NEBOJŠA LUJANOVIĆ: Drugi nikad neće postati "naš"

Mladi doktor politoloških znanosti i književnik Nebojša Lujanović, rodom iz Novog Travnika, govori za BH Dane/Oslobođenje o svom mnogo hvaljenom romanu “Oblak boje kože” i o našem dubokom političkom i kulturološkom provincijalizmu koji živimo i na koji pristajemo.
I sam se trudio razumjeti tragediju Roma (vidjeti u rubrici Interkulturalne studije esej “O Romima”), prijateljovao sam s velikim njemačkim srpsko-romskim književnikom Jovanom Nikolićem, i još se međusobno takvim osjećamo, pa se usuđujem potvrditi ono što su več drugi kazali, naime, da se u Lujanovićevom romanu radi o književnom djelu nesvagdanjeg senzibiliteta i vrijednosti, koje je s razlogom ocijenjeno jednim od važnijih događaja u postjugoslovenskoj literaturi posljednjih godina.  Njegova je vrijednost ne samo u tomu što uvjerljivo svjedoči veliku i strašnu istinu višestoljetne diskriminacije Roma, nego što očigledno dobro poznaje i jezik i kulturu Roma, pa  o njima govori i na stručan i vrlo visoki umjetnički način. Usuđujem se ustvrditi, vjerojatno kako nitko prije njega  izvan romskog kulturološkog kruga i nije pisao …

K tomu, dr. sc. Nebojša Lujanović iznimno zrelo prosuđuje i našu recentnu, postratnu traumatsku povijest i stvarnost, pa se i zbog toga ovaj njegov razgovor za BH Dane/Oslobođenje našao  i na ovoj web stranici, s preporukom mojim studentima interkulturalnih studija, kao i svim čitateljima interkulturalnih senzibiliteta da ga razumiju kao važan metodološki naputak kako iskoračiti iz ralja monokulturalizma, koji i nije drugo do rasizam (Alain Finkelkraut), ili pak multikulturalizma kao pukog postojanja paralenih kultura i svjetova, što upravo živimo u BiH, hvala našim dragim vođama”,  ka interkulturalnom razumijevanju i susretanju. Autorovu gorku skepsu kako “drugi nikada neće postati ‘naš” (u naslovu) preporučljivo je razumjeti, dakako,  kao opomenu …
Mostar, 29. listopada 2015.godine / M. L./
*****
Vaš roman Oblak boje kože jednim svojim dijelom priča je o Romima, zapravo, priča o užasnom rasizmu koji se spram ovog naroda provodio i još provodi kao nešto posve prihvatljivo. Šta je za Vas bilo inicijalno da krenete u realizaciju ovog romana?
Mogao bih govoriti o tome kako se radi o interesu za jednu kulturu u nestajanju, o strašnom primjeru degradacije, o diskriminaciji i povijesti koja oduzima glas marginalcima… Sve to ne bi prekrilo grubu i jednostavnu činjenicu da pisac uvijek piše o sebi. Sada bi tu trebalo doći nešto kao ispovijed ili jadikovka, ali takav izričaj mi je stran. Zato sam i napisao roman. Recimo samo da znam kako je biti drugačiji i živjeti u ograđenom prostoru u kojem su jasno postavljene zapreke što vam je dopušteno i gdje vam je mjesto. I kako mi nije strana ispružena ruka s prstima koji oblikuju praznu posudu.
Pored toga što se naizgled bavite samo sudbinom jednog lika – Enisa, kroz Oblak boje kože provučena je zapravo mnogo šira povijest stradanja Roma, ali i položaj manjinskih naroda i onih označenih kao drugih uopšte. Kako, u kontekstu svijeta u kojem živimo, kao pisac gledate na tu poziciju i odnos spram onoga što nam se čini drugačijim?
Unutar plemenski organiziranih zajednica južnoslavenskog prostora, postavljenih na retorici krvi i tla, drugi i drugačiji nikada neće zaslužiti status “domaćega”, nikada neće postati “naš”. Takav je uvijek tuđi. I taj grijeh je u nekoj mjeri prihvatljiv. Postoji jedan još gori grijeh. Kada takav izlučeni pojedinac, kao reakciju, odbije pripadanje “tuđem ili drugom” i odluči biti ničiji. Mnogima se piscima starije ili suvremene književnosti takav grijeh nikada nije oprostio. Takav je i za jednu i za drugu stranu – Cigan (sa svim negativnim konotacijama tog pojma). Dakle, ne radi se o drugima kao tuđima nego o onima ničijima.
