Može li nacizam biti iskazan kroz šutnju?
Itekako može.
Ako netko godinama živi od prebiranja kostiju isključivo jednog naroda, od ratne viktimologije samo jednog naroda žrtve, oko teme ubijanja i zla nad samo jednima, i baš nikada niti jednom rječju ne spomene suzu drugih i trećih, suzu neke srpske ili hrvatske majke, nego se isključivo bazira na patnju majke samo bošnjačke nacije, taj čovjek je notorni nacist.
On patnju jednog naroda koristi kao gorivo za nove mržnje i sukobe, on se ugrađuje u tu bol i profitira na njoj.
Klasični je to virtual signaling.
Jer spominjanje boli drugih, plača hrvatske ili srpske majke, zbunilo bi jecaj najpravednijeg kolektiva a virtual signaling više ne bi imao učinka. Izgubio bi se smisao i cilj. Cilj profita na suzama. Cilj etabliranja kao zaštitnika samo jednog kolektiva.
Kolektiva kojeg smo uvjerili ne samo da je najveća žrtva nego i da su druge žrtve nedostojne spominjanja s obzirom koliko je ta žrtva velika. Osuđivača zla nad samo jednim narodom, kojeg smo uvjerili da je to zlo toliko ogromno da su naša zla nevrijedna spominjanja. A koja smo ionako učinili u samoobrani. Ne planski i sistemski kao oni, jelte.
Iako statistike i sudovi u BIH donose svakotjedno različite UZP presude za Dobru i dragu vojsku, a koje bacaju sjenu na te tvrdnje, te presude se ne spominju. A Armija SDA ih ima već tri. Presude za WTC, začudo, i pored jake US ambasade u BIH, još uvijek nema. Iako podaci o treniranju tih vojnika, radikalizaciji u odredima ABIH, o tome tko im je dao putovnice i bio s njima na vezi i to kao dio BH diplomacije, odavno već postoje.
Političko Sarajevo nije nevino. I ono nema pravo da brendira svoju nevinost na nevinim žrtvama Sarajeva. Običnim ljudima. Dok su oni patili i ubijani, političko Sarajevo je nanosilo patnje drugima i trećima. I ubijalo je.
- Iako kultura sjećanja kaže, da se ne zavaravamo, da je i vitežanka Augustina Grebenar bila građanka BIH i da njeno tijelo razneseno arapskom granatom, kao i tijelo njenog brata i njihovih 6 prijatelja, ubijenih maloljetnih građana BIH, imaju pravo na kulturu sjećanja i pijetet, na prostoru uplakanog SDA/DF/SDP fašizma nema tog pijeteta. A oni bi kažu pravili državu. Oni bi kažu da žive s nama pored nas. Kako? Tako što ćemo svi plakati o njima i šutjeti o nama? Naše rane ćemo ignorirati njihove ćemo prekopavati? Je li to sve što Bakir i Komšić nude? Ako da, gdje je crveni gumb za gašenje ove smiješne države?
- Iako podaci govore, da se ne zavaravamo, da se unutar blokiranog Sarajeva provodilo etničko čišćenje drugih i trećih i da dan nije mogao doći na red koliko su dugo trajale Bartolomejske noći u kojima su se srpske bake bacale s nebodera, u kulturi boli Opkoljenog grada nema mjesta za osude tih i takvih događaja. Da dobro ste čuli, da se ne zavaravamo, srpske bake su letjele sa sarajevskih nebodera. Autor teksta je nedavno , naime naletio na svjedočenje jednog nikad optuženog HOS-ovca koji se hvalio kako su 1992 bili iznajmljivani od vrha SDA. Pridodajmo ovo svjedočenje o priči Handžar divizije u Sisku 1992 s kojom SDA BIH “također nema ništa”.
- HOS-ovci su po pozivu SDA ulazili , kao nadničari, plaćeni čistači, u “opkoljeni antifašistički grad” i tamo odrađivali prljavi posao čišćenja terena za osiguranje stanova izbjeglicama. Bake koje su Srbi ostavljali ili koje su same odbijale otići, letjele su. Letjele su srpske bake. Bila je to jedina avijacija tog grada. HOS-ovci, bi se potom vraćali u svoj omiljeni logor u Hercegovini, oko vrata na ogrlicama su imali izrezane dijelove pobijenih tijela kao trofeje, i time bi se javno hvalili u svojim opskurnim društvima a u Sarajevu ne bi bilo niti svjedoka nit počinitelja. Nije bilo niti kamere CNN-a niti BBC-a da to sve ubilježi.
O HOS-ovcima pod patronatom SDA sudovi u Haagu su rekli svoje: Nema optuženih. Kao niti jedne jedine optužbe za zločine između ABIH i Babnih krajišnika. Kao niti jedne optužbe za zločine između HVO-a i VRS. Haag se sveo na ispunjavanje želja SDA-u.
No to nije sve. Ima blokirano Sarajevo još tih momenata koji kompromitiraju njegovu žrtvu.
