli pričekati niti do utorka, prije no što krenu s napadima, onda je sasvim jasno da se na takve niti ne treba pretjerano osvrtati.
U njihovoj iskrivljenoj slici, jednako kao što je Kolinda “upala” u svlačionicu i kidnapirala vatrene, tako ih je i Thompson kao drumski razbojnik presreo i oteo njihov bus, iskoristivši naivnost Luke Modrića.
Pod utjecajem te slike, tako sam i u Zadru samo čekao trenutak kad će se Modrić, dok oko njega zuje četiri crna Kiowa Warriora s Hellfire lanserima, nagnuti preko ograde drvenog jedrenjaka i iz mora izvući Thompsona u crnom ronilačkom odijelu.
Ipak nije, no Thompsona u Zadru nije nedostajalo. Izvedeni su i „Geni kameni“ koje je Modrić u Zagrebu poželio, ali su mu na koncu grubo uskraćeni.
Bilo je sramotno vidjeti da je nakon šestosatne vožnje službeni program trajao tek pola sata, a zatim je netko uzeo sebi slobodu reći „fajrunt!” te vatrene i stotinjak tisuća Zagrepčana poslati na spavanje, iako je bilo očito da su svi bili gladni i žedni – još!
A toga očito nije bilo zbog posve prenapuhanog straha od Čavoglava, nacionalne budnice koju neki u svojoj mašti doživljavaju kao neoustašku himnu.
Nacionalne himne nekih zemalja daleko su eksplicitnije. Njemačka himna u punom obliku slavi Deutschland iznad svih i svega, u granice njemačkog carstva stavlja dijelove svih susjednih zemalja, pa i malo šire, od Italije do Danske, od Francuske do Litve.
U Marseljezi, Francuzi se kupaju u „nečistoj krvi“ svojih neprijatelja! No, Čavoglave nisu, niti će ikada biti državna himna. Thompsonova nadahnuta „Lijepa li si“ jest službena navijačka pjesma hrvatske reprezentacije, a spomen Herceg-Bosne u njoj ne odražava nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH, već činjenicu da je BiH jedna od dvije države hrvatskog naroda.
Politički projekt Herceg-Bosne, unatoč mučnim epizodama bošnjačko-hrvatskog rata, ni u jednom trenutku nije bio tako brutalna negacija BiH kao što je to bio ratnopolitički projekt Miloševića, Karadžića i Mladića u BiH, koji je pak nagrađen uspostavom RS. Da, dobar dio vatrenih porijeklom je iz BiH, većina igra u inozemstvu.
Eto, što možemo, reprezentacija iseljene Hrvatske u finalu SP-a nije uspjela svladati reprezentaciju iseljene Afrike, ali to ne znači da su time manje „naši“, dapače. Jednako kao što nisu ustaše zato što pjevaju Thompsonove pjesme.
Naravno, ima i onih pristojnih kritičara, koji ne žele biti partibrejkeri, pa iako im Thompson smeta, u ime mira u kući odlučuju barem ovih dana zagristi jezik, ali, naravno, čujemo samo bukače. Histerija da je s vatrenima u busu „promotor ustaštva” Thompson, u glavama je onih koji ionako stalno traže dokaze fašizacije Hrvatske.
Modrić i Dalić zacijelo o tome ni ne razmišljaju, kao ni stotine tisuća drugih koji pjevaju pjesme koje će ostati hitovi i kad nijednog od nas ne bude među živima: njima Čavoglave nisu referenca na Drugi svjetski već na Domovinski rat!
Rossi, Maradona, Schillaci, Romário, Ronaldo, Kahn, Zidane, Forlán, Messi, Modrić! To je niz dobitnika Zlatne lopte! Ako si došao na doček vatrenih, pokloniti se između ostalog i Luki Modriću, onda bi trebalo biti sasvim jasno: nisi ti taj koji ima pravo na muzičku želju, već taj i takav, jedan jedini i neponovljivi – Luka Modrić!
Ako ti smeta Thompson, pa govoriš kako ti je „ustaša“ pokvario dan, onda imaj muda pa se ne iskaljuj na Thompsonu. Priznaj: ne boli tebe Thompson, već ti smetaju vatreni takvi kakvi jesu, hrvatski domoljubi i nacionalisti, jer oni su ti koji u njegovim pjesmama oduvijek uživaju bez zadrške. No, naravno, nemaju hrabrosti napadati trenutačno nedodirljive vatrene, pa se onda ispuhuju na Thompsonu i Kolindi.
Vatreni nisu osvojili zlatni pokal, ali jesu srca širom svijeta, Francuzi su dobili tek djelić te ljubavi. Njezina vrijednost ne da se izmjeriti u novcu. Tako se brendira Hrvatska, tako jedna prelijepa, ali i dalje relativno nepoznata mala zemlja postaje globalna činjenica!
Pamtit će ih dulje nego pobjednike. A svoj mali, ali vrijedan doprinos dala je i hrvatska predsjednica, koja je, suprotno tvrdnjama domaćih mrzitelja, začarala ne samo ljubitelje nogometa širom svijeta.
Je li to stvarna slika ili samo iluzija? Ako možda nije – samo na nama svima je da umjesto besplodnih svađa takvu pobjedničku, atraktivnu i zavodljivu sliku pretočimo u svakodnevnu stvarnost.
Autor: Ivan Hrstić l Večernji list