Neootomanizam i „hrvatsko pitanje“ u Bosni i Hercegovini

Pojam neo-otomanizam nastaje u Grčkoj kad su turske snage vojno napale sjeverni dio Cipra 1974. Taj pojam je na Zapadu korišten uglavnom u negativnom smislu, aludirajući na povratak Turskog Carstva čije se karakteristike enormno razlikuju od liberalnih i demokratskih načela Zapada. Za vrijeme stvaranja i konsolidacije Republike Turske Mustafe Kemala Atatürka, pojam i fenomen neo-otomanizma su također bili negativno označeni. Prvi Predsjednik turske republike nije želio Tursku koja se poziva na staro Osmansko Carstvo, nego jednu čvrstu, prije svega laičku i modrenu Tursku. Ipak, današnje ozračje u Turskoj je kao da je Atatürk jednostavno prošlost, a ne temelj od kojeg treba graditi i tursku državu i tursko društvo.

piše: Ivan Pepić   | Hrvatsko slovo

Iako ima status kandidata za članstvo u EU, Turska je sve dalje od europskog acquis communautaire-a odnosno od prihvaćanja Europske pravne stečevine. Dolazak Recepa Tayypa Erdogana na čelo turske Vlade 2003. i njegovih ministara omogućili su stabilnost turskog gospodarstva, koji konstantno bilježi zavidan rast. Turska Vlada radi i na jačanju savezništva sa SAD-om, a niska inflacija i visoki rast stope BDP-a su danas normalne karakteristike turske ekonomije. Na početku svoje vladavine, Erdogan nije znatno promijenio odnos prema principu laičnosti. Međutim, eksperti tvrde kako od 2008. turski premijer ulazi u sukob s braniteljima laicizma, kad u parlamentu bijaše izglasan zakon o slobodi nošenja marame (hidžabe) na sveučilištima. Današnje stanje, tenzije i sukobi na turskim trgovima između građana i policije, ohladile su odnos između EU i Turske. Ipak, EU ne smije zanemariti važnost Turske, prije svega iz gospodarskih razloga (EU 2012. izvozila je u Tursku 75 mlrd. eura, a uvozila 47,7 mlrd. eura) pa tako konstanto šalje pozitivne diplomatske poruke, unatoč neeuropskim zakonima donesenim u Turskoj u zadnjih nekoliko godina (zabrana prodaja alkohola blizu džamija, eksplicitna zabrana ljubljenja na javnim mjestima, itd.).

Turska se otvoreno okrenula arapskim zemljama (prvenstveno Siriji) potpisavši više desetina sporazuma i ugovora. Na taj način dobivamo jednostavan rezultat: Turska se okrenula Bliskom Istoku kako bi zauzela liderstvo u toj regiji. Upravo je kriza od 2008. u EU prisilila Tursku da ohladi odnose s Bruxellesom (upravo je 2008. Erdogan donio značajne zakone koji nisu u duhu s laičkim principima) i ojača veze s arapskim zemljama.

To nije sve. Kao da nije dovoljno, Turska je počela obnašati vrlo intenzivnu javnu diplomatsku ofenzivu prema državama jugoistočne Europe. Tako je prva država s kojom ima dobre odnose, Bosna i Hercegovina, postala „meta“ premijera Erdogana i njegovog najvjernijeg vanjskopolitičkog stratega, ministra vanjskih poslova Turske Davutoglua. Nekoliko primjera svjedoči toj tezi. Špirić, tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH, posjetio je Tursku 2009. Turci su otvoreno iznijeli svoje ideje, a jedna od njih je da treba doći do pomirenja između stranaka SDA, Stranke za BiH i SDP-a BiH (da, Lagumdžijine stranke za „sve bosanskohercegovačke građane“). Ipak, uskostranački interesi su odbacili tu mogućnost.

Nadalje, upravo su građani Turske najveći posjetitelji grada Sarajeva; u glavnom gradu postoje mnogi instituti, kao Institut Islamskih nauka u kojem dolazi sve veći broj turskih studenata; turska Vlada donirala je 117 knjiga Bošnjačkom Institutu; Internacionalni Univerzitet u Sarajevu uspostavio je vezu s Turskim Institutom za standardizaciju. Uočljivo je kako Turska jača odnose s Bosnom i Hercegovinom i bošnjačkim narodom putem kulturne i gospodarske suradnje. Reakcije na takvo ponašanje bošnjačkih političkih lidera, koji koriste suradnju s Turskom kao partnerom za Bošnjake, ne nedostaju. One su konstantne i dolaze od Hrvata i Srba koji vide na taj način napad na interese vlastitih naroda.

