Kako je sazrijevao Andrej Plenković

Pred Andrejom Plenkovićem stojao je veliki izazov – osigurati stranci pobjedu na parlamentarnim izborima i u tome je uspio. Bio je svjestan da to može samo ako uvjeri građane da je riječ o novom, transparentnom HDZ-u, što je doista težak posao, ali Plenković ga je odradio, uz malo sreće. Zlobnici su mu govorili da se uhvatio Sizifova posla, ali Andrej (kako ga gotovo svi zaposlenici u stranci oslovljavaju) je vjerovao  da to može, bez obzira na to što je riječ o doista kratkom vremenskom roku.

Plenković je imao misiju – temeljito izmijeniti stranku koju već godinama obilježavaju afere. Povratak Drage Prgometa i Milana Kujundžića u HDZ znak je da u stranci više nema mjesta za podjele. Nema više revanšizma, nema vođenja međusobnih ratova, nego samo rad za boljitak stranke i države. Također, baš kako je Andrej transparentan, takva će biti i stranka – uvjerava nas čovjek od velikog povjerenja novog šefa HDZ-a.

Počeli su zajedno

Milanović i Plenković počeli su otprilike istodobno raditi u Ministarstvu vanjskih poslova 90-ih godina. Čak su imali i slične puteve, sve do 1999., odnosno 2000. godine. Obojica su brzo napredovali, uživali glas sposobnih i vrijednih diplomata, a onda se te godine Milanović upisao u SDP, a Plenković je postao šef kampanje HDZ-ova kandidata Mate Granića za predsjedničke izbore.

Odluke jednog i drugog iznenadile su mnoge u ministarstvu jer se pretpostavljalo da će Plenković zbog oca Marija, koji je nakon sloma Hrvatskog proljeća imao nekoliko važnih funkcija, biti bliži SDP-u, a Milanović, pak, zbog oca Stipe koji je radio s Vlatkom Pavletićem biti bliži HDZ-u. No dogodilo se obrnuto iako se Plenković tek 2011. godine učlanio u HDZ. I dok se kod Plenkovića itekako osjeti taj diplomatski štih, Milanović ga je očito davno izgubio. Šef HDZ-a pažljivo bira riječi, ne povisuje ton, ne da se isprovocirati, a šef SDP-a čini sve suprotno. Kaže ono što mu je na umu, percipiran je kao bahat i arogantan što mu jedni zamjeraju, a drugi u njemu vide fajtera i strastvenog političara.

“Plenković je odmjeren, kulturan, ali i vrijedan. Pitajte sve njegove šefove kakav je bio radnik, siguran sam da će vam svi reći da je bio odličan. Mnogi su ga htjeli kao svoju desnu ruku jer su bili sigurni da će zadaću izvrsno odraditi. Osim toga, on kad nešto zacrta, to i ostvari. Znam da mu se sad osporava njegov činovnički jezik i to što ne pokazuje emocije, ali on je strastven, samo se zna kontrolirati. Što je zapravo plus”, kaže nam sugovornik koji ga poznaje još iz dana provedenih na Zrinjevcu.

Hladni birokrat ili živi političar koji voli izazov

Kakav je doista Andrej Plenković i kakav mu je bio životni put, pokušao je Express saznati od njegove najbliže rodbine i njegovih prijatelja, kako onih u politici, tako i onih izvan nje. O njemu je prvi rado progovorio njegov ujak Marko Raos, koji živi u Makarskoj, gdje je mali Andrej proveo svoje prve formativne godine.

OBITELJSKI ALBUM

“Bio je jako društven dječak. Dobar i zaigran. Nikad nije gledao tko je siromašan, a tko bogat, svi su mu bili prijatelji. Tako je i danas. Nikad nije došao u Makarsku da svojem prijatelju iz djetinjstva Živku Paniću nije donio neki poklon, bilo majice, bilo čokolade. On je čovjek koji voli narod i sve poštuje. Tako je odgojen”, kaže nam Marko Raos, koji i danas čuva fotografiju malog Andreja kako se njiše na drvenom konjiću. Dodaje da su bili radnička obitelj u kojoj se poštovao čovjek. Imali su masline, čak i svinje, te se redovito išlo u crkvu, kako nedjeljom, tako i na sve blagdane svetaca.

“U nas se jelo što se imalo. Vrata naše kuće bila su otvorena za sve, znate baš kao u seriji ‘Prosjaci i sinovi’. Mnogi su dolazili kod nas na konak, a Andrejeva prabaka sve što je imala izvadila bi na stol. Kroz njezinu kužinu prošlo je stotine ljudi. Eto, u takvoj obitelji je odgojen naš Andrej. I danas je ostao pošten i osjećajan čovjek. Drži do starih prijatelja, pa čim dođe u Makarsku, odmah se javlja Josku, Živku, Bilome… Svakome bi da krvi ispod vrata”, kaže nam njegov ujak Marko Raos, koji sa svojom velikom obitelji (četvero djece) živi u Makarskoj.