- Povijest naime kaže, da se ne zavaravamo, da je genocid u Grabovici načinila skupina blokiranih građana pridošla iz blokiranog Sarajeva, poslana tamo da prespava, da se najede, napije i potom pokolje, ne spominje se taj detalj dok se nariče o teškoj sudbini 60.000 njih kojima eto nije bilo dano da napuste Sarajevo i obrane Srebrenicu. A vidite da se moglo tko je htio. Pitajte Zulfikar ako nama ne vjerujete. Posve normalno su ljudi izišli i napravili patriotski podvig za novu rađajuću domovinu. Za novo sjeme kako tu ideologiju zove Mahmuljin.Poklali su djecu u Grabovici. Da se ne zavaravamo. I njihove majke i očeve. I djedove i bake. I sve njihove domaće životinje. Te se vratiti u Sarajevo, u raniji status blokiranog građanina Sarajeva. Te kraj rata dočekali kao preživjela žrtva genocida.
- Iako povijest kaže, da se ne zavaravamo, da su se na Kazanima u jame bacali što živi što mrtvi ljudi samo zato jer su Srbi, i iako se zna tko ih je bacao danas iznad Sarajeva jedan spomenik svjedoči činjeničnoj točnosti ovog teksta. Taj spomenik je vrhovni dokaz sarajevske bijede, sarajevskog fašizma šutnje, nepostojanju sarajevske inkluzije, nesposobnosti da bude grad svih nas. U zemlji koja bi kao trebala postati zemlja za sve nas. Haman građanska. Taj spomenik je dokaz sarajevske odlučnosti da ostane Republika Sarajstan.
- Iako podatak kaže , da se ne zavaravamo, da je logor Silos onkraj Sarajeva počeo s obrazovnim i kulturnosportskim djelatnostima 1992 a zatvoren je tek 1996 nema spominjanja tog logora u hologramima novije sarajevske autoviktimistike.
U konačnici, da se ne zavaravamo, dvojica najvećih oratora godišnjice početka opsade Sarajeva, čini nacistički dvojac Reufljagić. Ljudi koji će prije pristati skinuti se s proračuna nego javno reći:
Da, i naša vojska je ubijala djecu, da i naši su u toj obrani činili prokleto odurne zločine, da Haaško sudište je smetlište pravosuđa, jer nije pravedno prema svim BH građanima, a mi smo istinski građani i bitna nam je univerzalna pravda, da ponašali su se kao nacionalisti a ne kao suci, jer bez presuđene Grabovice, Bugojna, Viteza, Kaknja, Konjica, Jablanice, Sijekovca i Kazana ne možemo govoriti o poštenju Haaga.
Sarajevo koje dopusti da o njegovoj boli govore nacisti, teško će postići opću sućut zemlje zvane BIH i njenog društva. Takvo Sarajevo tu sućut i ne treba. Njegove predstave boli ionako su namijenjene za stranu publiku. A Sarajevo koje šuti o ukupnoj povijesti smrti, što o onoj koja je stajala oko njega i ubijala ga, što o onoj koja je došla iznutra, o njemu, i ubijala ga, takvo Sarajevo, zaslužuje prijezir.
Konačno, od toliko napaćenih ljudi i živih svjedoka pustiti u eter nacistički dezertetski dvojac da govori o sarajevskim patnjama, od kojih niti jedan niti drugi nisu Sarajlije, jedan koji je bio dezertirao daleko od Sarajeva, a drugi još dalje, takav čin u građanima BIH izaziva jezu a ne sućut.
O licemjerstvu sarajevske autoviktimologije progovorio je danas i američki veleposlanik u BIH:
The 1992-1995 war in BiH was a terrible tragedy. That is why it is the duty of today’s leaders to promote reconciliation, hold perpetrators of crimes accountable, and to acknowledge and honor the victims. Recently, I paid my respects to the victims at Kazani. (1/4) #USAmbBiH pic.twitter.com/ADaA04TQ79
— US Embassy Sarajevo (@USEmbassySJJ) April 7, 2022
Sarajevo koje govori o ubijenoj djeci tog grada i napada one koji postavljaju pitanje stalnog mijenjanja broja te poginule djece i Sarajevo koje niti jednom prilikom neće spomenuti da su u njemu ubijena i neka srpska djeca patriotskim granatama i metcima, oprosite, al koliko god imali sućuti prema stvarnim žrtvama Sarajeva, prema političkom Sarajevu, koje predstavljaju nacisti, mi te sućuti nemamo pravo imati.
Iskrena sućut stoga svim stvarnim žrtvama okupiranog Sarajeva, obiteljima pobijenih, očevima i majkama čija su djeca izbrisana s ovog svijeta, doista ih smatramo herojima, kao i njihovu odluku da nastave, da se bore i da postoje, ali ti političko Sarajevo , ti NGO sarajevo, ti medijsko Sarajevo, ti takvo odjebi bolan. U trokoraku odjebi.
wpDiscuz
