Njezino puno ime je Nicola Ferguson Sturgeon. Rođena je 19. srpnja 1970., a danas je premijerka Škotske i predsjednica Škotske Nacionalne Stranke. Rođena je u Ayrshireu, gradu na samom zapadu Škotske kao najstarija od triju sestara u obitelji Sturgeon. Otac Robin bio je električar, a majka Joan (rođena Ferguson) medicinska sestra. Nicola je bila dijete radničke klase, a u politici je afirmirala svoje aspiracije u ranoj mladosti, već s jedva punih 16 godina. Naime, tada se pridružila Škotskoj Nacionalnoj Stranci, a na to ju je naveo tko drugi, nego “čelična lady” – Margareth Thatcher koja je u to vrijeme bila premijerka Ujedinjenog Kraljevstva.
Mlada Sturgeonica motiv za političkim angažmanom pronalazila je baš u Thatcherici i to iz, kako je sama tvrdila, dva razloga. S jedne strane Nicola je u Thatcherici vidjela upornost, čvrstinu i ambiciju – odlike koje su je kao ženu koja se želi baviti politikom fascinirale i oblikovale u toj mjeri da napravi životni iskorak. S druge strane, Margareth Thatcher je u svojem dalekosežnom političkom djelovanju pokazivala duboko konzervativne i stanovite radikalne stavove protiv kojih se Nicola Sturgeon kao buntovna tinejdžerica žestoko borila. Prema riječima njenih bliskih prijatelja, ona je svojim političkim aktivizmom zaista nastojala promijeniti sredinu u kojoj živi.
U društvu najmoćnijih žena
Diplomirala je pravo na sveučilištu u Glasgowu. U toj struci bila je prepoznatljiva i lucidna, a po završetku studija zaposlila se u jednoj velikoj tvrtci u Glasgowu na poziciji pravne savjetnice. Promijenila je nekoliko pravničkih poslova, ali je itekako, duboko u sebi znala, a to nije niti skrivala, da je njen motiv i krajnji cilj politička participacija. Ove godine ju je ugledni međunarodni list Forbes uvrstio među pedeset najmoćnijih žena na svijetu i dao joj titulu druge najmoćnije žene u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ova živopisna žena poznata je u javnosti po svojim osebujnim i nekad konfuznim stavovima. Dugo godina bori se protiv čelnika koji nuklearno naoružavaju svoje zemlje. Svojevremeno je podigla prašinu u medijima kada je kritizirala mogućnost nuklearnog naoružavanja ističući kako Britanija treba ulagati u nove, konvecionalnije sustave obrane. Također, žestoko je kritizirala Cameronovu i Merkeličinu ekonomsku politiku štednje tvrdeći kako je to moralno neopravdano i dugoročno neodrživo. U tom smislu o njoj možemo pričati kao o liberalnoj i proeuropskoj političarki s pacifističkim tendencijama s nešto ljevijim pogledima na ekonomiju. Međutim s druge strane ona je do sada pokazala tvrde domoljubne i republikanske stavove koji se opiru kruni u Londonu. Škotskom narodu unijela je povjerenje da je posljednja brana nacionalnih interesa koji su za nju neprikosnoveni. To je među ostalim dokazala i svojim nadljudskim angažmanom oko referenduma za neovisnost, što ju je pak svrstalo u grupu političara desne, pa čak i nacionalističke provenijencije.
Mjesto u visokoj politici
Na izborima 1992. Sturgeon je postala najmlađa kandidatkinja za škotski parlament i tako zakoračila u visoku politiku. Nekoliko tjedana prije njenog dvadeset i drugog rođendana osvojila je zastupničko mjesto u parlamentu. Međutim, narednih osam godina njena stranka provela je u opoziciji prema parlamentarnoj većini koju je sastavila koalicija liberala i demokrata. U međuvremenu Sturgeon postaje jedna od istaknutih članova SNP-a. Svoj politički put gradila je prvo kao članica Nacionalnog Izvršnog Odbora stranke, potom ulazi u uži tim u ministarstvu obrazovanja, zdravstva i pravde. Nekoliko godina kasnije, nakon ostavke Johna Swinneyja, najavila je svoju kandidaturu za čelno mjesto stranke, ali u dogovoru s Alexom Salmondom – koji je svjetskoj javnosti postao poznat prije dvije godine kao idejni začetnik referenduma o škotskoj neovisnosti – odustaje od te političke ambicije i njemu ne samo da je prepustila utrku, već mu je dala svesrdnu podršku koju je ovaj znao materijalizirati.
Nicola je bila na čelu SNP-a u škotskom parlamentu do 2007., dok je Salmond je bio član Donjeg Doma britanskog parlamenta. Godinama su uspješno surađivali. Na izborima 2007. SNP je osvojio najveći broj mjesta u škotskom parlamentu, a Alex Salmond postaje prvi čovjek Škotske. Nicolu, koja je tada već bila prekaljena političarka imenovao je svojom zamjenicom i tajnicom Vlade.