Njegova sestra i majka novog šefa HDZ-a, dr.sc. Vjekoslava Roas, internist kardiolog, dolazi iz poznate i brojne obitelji Raosa koji su živjeli na Potoku. Plenkovićev djed Marin Raos bio je stolar i lovac, ali jako je volio muziku pa je svirao u Gradskoj glazbi. Baka Mila je iz Podgore iz obitelji Sisarić, koja je bila među pokretačima turizma na Makarskoj rivijeri. Imali su hotele, a u vrijeme komunizma protupravno im je oduzeta imovina, o čemu i danas obitelj vodi pravnu bitku.

Otac profesor, majka ugledna internistica

Majka ima sestru Miru i brata Marka koji sa svojom brojnom obitelji također živi u Makarskoj, dok je njezina najmlađa sestra Marina sa svojom obitelji u Zagrebu.

“Kao dijete sam praktički većinu ljetnih praznika provodio u Makarskoj. Na Osejavi sam naučio plivati. Preko ljeta sam često igrao košarku na Gradskom sportskom centru, a jedno vrijeme i vaterpolo u VK Galeb. Obilazio sam s obitelji sva mjesta na Makarskoj rivijeri, a išli smo i na Biokovo”, rekao je Plenković prisjećajući se djetinjstva. Sve do osnovne škole živio je u Makarskoj na Potoku s pokojnima bakom Milom i djedom Marinom. Potom se obitelj preselila u Zagreb. Otac Mario Plenković je sveučilišni profesor komunikologije, rođen u Svirču na Hvaru. Vezan je i za očev i majčin kraj te svako ljeto provede nekoliko dana na Hvaru i u Makarskoj. U Makarskoj voli popiti kavu u Biokovu i večerati u Monda.

“Svako ljeto obiteljski tradicionalno odemo na večeru u Monda”, kaže Plenković, koji je u kontaktu sa svim prijateljima iz djetinjstva. “Moja generacija prijatelja iz djetinjstva su Josko Jurčević, Marino Bilas, Živko Panić, Pero Grgić, Vojo Ribičić, Šime Kurtić, Mario Prgomet i drugi. Uvijek mi je drago kad se ponovno sretnemo”.

Premda je jedinac, ističe kako s obje strane obitelji ima brojnu rodbinu s kojom održava česte kontakte. Niz njegovih predaka su, po uobičajenome modelu hrvatskih obitelji, početkom prošlog stoljeća otišli prema SAD-u, Argentini, Australiji i Novom Zelandu.

“U Makarskoj sam stekao prijatelje i učvrstio dalmatinske korijene. Obje bake su bile domaćice. Jedan djed je bio stolar, a drugi vinogradar i trgovac vinom. U Zagrebu sam kao dijete živio u Maksimiru. Imao sam sretno djetinjstvo”, kaže Plenković koji je osnovnu školu pohađao na Jordanovcu.

OBITELJSKI ALBUM

“S nekim prijateljima iz razreda i danas se redovito vidim, a tu prvenstveno mislim na braću Mislava i Vladislava Veselicu. Godine 1984. upisao sam srednju školu – tadašnji Jezični obrazovni centar u Križanićevoj. Posebno sam bio zainteresiran usavršavati strane jezike što mi danas izuzetno koristi. Odabrao sam engleski, talijanski, njemački i latinski, a kasnije sam u dvadesetima naučio i francuski. Razrednica nam je bila izvrsna profesorica Galić koja je predavala kemiju te koja je svojim pedagoškim metodama i ljudskošću usmjeravala naš razvoj. Od tada datira moje sad već 30-godišnje poznanstvo s najboljim prijateljima Markom Černelićem, Danijelom Klobučarom i Tomislavom Bujanovićem. Sredinom osamdesetih preselili smo se na Gupčevu zvijezdu, gdje sam stekao nove prijatelje, poput Krune Katičića. Bilo je to vrijeme prvih izlazaka, simpatija, ljeta u Makarskoj i na Hvaru. Uvijek se rado sjetim i maturalnog putovanja u Grčku”, kaže novi šef HDZ-a koji obožava sport.

