NEVJEROJATNI NIKOLA FILIPOVIĆ Arhitekt, profesor, tenisač, muškarac s mnogo stila i zafrkant

Ovaj karizmatični pripadnik zagrebačkog kulturnjačkog jet-seta 70-ih, poznat po svom bijelom jaguaru i bijelom odijelu, autor je mnogih kultnih lokala i građevina
Monografija “Nikola Filipović, Majstor arhitekture”, autorice Zrinke Paladino, raskošni prikaz s brojnim fotografijama arhitekta, njegovih djela i crtežima, koja će javnosti biti predstavljena sutra u Laubi, napravljena je vrhunski. “Izgleda svjetski”, kažem arhitektu Nikoli Filipoviću dok s autoricom monografije sjedimo kod njega doma, u blagovaonici u kojoj pažnju plijeni jedan tipični šareni automat za kockanje.
“Ona je stvorila knjigu”, dodaje Nikola Filipović, i pokazuje na Zrinku Paladino koja je vraški obavila posao. Galantan je on kao uvijek. I elegantan kao uvijek. U laganoj bijeloj košulji s crnim, kao perom naslikanim uzorcima. Međutim, monografija u kojoj su skupljeni prikazi njegovih preko 260 projekata i ostvarenja nastala je prvenstveno zbog njegove arhitekture. Zadnjih godina u javnosti su Filipovićeva karizma i njegov stil odijevanja preuzeli primat, dok je ono iskonsko, a to su djela u arhitekturi i djelovanje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, skoro zaboravljeni.
Monografija stvari vraća na svoje mjesto, iako iz nje izvire sve ono što Nikola Filipović jest: arhitekt, interijerist, crtač, profesor, tenisač, muškarac s mnogo stila i zafrkant. Voli se on šaliti i na svoj račun. Prije izlaska monografije 80-godišnji Filipović bio je uvjeren da je neće doživjeti, što je popratio s mnogo crnog humora. A kad je nedavno džogirao u Maksimiru i pao, zaključio je da je valjda to trebalo biti to, ali ga je zaobišlo.
Prodavaonica slijepih
U početku monografije, svojevrsnom dijalogu autorice Zrinke Paladino (zamjenica pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba) i arhitekta Filipovića razvija se priča o jednom nevjerojatnom životnom putu, životnoj profesiji, životnim ljubavima. Također, o njegovoj prvoj supruzi i kolegici u mnogim projektima Ines (Mića) Filipović i njegovoj drugoj supruzi Davorki Križ-Filipović. To je i knjiga o Zagrebu i njegovoj kasnomodernoj, postmodernoj i suvremenoj arhitekturi, koja fotografijama iz 70-ih i 80-ih budi sjećanja. Listajući monografiju prisjetili smo se nekih kultnih zagrebačkih kafića koje je Filipović uredio. Sedamdesetih je pripadao tadašnjem hrvatskom kulturnjačkom jet-setu. Vozio je prvi jaguar. Družio se s Senečićem, Lustigom i drugima.
– Nekoliko sportaša dobilo je lokale od grada. Prvi Charlie smo delali slikar Tišljar i ja. U tom je lokalu prije bila mesnica. Charlie je kasnije preuredila Mića. Također, sedamdesetih sam radil i restoran LR Ronalda Lopatnya u Palmotićevoj ulici, u prostoru u kojem je do tada bila stolarija. Prvi je od sportaša sebi uredil lokal, i to u stanu od mame, tenisač Boro Jovanović. Mama mu je tamo imala “Mljekarstvo”, gdje je on otvoril svoj Match-Ball – priča nam Nikola Filipović.
Sjeća se još mnogo zabavnih detalja oko uređenja legendarnog Match balla u Ulici Isidora Kršnjavoga.
Vila u Ćilipima, sagrađena 1989. – dom Tereze Kesovije, srušena u ratu
– Boro je htel onak elegantan prostor i da mu svi zidovi budu crni. Onda mi je kasnije rekel: “Ipak bi na zid stavil friz fotografija poznatih svjetskih tenisača, kaj misliš?”. Velim: ”Može”. Kad dojdem u lokal, a ono na svim fotografijama on – smije se Nikola Filipović.