Zastrašujući osjećaj degradacije
Dok smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi da Vaš roman ima nešto od “zlog predviđenja”. Mislite li da Evropa, ovakva kakva je danas, ozbiljno gazi u veliku katastrofu?
Etno-fašizam, kućni pritajeni fašizam, fašizam srastao s kapitalizmom… To su tendencije koje dominiraju današnjim kulturama zapadnocivilizacijskog kruga, a prva dva navedena oblika posebno kulturama balkanskog prostora. Je li tome tako već duže vrijeme, ili tek odnedavno, ne znam, budući da tek u zadnje vrijeme imamo događaje koji razotkrivaju stvari u pravom svjetlu. I te događaje zbog tog razotkrivanja, koliko god neugodni bili, treba pozdraviti. Tako se demontiraju mitovi koji cirkuliraju javim prostorom: mitovi o takozvanim sportskim velikanima ili klubovima, mitovi o takozvanim progresivnim političkim programima/projektima/nadinstitucijama, ili, evo nešto bliže i konkretnije, mitovi o takozvanim multikulturalnim gradovima.
U ovom Vašem romanu susrećemo se, već na samom početku, sa logorologijom. Iako se zna da su Romi mnogo stradali u logorima, ta se činjenica veoma često zaboravlja. Do kakvih ste saznanja tokom istraživanja za roman došli kada su u pitanju logori i stradanja Roma u njima?
Do zastrašujućih osjećaja degradacije: ti ljudi su toliko degradirani da ih se i ne smatra žrtvama. Kao da je u nekom požaru stradao čopor pasa lutalica, otprilike. I s druge strane, strašan osjećaj srama koji smo im usadili i koji ih priječi da istražuju i govore o svojoj povijesti. To me najviše iznenadilo. Htio sam razgovarati o Romima koji su “jednom nogom u većinskoj zajednici”, oni uspješni, i shvatio da nema nade da će oni donijeti neku promjenu. Jer, oni niti ne žele da ih podsjećate da su Romi. Takav sram se usađuje desetljećima, stoljećima; na tome smo ipak ustrajno, priznajmo sebi, radili.
Važno mjesto romana jesu i oni pasaži o Jasenovcu. Kakav je odnos spram masovnih stratišta, gledano iz Vaše perspektive, danas na našim prostorima uzme li se u obzir sveprisutna revizija istorijskih činjenica?
Priča o Romima može se, između ostalog, čitati i kao priča o nepriznatim žrtvama. A mi živimo u kulturama poricanja drugih žrtava, gdje god da zabodete prst na karti ovog trusnog područja. Romska univerzalna žrtva je primjer kod kojeg niste u opasnosti da vas se zatvori u neki partikularni ideološki ključ čitanja. Kao što se koristi činjenica da je i povijest tekst ili narativ, pa ga se usklađuje s određenim ideološkim postavkama. A onda sve to zaboravi i nove konstrukcije prikaže kao prirodno stanje stvari. Oni koji nemaju infrastrukturu za tu ideološku produkciju (institute, sveučilišta itd.) završavaju kao slijepa točka povijesti u kojoj nema niti njih niti njihovih žrtava. Tako da pitanje Jasenovca u romanu ustvari fikcionalno tretira mehanizam povijesti i njegov odnos prema pitanju moći.
Oblak boje kože u svojoj strukturi je slojevit roman. Pored ranije navedenih segmenata, postoji u njemu niz mikropriča koje nam otkrivaju mnogo toga iz svakodnevnog, obično nevidljivog, života Roma. S obzirom na to da ste koristili dokumentarističku građu prilikom postavljanja strukture ovog romana, koliko Vam je to olakšalo gradnju fikcije, te ulazak u taj mikrosvijet?
Prethodnim odgovorom sam načeo meni bitnu stvar koju mogu ovdje nastaviti. S obzirom na moje znanstvene aktivnosti, nije mi stran sistematičan način prikupljanja građe (koji mi je jednako zanimljiv kao i sam čin pisanja), kao niti stručna literatura o identitetu iz sociološkog i književnoteorijskog aspekta. Time sam se bavio usporedno s dovršavanjem doktorske disertacije i za mene nije bilo nikakve razlike između ta dva načina rada. Zato roman volim predstavljati, unatoč opasnosti da bi to moglo odbiti širi krug čitatelja, kao fikcionalni oblik jedne disertacije. Uz dokumentarističku građu, istraživanje na terenu i razgovore sa živim ljudima, prikupio sam materijal koji je pomno prezentiran u romanu. Svaki lik, svaka situacija prikazani su tako da pokriju jedan segment problema. U njemu imate čistokrvne Rome i miješane, bogate i siromašne, Lovare i Kalderaše, praznovjernike koji gataju i modernu mladež, radnike i kriminalce, bjelopute i tamnopute…
Što god se kasnije dogodilo s romanom, ja sam prošao najstrašniji sud. Onaj romskog naselja na rubu zagrebačkog Borongaja, odakle mi je došla zahvalnica i gdje sam stekao prijatelje.