Tijekom života, odnosno u različitim fazama, trenirao je plivanje, vaterpolo, budokai i košarku. Nakon srednje škole upisuje Pravni fakultet u Zagrebu koji završava u roku. Diplomirao je na temu “Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka” na Katedri međunarodnog javnog prava kod profesorice Nine Vajić, kasnije sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tijekom studija radio je kao prevoditelj volonter u Promatračkoj misiji Europske zajednice u Hrvatskoj. Početkom devedesetih počele su ga zanimati europske teme te je aktivno sudjelovao u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA). Tako je 1991. postao predsjednik ELSA-e Zagreb, iduće godine prvi predsjednik ELSA-e Hrvatske, a 1993. predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e sa sjedištem u Bruxellesu.

U tom razdoblju sudjelovao je na brojnim međunarodnim konferencijama diljem Europe i SAD-a te je u Hrvatskoj organizirao nekoliko stručnih skupova. Tada je i razvio afinitet prema diplomaciji i međunarodnim odnosima, a stekao je, ističe, i inicijalne upravljačke vještine te se upoznao s tehnologijom javnih i medijskih nastupa. Družio se s kolegama iz cijele Europe, tajnica je, kaže, bila Šveđanka, a blagajnik Nizozemac. Tu je dobio priliku živjeti u multikulturalnom ozračju. Sve njegove tadašnje europske kolege danas su uspješni odvjetnici, profesori, političari i dužnosnici te konzultanti.

U MVP ga je primio bivši ministar Ivan Šimonović

Studentsku praksu obavio je u odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood u Londonu. Stažirao je i u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu te također i u Misiji RH pri EU, koju je tada vodio pokojni veleposlanik Ante Čičin-Šain. Nakon ELSA zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija. Na natječaju za posao razgovarao je s Ivanom Šimonovićem, bivšim ministrom pravosuđa.

“Primljen sam odmah. Bio sam stručni suradnik u odjelu za europske integracije. Šef mi je bio Šimonović. Kad je on otišao u Ameriku, ja sam, s 27 godina, postao načelnik Odjela za europske integracije. U to vrijeme koordinirao sam predsjedanje Hrvatske RZ Podunavskih regija, bio sam nacionalni koordinator za Srednjoeuropsku inicijativu te član pregovaračkog tima Vlade za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju “, rekao je Plenković. Nakon završetka pregovora o pridruživanju 2001. godine u Luxembourgu odlučio je otići u Bruxelles, kao zamjenik Vladimira Drobnjaka, šefa misije RH u EU.

“U briselskim krugovima tada se pričalo da mu je Drobnjak ponudio mjesto tajnika pregovaračke skupine. Andrej je to odbio jer je smatrao da mu je to bilo ispod nivoa. No štos je bio da je taj položaj i ovlasti tek trebalo osmisliti tako da je imao kreativnog prostora. Ipak, ambiciozni i nadasve sposobni Andrej bio je evidentna prijetnja ambicioznijem, ali manje sposobnom Drobnjaku, pa se ovaj trudio osigurati, tj. cementirati poziciju glavnog pregovarača. Nakon toga Andrej je otišao u Pariz servisirati Mirka Galića kojem je puno, ali baš puno pomogao”, kaže nam sugovornik koji Plenkovića izvrsno poznaje iz njegove prve životne faze u Bruxellesu.

O njemu pozitivno govore i diplomati bliski SDP-u, koji su s njim također proveli godinu dana u Bruxellesu. Slažu se da je njegovo preuzimanje HDZ-a dobra stvar za Hrvatsku, jer zemlja treba desnu stranku vrijednosno europski orijentiranu, ali se istodobno pitaju kako će na to gledati obično članstvo HDZ-a.

Plenković nije tipičan HDZ-ov materijal

“Po meni on nije pravi predstavnik HDZ-a, što je možda dobro nakon svega što je ta stranka proživjela. Bio je uvijek ambiciozan, možda čak i proračunat. Gledao je gdje može dobro proći, zato je možda i odabrao HDZ za svoju stranku iako ga pamtim po liberalnim načelima”, rekao nam je sugovornik koji je radio s Plenkovićem u Bruxellesu. Da predsjednik najveće stranke u zemlji ne prepušta ništa slučaju potvrđuje i to da je prije odlaska u Bruxelles položio pravosudni ispit u slučaju da jednog dana promijeni karijeru.

OBITELJSKI ALBUM

“Također sam iste godine, 2002., magistrirao međunarodno javno i privatno pravo. Obranu magistarskog rada imao sam taman pred odlazak u misiju”, ispričao je Plenković koji se u Bruxellesu družio sa službenicima EU, odvjetnicima, diplomatima, a najviše sa šefom misije Drobnjakom te ostalim Hrvatima koji su tada bili u Bruxellesu. No iz Bruxellesa je otišao protiv svoje volje nakon sukoba s tadašnjim premijerom Sanaderom u jesen 2004. godine.

