Luka Modrić je veći dio djetinjstva proveo, nažalost, kao izbjeglica u zadarskom hotelu Kolovare. Kad ne bi bilo uzbune, igrao bi nogomet na parkingu hotela sve dok ga nekadašnji direktor hotela Zagreb, pa kasnije i hotela Kolovare, Slavko Pernar, nije usmjerio prema NK Zadar. Ako ćemo tražiti čovjeka koji je prvi prepoznao Luku, on je taj. – piše 24sata.
– Uh, ja sam te 1991. godine bio direktor hotela Zagreb, a Luka je tad sa svojom obitelji kao prognanik stigao u hotel Kolovare. To su dva hotela praktički u istoj zgradi. Tamo bismo se svakodnevno sastajali zbog bolje koordinacije i komunikacije, nisu to bila jednostavna vremena, trebalo je puno toga organizirati kako bismo prognanicima koji su bili smješteni u oba naša hotela olakšali život – rekao je Slavko Pernar, pa nastavio:
– Država u to vrijeme nije mogla izdvajati puno novca za prognanike u hotelima.
Tri obroka – 23 kune
Trebalo je to mudro organizirati i voditi, a prognanicima smo morali osigurati spavanje i tri kvalitetna obroka dnevno za – točno 23 kune po osobi! Odakle vaš prvi kontakt s Lukom Modrićem?
– Luka je kao dječak imao bezbrižno djetinjstvo, on je kao svi njegovi vršnjaci na selu vodio miran život. A onda odjednom zbog prognanstva morao pobjeći iz rodnog doma. U hotel Kolovare stigao je s roditeljima i sestrom, samo s nekoliko vrećica i osobnih potrepština, praktički bez ičega. Svi su u to vrijeme vjerovali kako će se brzo vratiti svojim domovima, a na kraju su u hotelu Kolovare ostali godinama.
U kakvim je uvjetima tad živjela obitelj Modrić?
– Oni su živjeli u sobici od 17 kvadrata. Hotel Kolovare je već tad imao četiri zvjezdice. Naravno, nikome nije bio kao dom, ali smo svima pokušali omogućiti da se tamo osjećaju što ugodnije.
Po članu obitelji 4 kvadrata
Pernar se sjeća i kad je prvi put vidio Luku s loptom.
– Tih sam dana viđao Luku svakoga dana, uvijek je uz sebe imao loptu. U njemu sam vidio sramežljivog dječačića, ali i pravog malog virtuoza s loptom. Djeca koja su kod nas bila u prognanstvu su svaki dan igrala nogomet na parkingu hotela, a kako to nije bilo vrijeme turizma, parking je gotovo uvijek bio prazan. Jednom sam zastao i gledao što taj mali dječak radi s loptom, oduševio me na prvu, odmah sam vidio kako u njemu ima nešto. Ja sam u to vrijeme bio u rukovodstvu NK Zadra. Cijela priča je dalje išla prilično brzo, prisjeća se Pernar.
‘Moram pitati tatu’
– Jednom sam mu prišao i rekao mu kako bi za njega bilo dobro da ode trenirati u klub. A maleni Luka mi je skromno odgovorio: ‘Prvo moram pitati tatu’. Njegov otac Stipe odmah je dao svoj blagoslov, a ja sam trenerima u Zadru poručio kako ću im dovesti jedno talentirano dijete. Znate, Luka je bio malen, ali ljudi iz Dinarida su jako snažni i izdržljivi. Znao sam da uz pravilno vođenje te veliku dozu htijenja, volje i požrtvovnosti može postati pravi igrač.
Sjećate li se njegova prvog treninga na Stanovima?
– A kako ne bih?! Luka je došao u klub, tamo su ga odmah pod svoje preuzeli treneri. Prvo ga je nekih 10-ak mjeseci trenirao Željko Živković, pa ga onda preuzeo trener Matošević, a tu su s njim još radili Paunović i pokojni Domagoj Bašić. Luka je napredovao sjajno, a ja sam cijelo vrijeme sa strane pratio njegov razvoj.
Kako se Luka snašao u NK Zadar?
– Ma on se uvijek isticao, imao je jasnu viziju igre, već kao dječaka ga je bilo užitak gledati. Jednom smo išli na turnir u talijansku Senegalliju, a Luka se tamo pokazao malim genijalcem. Baš je dominirao, bio daleko najbolji, a njegov talent rano je prepoznao i pravi ‘mačak’ u otkrivanju mladih igrača – pokojni Tome Bašić. On je preuzeo brigu o Luki, prvo ga nudio Hajduku, a kako njima nije bio po ukusu, cijelu je akciju preusmjerio prema Dinamu.
Koliko je Luka s obitelji živio u zadarskom hotelu Kolovare?
– Luka je u tom hotelu bio od 1991. do 1997. godine, a onda 1998. i 1999. u hotelu Iž.
Koliko ste tih godina upoznali i obitelj Luke Modrića?
– Ma njegovi roditelji su divni, prekrasni ljudi. Cijela obitelj je bila kod nas, čak i Lukin stric. Rekao bih kako su obitelj Modrić brojne nedaće još više zbližili. S njima nikad nije bilo problema, oni su bili mirna i kulturna obitelj. Znate, puno je prognanika u to vrijeme bilo razočarano, ipak su ljudi iz svojih komfornih domova stigli u neki sobičak od 17 kvadrata, nije to prostranstvo vlastitog doma. A Modrići su sve to stoički podnijeli, svaka im čast.
Ostatak teksta čitajte na sljedećoj poveznici: OVDJE
wpDiscuz