Koliko je činjenica da ste se bavili temom položaja i stradanja Roma, bez obzira na nesumnjive kvalitete koje Vaš roman, po mom mišljenju, ima, doprinijela tome da se o ovom romanu, više od tri mjeseca otkako je izašao, intenzivno govori? Mislim, prije svega, na onu opasnost egzotičnog govorenja, koje veoma često može stvari odvesti u, za pisca, posve krivu stranu.
Nadam se da je tekst moguće čitati na više razina, to jest, nadam se da sam ostavio dovoljno znakova pored puta. To jest roman o Romima, elementima njihove kulture i mučne svakodnevnice u suvremenim zajednicama ovih prostora, te o njihovoj zanemarenoj povijesti. Ali to je i roman općenito o sukobu tradicionalne i suvremene koncepcije identiteta. Kao i roman o odnosu povijesti i moći, te o mnogo toga još. Svjestan sam da ima čitatelja koji će se “nakačiti” na potrošenu projekciju Roma kao simbola egzotike, slobode, lutanja, i oni će doći do nekih novih saznanja. Svjestan sam i onih čitatelja koji, poput kolega koji su me odgovarali od obrade ove teme, znaju za opasnosti stereotipizacije koju ona nosi pa bi rado vidjeli kako sam se na njima poskliznuo u tekstu. Za sada, tek treći mjesec od objave knjige, vidim da se publika raslojava u ta dva smjera i da su i jedni i drugi uspješno zagrizli udicu. Tekst će ih odvesti tamo gdje nisu ni slutili.
Tržišna podatnost
Identitetski problem, kako ste već nekoliko puta pomenuli, takođe je neodvojiv dio ovog romana. Čini mi se da ovaj roman govori posve suprotno u odnosu na ovdašnje okamenjene predstave o identitetu, te da kroz svojevrsnu “identitetsku nestalnost” Roma svjedoči koliko je to neuhvatljiv i često promjenjiv segment našeg života?
U toj svojevrsnoj studiji o problemu identiteta, složenost problematike u koju sam zaronio, otežavajući sebi posao na sve moguće načine, svjedoči sama identitetska mapa glavnog junaka: on je Enis koji se lažno predstavlja kao Denis; porijeklom je iz Bosne, živi u Zagrebu; majka mu je Romkinja, a otac gadžo (nerom); on je Rom islamskog zaleđa koji živi među većinskim Romima Lovarima (katoličkog zaleđa); zanemaruje tradicionalno nametnuto romsko naslijeđe na koje ga obvezuje hraniteljica tetka Seniha kako bi se izborio na pravo identitetskog izbora itd. Takav lik provocira sve moguće granice tradicionalnih identiteta, takav lik je tip osobe od koje se poštenom nacionalisti diže kosa na glavi.
Konačno, s obzirom na pažnju koju je Oblak boje kože pobudio u javnosti, mislite li da književnost ima bilo kakvu moć u pogledu pomjeranja stvarnosti? Tačnije, dotičem se ovdje onog “vječnog” pitanja – kako književnost treba da se odnosi spram života?
Književnost je imala veliku moć, nekada davno, koristeći je u smjeru propitkivanja i borbe za dodatne prostore slobode, kao i u smjeru ideoloških projekcija marginaliziranih prostora i zajednica. Danas je izgubila i pozitivnu i negativnu moć jer se poput zadnje priležnice sva podala tržišnim zakonima. Srušili smo svaki oblik hijerarhije vrijednosti kako bismo oslobodili potisnute glasove, a nismo postavili nove. Takav vakuum je pogodno tlo za marketinške kampanje: svako smeće može biti budući klasik ako je tako procijenio marketinški tim koji posjeduje financijska sredstva. To je veliki poraz koji nam se potiho i iza leđa odvio na knjižarskim policama.
 
BH Dani/ Oslobođenje/ milelasic.com