Milena Gaćeša je posljedni živući svjedok atentata zbog čijih je posljedica Pavelić i umroPavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći selažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno. Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću.
Atentat zbog čijih je posljedica i umro
Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori).
Na njega su pripadnici UDB-a izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.
“Pavelić se okreće i puca, ranjeni Blagoje ga pogađa u plećku”
Blagoje Jovović je bio pripadnik srpske emigracije koji je pokušao atentat na Antu Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1957. u Buenos Airesu.
Devedesetogodišnja Milena Gaćeša posljednji je živući svjedok tog atentata, a ona je srpskom Nedeljniku ispričala detalje do sada nepoznate javnosti.
“Konačno je došla ta srijeda, 10. april 1957. Čekali smo da se završi njihova proslava, u Hrvatskom domu. Dogovoreno je da idu Milo i Blagoje. Prvo puca Blagoje, pa ako promaši, pucat će Milo. Blagoje je kasnije pričao da je noć pre atentata proveo budan, razmišljajući o tome da li ubojstvo uopće može biti opravdano. Naravno da može! Da nisam bila žena, ja bih sama Paveliću presudila…”
Ispričala je kako je Pavelić s tjelohraniteljima krenuo niz ulicu San Juan te je išao prema stanici metroa. Ušli su u vlak i krenuli prema sjeveru, tri kilometra dalje do stanice Retiro San Martin. Za njima su odmah ušli Blagoje i Milo, koju su bili maskirani i sjeli su na suprotne strane da ih se ne bi povezalo. Vozili su se dvadesetak kilometara, do stanice gdje je Pavelić trebao ući u autobus koji je vozio prema njegovoj kući.
Sve se događalo uvečer, mislim da su izašli iz autobusa oko devet sati, a u malom gradu kao što je taj, tada već nema ljudi na ulici. Osvjetljenje je također bilo vrlo oskudno, tako da se atentat odigrao u pomrčini. Blagoje i Milo su cijelo vrijeme pratili Pavelića, ali odvojeno. Išli su iza njega na odstojanju od 20-30 metara.
Po izlasku iz autobusa, Milo se odvojio, skrenuo je desno u jednu ulicu, htio je prečicom prvi stići do mjesta s kojeg će pucati.
U trenutku kad je Pavelić s tjelohraniteljem prolazio pored kluba AFALP, tjelohranitelj mu se obraća sa molbom da svrati u klub. Bog nas je pogledao, Pavelić do svoje kuće nastavlja sam.
Međutim, u trenutku prije nego što je Blagoje zapucao, na nekih 10-15 metara iza našeg krvnika, Pavelić se, valjda predosjećajući opasnost,okrenuo i sam počeo pucati na Blagoja, a onda svom snagom trčati prema svom domu.
Blagoje, ranjen u nogu, šepao je za Pavelićem i pucao mu u leđa. Jednim metkom ga je pogadio u desnu plećku, a drugim u vrh kičme…” – otkrila je Milena.
Majku ti jebem srpsko-židovsku!
Čovjek koji ga je tada umalo ubio, Blagoje Jovović, tada je ovako opisao taj pokušaj ubojstva tada najtraženijeg ratnog zločinca s područja Jugoslavije. “Krenem za njim. Brzim korakom. Skoro trčim. Dolazim na sedam, osam metara.
Pavelić me je osjetio, vidio… Počeo je vikati: ‘Majku ti jebem srpsko-židovsku, komunističku!’ Čujem pucanj, ne znam odakle dolazi. Ne stajem. Trčim ravno na Pavelića. Dođem na dva, tri metra i pucam. Jednom. Drugi put. Pucam mu u leđa. On pada.
Kako je nosio torbu, ona mu ispadne na stranu u neki vrt. Pao je, ne pomiče se. Ne mogu vjerovati da bi se pravio mrtav ako su dva metka u njemu. Tada pomislim, bolje je da ostane živ jer će u bolnicu, narod će vidjeti i onda će mu morati suditi…”
Žele mu dići spomenik
Srbijanski list Alo! prenosi riječi ministra kulture u Vladi Srbije Vladana Vukosavljevića prema kojem bi, da se isto to dogodilo u slučaju da je, primjerice, Adolf Hitler bio taj koji je uspio pobjeći, pa ga je netko smrtno ranio, atentator bio slavljen kao heroj. “O tom heroju snimali bi desetke filmova i serija. Kada je riječ o Blagoju Jovoviću, Srbinu iz Danilovgrada, njega je povijest skoro izbrisala.”
“Spomenik smo ostali dužni i Dijani Budisavljević, koja je spasila više od 7000 djece iz Jasenovca i Jastrebarskog i time napravila jedan od najvećih podviga u Drugom svjetskom ratu. A ako ćemo dosljedno provoditi principe kulture sjećanja, trebali bismo razmisliti da neku ulicu nazovemo i po Blagoju Jovičiću”, kazao je ministar.On je Jovovića nazvao “Srbinom iz Crne Gore”, precizirao je da to ne bi bilo priznanje atentatu kao načinu borbe, nego hrabrost da se “najvećeg krvnika srpskog naroda suoči s pravednom kaznom, ako to već nisu mogle učiniti Jugoslavija, Argentina ili Španjolska”.
“Njegovim činom zadovoljena su ljudska i božanska pravda”, kazao je Vukosavljević. Ono što Vukosavljević nije rekao jest da je Jovović u SFR Jugoslaviji bio politički izrazito kontroverzna pojava.
express.hr
wpDiscuz