U svakom slučaju, ova žena je u u očima europske javnosti postala prepoznatljiva kao relevantan politički čimbenik nakon referenduma o neovisnosti Škotske iz 2014.
Borba za neovisnost Škotske
Naime, na izborima 2011. godine Škotska Nacionalna Stranka osvojila je uvjerljivu većinu, koja joj je omogućila da provede svoje obećanje o održavanju referenduma za neovisnost. Referendum je bio baš kao po definiciji – izraz opće volje građana, a održan je u rujnu. Nije tajna da su njegovi rezulati iznenadili mnoge. Tada Velika Britanija nije bila ni upola uzdrmana kao danas, ali čelnici europskih država su s velikim nestrpljenjem čekali konačan ishod i prebrojavanje glasova. Iako je na tom referendumu škotski narod glasao za ostanak u Velikoj Britaniji s Englezima, Velšanima i Sjevernim Ircima, razlika između glasova “za” i “protiv” ostanka u Velikoj Britaniji bila je jako mala. Barem ne onoliko velika kako su prognozirali vodeći europski analitičari. Kampanju “Yes for Scotland” predvodila je upravo Nicola koja se onomad pokazala kao vrlo dobar operativac.
U studenom iste godine, nasljedila je stranku od Alexa Salmonda koji se povukao s čelne pozicije vidno razočaran neuspjehom na referendumu. Šest dana kasnije uz slične okolnosti i šlag na kraju postala je premijerka, a kad je formalno stupila na tu funkciju, narodu je obećala da će iskoristiti svoj položaj kako bi prisilila britansku vladu da prenese više ovlasti na Škotsku kako bi se ta država mogla razvijati sve slobodnije i neovisnije od političke nomenklature koncentrirane u Londonu.
Nicola Sturgeon se nije kandidirala za mjesto u parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva tijekom općih izbora u Velikoj Britaniji u svibnju 2015. godine, ali ju je dinamična kampanja na čelu SNP-a dovela do povijesno uvjerljive pobjede u škotskim izbornim jedinicama, i to tako da se broj mjesta u Westminsteru popeo s 6 na 56, uglavnom na štetu Laburista koji su tada pretrpjeli težak poraz, a Škotska je do tada glasila kao njihova neosvojiva utvrda.
Nemir u Škotskoj
Nakon što je Škotska na ovom posljednjem referendumu o izlasku Velike Britanije iz Europske unije većinom glasala za ostanak u Uniji, za razliku od Engleske, u škotski establishment koji zdušno podržava svoje članstvo u Uniji unio se nemir. Nicola Sturgeon otvoreno “prijeti” ponavljanjem referenduma o škotskoj neovisnosti. Vidjelo se već prije dvije godine da su nepovratno narušeni odnosi između Engleske i Škotske, ali ovo je kap koja je prelila čašu i pokazala “referendumsko” razilaženje dvaju naroda. U tom smislu neslaganje škotskog i engleskog naroda oko članstva u europskoj zajednici ona vidi kao izvrsnu priliku za kapitaliziranje životne želje – ostvarivanje škotske neovisnosti putem ponovljenog referenduma.
Tamošnji politički lideri tvrde da je volja škotskog naroda u smislu Brexita potpuno zanemarena i da su Škoti jasno dali do znanja da žele ostati u Europskoj uniji. Oni se s ovakvim raspletom situacije sigurno ne mogu pomiriti, dakle, sigurno je da Škote u izvjesnom vremenu nećemo gledati prekriženih ruku.
Ukoliko Škotska uz pomoć Nicole zaista pokuša ponoviti referendum o neovisnosti, vrlo je vjerojatno da će on proći. Ne samo iz animoziteta koji, evo već permanento traje dvije godine. Sudeći prema raspoloženju škotskog naroda, ona polovica stanovništva ili barem dio koji je prije dvije godine glasao za ostanak u Velikoj Britaniji sada će, ako do ponovljenog referenduma dođe, glasati za neovisnost. Iz jednostavnog razloga što su Škoti mišljenja da više mogu profitirati članstvom u Europskoj uniji nego u Velikoj Britaniji, čija je ekonomija posljedna tri dana već počela pucati po šavovima. Osim toga analitičari su uvjereni u pozitivan ishod potencijalnog referenduma, jer se Nicole Sturgeon pokazala kao principijelna i beskompromisna političarka uz koju se ne veže niti jedna afera, a to će Škoti sigurno prepoznati. Dovoljno je istaknuti podatak da je Sturgeon prilikom preuzimanja čelne pozicije u svojoj stranci prema anketama uživala veliko povjerenje građana. Čak 54 posto škotskog naroda tvrdilo je da joj vjeruju i od nje očekuju zauzimanje za škotske nacionalne interese.
U scenariju da Škotska postane neovisna država i ostane u europskoj obitelji to će i ovako uzdrmanu Veliku Britaniju još više destabilizirati. Ne treba zanemariti ni slične trendove koji se pojavljuju u Sjevernoj Irskoj, a još i ako se oni realiziraju, to bi mogao značiti konačan raspad Ujedinjenog Kraljevstva kakvog poznajemo.