U suradnji sa suprugom Ines uredio je tada i kultni boutique Matei. Također i prodavaonicu slijepih u Oktogonu. Njegova supruga Ines bila je autorica i nagrađivane kavane Argentina u Tkalči i prvog Veleveta u Dežmanovu prolazu. U monografiji je navedeno: “Nikola i Ines Filipović značajno su utjecali na 70-te i 80-te godine u hrvatskoj arhitekturi. Vezano uz interijere bili su apsolut.”
Zamijenio Šegvića
Najpoznatija njegova djela su rekonstrukcija zagrebačkog hotela Dubrovnik i interpolacija istog hotela, zatim zgrada Ine kod Kvatrića, kao i značajan projekt uređenja Sportsko-rekreacijskog centra Šalata (s Brankom Kinclom).
Interpolaciju hotela Dubrovnik s poznatim valovitim ostakljenim pročeljem Filipović je također izveo s tadašnjom suprugom Ines. “Najatraktivniji dio hotela predstavljao je nadsvjetlom natkriveni atrij u punoj visini građevine”, ocijenila je Zrinka Paladino. Nažalost, danas je hotel, u odnosu na onaj iz 80-ih, doživio mnoge promjene. Kao i druga njegova ranija djela. Posebno je impresivan bio mezanin hotela Dubrovnik s kraja 70-ih, koji više nije sebi nimalo nalik. No Nikola Filipović ne žali zbog dogradnji i izmjena njegovih građevina.
– Nije to bitno, kuće se menjaju – kaže ležerno.
Rođen je 13. ožujka 1934. godine na Trnju. Diplomirao je 1958. godine, a na poziv arhitekta Drage Galića te je godine postao i zaposlenikom Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Kada njegov odličan prijatelj i profesor Neven Šegvić odlazi u mirovinu, Nikola Filipović nasljeđuje njegova dva predmeta. Filipović je bio profesor i Zrinki Paladino.
Kockasta “arafatica”
– Upravo je vedar duh ono što, uz znanje, iskustvo, nevjerojatnu memoriju i predan predavački rad, obilježava profesora Nikolu Filipovića – kaže ona. Opisuje kako su izgledala njegova predavanja.
– Nerijetko je ploča počašćeno primala po desetke, pa i dvadesetke iscrtanih tlocrta, presjeka i perspektiva primjera koji su se dodirivali, nastavljali, preklapali. Naposljetku bi, nakon predavanja u blok satima, i najmanji dijelovi ploče bili u cijelosti išarani neopisivo lijepim crtežima… Ako bi slobodnog prostora ponestalo, marama, nerijetko kockasta “arafatica”, omotana bi i skinuta s vrata poslužila u brisanju – opisuje Z. Paladino.
Kao mladić N. Filipović je, saznajemo iz monografije, pohađao na Trnju tečaj crtanja kod slikara Mladena Veže. Ostao je zapamćen kao najbolji crtač među arhitektima, što je jednom potvrdila i Vera Horvat Pintarić.
Naka od njegovih novijih djela su poslovna zgrada Filiptrade, zgrada VMD i poseban interijer Floresa u Dežmanovu prolazu s obiljem boja, tekstura i mirisa.
Crtanje jazza
Zadnje poglavlje monografije nazvano “Sav taj jazz”, o crtežima Nikole Filipovića, tekst u kojem se zaključuje: “Modernitet Filipovićeve arhitekture leži u njegovom crtanju jazza”. Spomenimo, da je ovo knjiga i o jazzu, trčanju i cigarama. Također, i o jednom Filipovićevu projektu koji nije izveden, a bio je kontroverzan zbog lokacije. Bila je to pozivna studija za nebodere na Trnju čija se gradnja predlagala uz Aveniju hrvatske bratske zajednice, bočno od VD Lisinski.