Što u “Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku” poručuju njezini autori, kako je na nju reagirao u ime nevladine udruge HAZU BiH i HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić, a kako, pak, na Nikićevu reakciju Mostarsko muftijstvo IZ BiH? Što o svemu tomu misle književnik Muharem Bazdulj i sveučilišni profesori Enver Kazaz i Snježana Kordić?
Sugeriram pažljivo čitanje mini dossiera u nastavku. Ne navijam, naravno, za ostrašćene hrvatske narative, ali se ne mogu načuditi jednodimenzionalnim, tobož probosanskim ili bošnjačkim interpretacijama, u kojima se čak i Humačka ploča “bosnizirala” kako bi se nametnulo jedno ime jeziku, kojeg se s razlogom i u Ustavu BiH nazvalo troimenim – bosanskim, srpskim i hrvatskim jezikom.
Zašto se uopće tako daleko odmaklo u stupidnom“bosniziranju” Humačke ploče i Huma koji se 16 puta spominje (Bosna samo jednom) u čuvenom spisu bizantskog cara Portofirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom? (Vidjeti o tomu u knjizi „Hijene ga nisu dirale“ fra Dalibora Milasa!)
Da nije riječ o ambiciji “rahitično patuljastog nacionalizma” (E. Kazaz) potpunog potiranja toponima Hercegovine, u čemu se među Bošnjacima skoro pa uspjelo, a u funkciji negiranja oformljenih nacionalnih identiteta i nasilne asimilacije pod jednim imenom za jednu naciju koja govori jednim jezikom?
Sve su to prevaziđeni modeli “nacije države” iz 19. stoljeća o kojima iluziju imaju samo “zakašnjele nacije” (Helmut Plessner). Nevolja je s ovom vrstom nacionalizma što podrazumijeva odustajanje i od transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i od upravljanja identitarnim razlikama, te u konačnici i od strpljive izgradnje političke zajednice putem obzirnih interkulturalnih refleksija ostataka multikulturalne datosti u BiH?
O katastrofalnom nerazumijevanju svoje zemlje – višenacionalne i multikulturalne Bosne i Hercegovine u ovim političkim i kulturološkim krugovima je riječ, kao i manjkavoj izobrazbi i nikakvoj volji za konsenzualnom političkom kulturom. O tomu na apsurdan i ciničan način svjedoče i posebice točka dva i točka šest „Neretvanske deklaracije …“, u kojima se veli: „Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog (sic!) pisanog spomenika na narodnom jeziku“, odnosno „Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik“(sic!).
Je li stvarno autori “Neretvanske deklaracije…” vjeruje kako je ime jezika u Bosni i Hercegovini, i posebice u Hercegovini, samo “bosanski jezik”? Vjeruju li da čine nešto dobro kad zemlju zove “Bosnom”, iako se takvom ne zove, a jezik – koji je srećom “policentrični jezik”, uostalom kakvi su i drugi jezici, da spomenemo samo engleski i njemački, temeljem sjajne knjige profesorice Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ – zove „bosanskim“ usprkos što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH.
Uostalom neka potpisnici ovog intelektualnog, stručnog i političkog abortusa prošetaju našom lijepom zemljom, od Banja Luke do Trebinja, ili od Neuma do Kupresa i razgovaraju s građanima sviju nacionalnosti: možda bi im se kazalo samo od sebe?
Nisam posve siguran da je nacionalizam koji je proizveo „Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku“ danas “rahitično patuljasti” (E. Kazaz), ali je stotinuprocentno u pravu profesorica Snježana Kordić kada u njezinoj reakciji veli da “autori Neretvanske deklaracije umjesto da razgrađuju nacionalističke mitove”, suprotstavljaju se “hrvatskom nacionalizmu tako što posežu za bošnjačkim nacionalizmom”, pa potom, posve logično “plešu sa svojim protivnicima u zajedničkom nacionalističkom kolu…”?
Profesorica Kordić je svojom knjigom „Jezik i nacionalizam“, koju se može pronaći na internetu i čitati in extenso, utemeljila modernistički pristup razumijevanju jezika i nacionalizma kod nas. K tomu, njezino razumijevanje manipulacijama jezikom, nacijom i državom pripada vrhu modernističkih pristupa ovim fenomenima i jednim je od oslonaca u nastavi na sveučilištima, ukoliko su oni koji obrazuju našu mladost i sami dovoljno obrazovani. Neki jesu, naravno, ali unatoč tomu šute kao zaliveni o tomu, jer su svi naši akademski nacionalizmi u osnovi zadojeni primordijalističkim mitovima i perenijalističkim snovima.
Hoću reći kako nas profesorica Kordić implicite upozorava na pogubnu opasnost “metodološkog nacionalizma” u maniri pokojnog profesora Ulricha Becka, što je i moja opsesivna tema, kao što čitatelji znaju, o čemu govori i upravo otisnuta nova knjiga „Uzaludni proeuropski pledoaje“ (Aulturacija, Opuzen, Synopsis, Sarajevo-Zagreb). U njoj sam temeljem Beckovih teorija o nužnosti kosmopolitizacije narativa, identiteta i ambijenata, a polazeći od postojećih identiteta, samo posvjedočio kako su većinski i manjinski nacionalizmi u konačnici prokleto nalik jedni drugima, iako vole vjerovati da je većinski nacionalizam “patriotizam”, a manjinski uvijek i posvuda “separatizam”.
Nema među njima suštinske razlike, nego ih povezuju pogubne posljedice po sve, uključivo i po one u čije ime provode svoje stupidarije. Najgore je što i jedan i drugi nacionalizam odustaje od koncepta “političke zajednice” temeljem uvažavanja sviju identiteta – individualnih i skupnih prava i putem funkcionalne pravne države.
U konačnici, putem „Neretvanske deklaracije…“ i reakcija na nju mogli smo se samo uvjeriti u “zamrznuti konflikt” i “kulturu nadbijanja” u našoj zemlji, te i posebice kako nismo u stanju živjeti ljepotu zajedničkog jezika, kojega srećom dijelimo.
Ovo sam jedne prilike u Tuzli imao prilike kazati i profesorici Kordić. Slušala je, naime, moje predavanje o kritičkoj kulturi sjećanja, u kojemu sam ustvrdio da se ljudi na prostorima b-h-s-cg jezika dijele na one koji su zbog očiglednih bliskosti u jeziku sretni i one koji su zbog toga vrlo nesretni. Uvažena kolegica mi je poslije predavanja kazala: “Profesore, mi govorimo o istom …“
Mostar, 06. svibnja 2016. Prof. dr. sc. Mile Lasić
wpDiscuz