Karnevalski običaji stari su koliko su stari i slavenski narodi na ovim prostorima. Zadržali su se kao čin otpora kristijanizaciji. Ili se može reći da ih je kršćanstvo istoleriralo kao čin kratkog prkosa i ludila pred nadolazeći korizmeni post. Doba pokornosti, odricanja i priprave za Isusovu muku. Nek se ne ljute muslimani, ali karnevalska kultura unutar Islama je nezamisliva. Islam je daleko stroži i ne dopušta nikakve varijacije na temu.
Crkva dakle nema ništa s karnevalima. Radi se o esenciji paganizma.Onog što smo bili prije kršćanstva.
Rijedak je to dio kulture koji smo zadržali u koji se popovi i fratri ne miješaju i od kojeg bježe ka od crnog đavla. Isto ka šta bježi vlast. Karneval je simbol višestoljetne sekularnosti u nama. One koja je neovisna ne samo o Crkvi nego i o bilo kojoj instituciji.
Smatra se da je karneval neuspio ako ne isprovocira, ako ne išprda do kraja, i ako ne nasmije narod.
Tijekom karnevala obično se ismijava sve živo. Granica nema a kreativnost ide do granica ljudske tolerancije.
Karnevalska društva jako često ismijavaju baš političare. Ranijih godina u Hrvata, slavenskog naroda u BIH koji baštini kuturu karnevala ismijavani su HDZ ministri, javne osobe baš u Hrvata. Kako iz Hercegovine tako i iz Hrvatske. Jel netko misli da je ljubuški meštar od karnevala pokoijni Radoslav Dodig štedio HDZ-ovce u karnevalskim kritikama? Teško.
Karnevalsko društvo dobija ključeve od grada na određeni rok i “provodi svoju vlast”.
Karnevali se ne mogu krotiti niti im se može naređivati što i koga će ismijavati. Komunizam nije dozvoljavao javne gradske karnevale, upravo zbog osnovne karnevalske misije – ismijavanja društva u kojem živimo.
Ljudi koji žele sudjelovati u karnevalskoj povorci sami rade svoje modele i paradiraju s njima,
Instalacija tabuta s Komšićem, koja je izazvala reakcije iz Sarajeva, po svemu je takva kao da ju je radio Oliver Frljić. On bi bio sjajan meštar od karnevala, budući da njegov redateljski talent i razina dramaturške provokacije nikada nije niti nadišla razinu seoskog meštra od maškara.
I razumljivo je da kao takva frljićevska izaziva reakcije, no ono što oduševljava jeste da su kritike na nju iz Sarajeva otišle na račun Čovića. Tako je Čović, zapravo, što se Sarajeva tiče, siva eminencija, čak i čapljinskih maškara.
Izgleda da ptica u Hercegovini, koja preleti s jedne grane na drugu, prema stavu DF-a to čini samo uz suglasnot Čovića. I to je zapravo najbolji pokazatelj koliko Željko Komšić poznaje hrvatsko društvo u BIH. I koliko je opsjednut Čovićem.
Ista je stvar s Carmelom Agiusom. Možete tražiti od političara i javnih osoba da poštuju svijetlu svjetsku pravdu i oni će to i učiniti. Pravdu koja smatra da zločin u Grabovici i ne mora biti presuđen.
No ne možete od običnog čovjeka tražiti političku korektnost priopćenjima, i učiti ga kako je Agius bio pošten sudac. Jer on zna da Agius nije bio pošten sudac. Budući da običan čovjek zna da pošten sudac za svaki zločin sudi jednako, ne gledajući u to koje je nacije zločinac. Pošto zločinac nema nacije. Nema naroda. Nema majke ni oca. I nikog nema.
Vremena u kojima je partija kontrolirala što će narod misliti su prošlost. Komšić živi u prošlosti.
Jer čovjek koji bi htio da se karneval stavi pod političku kontrolu, može biti samo netko kome je u još uvijek u glavi marksizam.
Komšić predstavlja tužniji dio naše prošlosti. Onaj strogi, dosadni, zločinački i nekreativni režim koji je na ovim prostorima poubijao tisuće. I zabranjivao karnevale.
Režim koji također, nikada, na sudištu svijetle svjetske pravde nije odgovarao. Za čitave genocide. Koji na žalost nisu bili imaginacija i karneval. Nego sušta istina.