Valjda jedini detalj s najluđeg sportskog slavlja u Hrvata oko kojega se lome koplja jest nastup pjevača Marka Perkovića Thompsona. Iako nije bio predviđen u glazbenom programu emocijama nabijene proslave na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, popeo se na pozornicu i “ukrcao” na izvedbu vlastite pjesme “Lijepa li si” u klapskoj verziji i aranžmanu klape Sv. Juraj HRM-a, da bi ubrzo u očima dijela javnosti ispao i navodna žrtva dočeka, jer mu je – kao – usprkos želji kapetana Luke Modrića, bilo zabranjeno zapjevati i “Gene kamene”, pa ih je – eto – ni kriv ni dužan, “bio prisiljen” izvesti bez odgovarajuće glazbene podloge, piše Slobodna Dalmacija.
Netko je, čini se, želio ukrasti show…
– Nije bilo nikakve zabrane, jer Thompsonov nastup nije ni bio planiran – po tko zna koji put naglašava meštar glavne ceremonije Krešo Dolenčić, poznati hrvatski redatelj u čijoj su biografiji upisane organizacije i režije najvećih događaja u Hrvatskoj, pa i preko njezinih granica.
Ali i da mu je, kaže, u onoj sveopćoj euforiji i ludnici na licu mjesta pjevač samo prišao ili bilo tko od njegovih ljudi, odmah bi se, poštujući želju igrača, dogovorili oko njegova nastupa.
Da objasni što je i kako je bilo, najbolje je prepustiti riječ autoru koncepta centralne zagrebačke proslave, profesionalcu s iskustvom i znanjem potrebnim za realizaciju ovako velikih događanja. Dolenčić nam je, doduše nevoljko, pristao ispričati što se zbivalo u najluđoj noći “vatrenih”. Iscrpljen i zadovoljan nakon svega, tek s trunom gorčine zbog “slučaja Thompson”, zahvaljujući kojemu u gomili komplimenata za nezaboravan doček doživljava uvrede i prima prijeteće poruke.
– Gužva je u mojoj glavi – umorno će Dolenčić.
Osjećaji mu se miješaju i ne želi nekom krivom riječju pomutiti sve ono lijepo. Osobno bi volio cijelu tu priču staviti ad acta (“Dosta mi je svega toga, toliko sam istrošen”).
– Koga će uopće zanimati što ja pričam oko programa?! To je stvar koja će potaknuti moju daljnju medijsku eksponiranost, a ja se želim maknuti od svega. Mene nije sram reći što je i kako je bilo. Da, Thompson nije bio planiran bilo kakvim protokolom, mi smo samo čuli nešto u stilu “hoće doći, neće doći”, ali nam se nitko nije javio, ni Thompson ni netko od njegovih menadžera, niti rekao da je tu. Ponavljam, nitko nije došao i rekao: “Dobar dan, mi bi to i to”. Jer mi smo spremili “Lijepa li si” u izvođenju klape. Pa i Mladen Grdović je bio tamo, pokraj scene, ali smo se dogovorili “pustit ću ti u tom i tom trenutku ‘Nije u šoldima sve'”. Čovjek je bio na trgu cijelo popodne, a znamo da je došao iz Rusije. Ali nitko od Thompsonovih nije došao i rekao: “Mi bismo napravili to i to. Šta vi mislite?” Pa da se probamo dogovoriti – govori Dolenčić, potvrđujući da je ipak puno više onih koji mu čestitaju na organizaciji proslave.
– Takvi dočeci imaju neka svoja pravila, kao što i utakmice imaju svoja pravila. Drugo su fešte po gradovima… Osim toga, izveli smo sve što je trebalo izvesti – himnu, “Moju domovinu”, “Nije u šoldima sve”, “Lijepa li si” i uz to na pozornici popričali s nogometašima. On se pridružio klapi na “Lijepa li si” što je O.K., super. Dobro je, lijepa je pjesma i samim time je sve bilo O.K. Gotovo. Za dalje nitko ništa nije znao… Uostalom, stalno sam uoči dočeka govorio da će u fokusu svega biti reprezentacija. Zbog toga i nije bilo drugog programa. Ako bih, primjerice, dao Doris Dragović pet pjesama ili Marijanu Banu tri, četiri, bilo kome od pjevača, onda bi to bio koncert. Naravno, svi bi pjevači došli. E, u tom bi slučaju i Thompson dobio pet pjesama. Ali, rekli smo: “Nećemo ništa. Akcent je na reprezentaciji. Najvažniji su vatreni” – već je sam sebi od ponavljanja dosadan Dolenčić.
Naravno, ne misli da je sve bilo savršeno i slaže se s primjedbama kritičara dočeka, koji su zamjerili organizatorima predugo putovanje “vatrenih” do trga.