“Nakon konflikta s bivšim premijerom Ivom Sanaderom odlučio sam otići iz Bruxellesa i otići u Pariz gdje sam bio zamjenik ambasadora”, otkrio je Plenković koji je u Parizu ostao punih pet godina. Ivo Sanader često je znao u užem krugu govoriti da je on uveo Plenkovića u diplomaciju, baš kao i Milanovića. No obojica će to negirati.

Jandrokoviću je vratio dug postavivši ga u vrhu HDZ-a

U Parizu je, kaže nam Plenković, uživao, a posebno je ponosan što je tada uspio realizirati kupnju zgrade za potrebe hrvatske diplomacije. Nakon osam godina i dva mjeseca, tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković pozvao ga je da se vrati tamo gdje je i počeo svoju karijeru, na Zrinjevac. Njihovo prijateljstvo tada se intenziviralo pa ni ne čudi što je Jandroković nedavno imenovan glavnim tajnikom stranke. Ostali su u kontaktu. Iako se sad stvara percepcija da je bivši ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković bio marginaliziran tijekom Tomislava Karamarka, to nije sasvim točno jer je upravo po njegovu nalogu izabran za glasnogovornika Kluba HDZ-a u Saboru.

“Jandroković nije loše kotirao nikad. Pa bio je na svim listama za Sabor, i onoj koju je slagala Jadranka Kosor i onoj koju je slagao Tomo”, kaže nam visokopozicionirani HDZ-ovac.

No vratimo se na Andrejau Plenkoviću. Unatoč velikom životnom iskustvu koje je stekao u Francuskoj, koja je, kaže, iznimno interesantna i čija unutarnja politika oplemenjuje političkim znanjem zainteresiranog promatrača, u svojem profesionalnom razvoju doživio je određeni zastoj, pa čak i svojevrsnu izolaciju. No ono što ga je veselilo jest da je imao prigodu pratiti zadnje dvije godine mandata predsjednika Chiraca i rad tadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozyja, za kojega misli da posjeduje impresivnu političku vještinu zbog strasti koju ne skriva, uvjerljivosti temeljem detaljnog poznavanja dosjea te silnu energiju koja gradi pobjednički mentalitet. Nakon povratka na Zrinjevac, Plenković postaje državni tajnik za europske integracije u vladi Jadranke Kosor, i to od travnja 2010. do prosinca 2011.

“U lipnju 2011. pristupio sam Hrvatskoj demokratskoj zajednici jer svjetonazorski dijelim temeljna načela programa i statuta stranke. Svoje političko opredjeljenje pokazao sam 2000., kad sam vodio izborni stožer predsjedničkog kandidata HDZ-a Mate Granića”, objašnjava Plenković, koji se 2012. na stranačkom saboru kandidirao za zamjenika predsjednika stranke, i to kao kandidat tima Jadranke Kosor. Dobio je 581 glas koji mu je, kaže, pomogao u pozicioniranju među stranačkim kolegama. To iskustvo bilo mu je korisno i za razumijevanje tehnologije stranačkih izbora.

Iako ga se konstatno kroz medije provlačilo kao čovjeka koji bi trebao preuzeti HDZ od Karamarka, nikad javno nije otkrio svoje ambicije. Zamjeralo mu se što se nije kandidirao na unutarstranačkim izborima u travnju ove godine, govorilo se da nema hrabrosti, no kasnije se ta odluka pokazala dugoročno itekako pametnijom. Na saboru stranke u travnju samo je on kritizirao Karamarka rekavši poznatu rečenicu: “HDZ ne smije biti talac niti jednog čovjeka”.

“Nikoga nije imenovao, ali znalo se na koga se to odnosi. Izvrsno je to složio. Već je tada bilo jasno koje su mu ambicije”, kaže nam sugovornik iz vrha HDZ-a koji kaže kako će veze koje je Plenković ostvario kao zastupnik u Europskom parlamentu dobro doći kako stranci, tako i zemlji ako postane premijer.

Znao je dobro odigrati čak i sa Račanom

Da je uvijek znao odigrati onako kako je za njega najbolje potvrđuje i jedna davna epizoda iz 2000-ih. Iako je tada bio šef kampanje Mati Graniću, dakle, HDZ-ovu kandidatu za predsjednika, Ivica Račan ga je bez puno razmišljanja postavio za nacionalnog koordinatora za Srednjoeuropsku inicijativu, bio je član pregovaračkog tima vlade RH za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju te načelnik Odjela za europske integracije. I dok o profesionalnom životu voli govoriti, privatni život čuva podalje od medija.

Sve što se zna jest da je u braku s Anom Maslać Plenković, pravnicom rođenom u Dubrovniku, i otac maloga Marija.

“Sa suprugom sam se upoznao preko zajedničkih prijatelja”, sve je što je o privatnom životu želio reći Plenković.