Osim kulturne i ekonomske suradnje između Turaka i Bošnjaka ne nedostaje i politička suradnja. Tako je 2009. ministar Davatoglu izjavio da „u Turskoj ima više Bosanaca nego u BiH“. I to nije sve. Isti ministar izjavljuje krajem ožujka ove godine kako „ćemo opet spojiti Sarajevo s Damaskom, Bengazi sa Erzumurom i Batumom. To su naše snage“. U istoj izjavi dodaje kako će to biti učinjeno „bez rata“ i da je „čast kad Turke nazivaju osmanlijama“. Upravo Davutoglu je najviše doprinio činjenici da se u zapadnom svijetu gleda (opet) na Turke kao na Otomane. Ništa bolji nije Bakir Izetbegović, koji je iste godine izjavio tijekom posjete Turskoj da je „Erdogan naš zajednički lider“. Kao član Predsjedništva BiH, takva izjava nije primjerena, no Izetbegoviću junioru nije pala dlaka s glave nakon te izjave. No to i ne čudi, jer mi mlade generacije koje nismo direktno sudjelovali u ratu možemo vidjeti na youtube-u kako njegov otac dodjeljuje blagoslov mudžahedinima. Kakav otac takav i sin. Iako Turci nisu mudžahedini, Bakira Izetbegovića ne zanima da se trenutno tursko vodstvo njima približava. Bratska ljubav između Izetbegovića jr. i Erdogana nastala je vjerojatno kad je ovaj drugi izjavio da je (parafraziram) Bosna i Hercegovina turska pokrajina te da on mora štiti Sarajevo.

„Hrvatsko pitanje“ u BiH i Neo-Otomanizam

No, takve izjave nisu ništa novo. Međutim, treba nas smetati sve češće tursko uplitanje u bosanskohercegovačke poslove, jer to slabi poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koji su najmalobrojniji. Međutim, zadnja izjava turskog premijera „Turska je Kosovo, Kosovo je Turska“ razljutila je predsjednika Srbije Nikolića koji je državnički kazao kako je to agresija na Srbiju. Dakle neo-otomanizam pojava je koja kulturno gazi nemuslimanske narode. Delikatno pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini dodatno je ugroženo takvim ponašanjem Turske. Na to bi trebali obratiti pozornost hrvatski politički akteri i Europska unija, čiji je interes da Bosna i Hercegovina bude njezina članica. Međutim, njen napredak u ispunjavanju uvjeta za članstvo je upitno. Što se Europske komisije tiče, Bosna i Hercegovina nalazi se u najlošijoj situaciji do sad, a najveći krivac za to je, smatra Doris Pack – Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a BiH, predvodnik politike „bosanskohercegovačkog građanstva“ koja je ništa drugo nego jedan od oblika bošnjačke unitarističke politike. Doris Pack optužuje Lagumdžiju da udaljava Bosnu i Hercegovinu od europskih integracija, što dodatno otežava hrvatsko pitanje odnosno njihov prije svega politički položaj u toj državi. Naime, konstanto nametanje unitarizma jednoj multietničkoj državi nije ništa drugo nego ugrožavanje pozicije malobrojnijih naroda.

Zanimljivo je kako se ta unitaristička bošnjačka politika poklapa s politikom neo-otomanizma. Kako smo ustanovili, upravo je 2008. počelo Erdoganovo i Davutogluvo divljanje diljem jugoistočne Europe. U istom periodu, počinje divljanje bošnjačkih političkih elita i javnosti koja sve silovitije majorizira Hrvate u Bosni i Hercegovini, osporavajući im legitimnog člana Predsjedništva BiH[1], namećući im predstavnike u Domu naroda te birajući im nelegitimno Predsjednika FBiH i članove Vlade FBiH.

Kako to da se te dvije stvari poklapaju? Preciznije, kako to da bošnjačka politička elita ne poduzima ništa za sprječavanje unitarizma i za uspostavu onih mjera koje traži Europska unija? Kako je moguće da bošnjački političari tako „suvereno“ mogu, bez ikakvog političkog straha, stavljati druge konstitutivne narode u užasno loš političko-kulturni položaj? Možda upravo zato što je turski neo-otomanizam ojačao i pružio veliku priliku koju Bošnjaci ne žele propustiti.

Neo-otomanizam je tursko oružje koje suprotstavlja Europskoj uniji. Te dvije velike (grubo rečeno) „imperije“ se suprotstavljaju jedna drugoj, a Bošnjačka strana je odabrala Tursku. To bi EU trebala što prije shvatiti i tražiti rješenje koje će joj omogućiti da u svom susjedstvu ima sebi naklonjenu državu, a ne nekoj drugoj velesili.

A to može postići jedino ako se založi za konsocijacijski model demokracije, u kojoj će i de iure i de facto konstitutivni narodi biti ravnopravni, a to znači da treba promijeniti Ustav (F)BiH i donijeti ključna rješenja: 1) koja će omogućiti Hrvatima da biraju legitimnog člana Predsjedništva BiH; 2) promijeniti institucionalni i izborni mehanizam biranja članova za Dom naroda FBiH; 3) promijeniti način imenovanja Predsjednika i Vlade FBiH; 4) promijeniti dosadašnji teritorijalni ustroj Bosne i Hercegovine i donijeti novi, koji će osigurati kulturni, politički i gospodarski opstanak Hrvata na tom području.

Na koncu, hrvatski bi akteri trebali razmotriti, prije svega oporba, pa Vlada i javnost, takvo rješenje, možda organiziranjem jedne međunarodne Konferencije.