– Zagreb nema pariške bulevare, Zagreb nije glavni grad jedne od najvećih svjetskih velesila. Nije u pitanju Moskva, koja ima Crveni trg. Zagreb nije Berlin, pa da ima Brandeburška vrata gdje stane više od milijun ljudi. Zagreb je srednjoeuropski grad koji ima svoje limite, a na čijim se ulicama skupilo više od 550.000 ljudi. Moj posao je bio od aviona Croatia Airlinesa, čijem rukovodstvu zahvaljujem što smo uopće uspjeli osigurati dolazak “vatrenih” iz Moskve u njihovu zrakoplovu, jer uopće nisu trebali doletjeti u avionu te kompanije. Svega je tu bilo… – odmahuje rukom Dolenčić, ne želeći ni zamisliti kakve bi sve komentare takvo što izazvalo.
Držao je, priča, konce u rukama sa svime što je mogao – od aviona Croatia Airlinesa do Krila Oluje, ogromne zastave razvučene kod fontana, balona… i svega što se događalo na sceni. Izuzev Thompsona. U samo dva dana sve je dogovarano na sastancima na kojima je znalo biti 40 ljudi.
– Na koncu je lijepo što smo ispali ponizni, krasni, lijepi i dobri, nitko se nije povrijedio, nismo imali razbijene izloge. Sve je bilo vrlo kulturno i dobro i zašto se dan nakon svega svađati oko jednog pjevača koji – u krajnjoj liniji – uopće nije nikome najavio svoj dolazak – pita se Dolenčić, ističući da je cijela priča s dočekom organizirana u samo dva dana.
– Nas nekoliko je, u trenucima početka utakmice s Francuskom, bilo u garaži ZET-a i dogovaralo što će se na autobusima napraviti, kako će izgledati, što će pisati… Bilo je tu još dodatnih programa na ulicama, koji se, nažalost, nisu vidjeli u prijenosu. Ispred Muzičke akademije je čekao orkestar od 30 ljudi, a i vatrogasci su bili spremili svoju posebnu priču. Pa onda ti autobusi, koji su jedini mogli proći ispod nadvožnjaka u Savskoj. To su mali, stari autobusi, jer drugi, veći i moderniji ne bi mogli proći. Stari su 35 godina… Ali ne može vi voziti tako star autobus 2 km/h 13 sati. Ode kuplung! Bog nas je i u toj situaciji čuvao, kuplung je otišao točno u trenutku kad su “vatreni” otišli na WC u vatrogasnoj garaži. I onda su se preselili u drugi autobus, sretno došli do Trga. A sve to vrijeme svi ti ljudi koji su čekali naše nogometaše stajali su već nekih pet, šest, drugi i po sedam, osam sati na Trgu. I sve je to skupa trebalo ponizno držati i čuvati na okupu. I da, onda sve to ne može biti nečiji privatni koncert – rezolutno će Krešo koji je, dok su reprezentativci stajali na pozornici, čak i usred pljuska, visio na jednom od stupova konstrukcije pozornice.
Mokar do gole kože, kako bi ga u svakom trenutku imalo na oku tehničko osoblje zaduženo za ton i video, televizija i voditelji. A i on njih. Jedino su se tako mogli vidjeti i koordinirati u onoj gunguli.
– Znate li što znači držati program koji vam kasni tri, četiri sata? A vi nemate ni ovo ni ono. Mirko Fodor i Frano Ridjan bili su genijalni. HRT je napravio fantastičan posao. Čudo. Takve stvari ljudi ne vide. Još im se na kraju sva tehnika potopila zbog kiše. Ma, zapravo… Bilo je jako lijepo. Uspio sam to “voziti” sa svima njima. Cijelu priču na pozornici radili su najbolji inspicijenti s televizije, ma najbolja sva moguća ekipa. Ali nemoguće je ama baš sve predvidjeti. Naročito kašnjenje od nekoliko sati. I onda on dođe na scenu. Otpjevali smo “Lijepa li si”. Ok. Zašto bi sad dalje? Zašto nešto za što ni ne znam? Ni nemam matricu… Treba imati malo poniznosti u sebi. Na tom autobusu su trebali biti vozačica, netko iz osiguranja i isključivo, jedino i samo igrači. I nitko više. Što on ima tamo raditi?! Pa da imaš minum životne skromnosti… Ok, želja je igrača da im zapjevaš “Lijepa li si”! Ok, je li to ta pjesma, nema problema. Ovako ispada da ja nešto zabranjujem. Pazite, ja. Pa who the fuck sam ja da zabranjujem?! Ovo je bio događaj od izuzetno važne državne, političke, sportske i svake druge važnosti. I sad će netko pitati Krešu Dolenčića tko smije na pozornicu. Moš mislit’! Ali da nikakvu informaciju nemam oko bilo čega, da se nešto radi u tajnosti. Moglo je biti sve puno mekše, ljepše i onako kako treba biti, pa nek’ se i dan kasnije svi opet posvadimo – rezonira Dolenčić, želeći priču oko dočeka zaključiti jednom neizmjerno važnom činjenicom:
“Na sve to skupa što se događalo bilo je samo osam intervencija Hitne pomoći nakon kojih su ljudi odmah pušteni. I pet intervencija policije. Ono, ništa. Pazite, da radite misu za pola milijuna ljudi, bilo bi više intervencija. To je stvarno bilo Božje djelo”.
wpDiscuz