Published On: Thu, May 30th, 2013

‘Ne shvaćate koliko je bolno i tužno mrziti samu sebe!’

Kako halabuku i prašinu u javnosti što ju je posljednjih tjedana podigla građanska inicijativa ‘U ime obitelji’ doživljavaju oni kojih se ona zapravo i tiče? Oni ‘nenormalni’ i njima bližnji ili, možda najbolje reći – žrtveni janjci ovog politikantskog manevra? Bez fenomena društvenih mreža na takva bismo svjedočanstva teško i rijetko naletjeli, ali danas, zahvaljujući Facebooku, oko 30 tisuća ljudi, koliko je lajkova pokupila stranica ‘U ime svake obitelji’, pročitalo je neka od njih

 

Što zaista u Hrvatskoj proživljavaju osobe LGBT seksualne orijentacije najbolje će reći one same, a spomenuta Facebook stranica idealno je mjesto na kojem se mogu podijeliti ta, nažalost, većinom negativna iskustva.

Draga javnosti…’

…dostojanstvenici Katoličke crkve i hrvatska zakonodavna vlasti, piše vam maloljetna djevojka iz pomalo zaboravljenoga dijela Hrvatske. Moje ime je Slomljena. Zovem se Slomljena jer me slomilo okruženje u kom odrastam, uvriježena mišljenja mojih sunarodnjaka, slomila me ova vlada koja upravlja mnome, ali nažalost i religija u kojoj sam odgojena. Pišem vam iz perspektive djevojke koja voli djevojku. Da, volim je i neću se objašnjavati. Vjerujem da trenutačno u našoj državi nema mjesta ni vremena za ovakve poput mene. Previše nezaposlenih, previše gladnih, bolesnih… Sugrađani, previše je nesretnih. No meni se ne čekaju pravi trenuci, sada me boli i sada vam pišem…

U životu sam imala što sam željela, odgojena u mirnoj, velikoj obitelji, financijski stabilnoj, išla u normalnu osnovnu školu, imala nekolicinu pravih prijatelja, hvatala guštere po dvorištu, išla na more, smijala se i plakala, ni po čemu različita od ostale djece… Ipak, nedavno, sredinom srednjoškolskog obrazovanja, priznala sam majci… Dragi čitatelji, pa i vi homofobni, da sam gay znam od petoga razreda osnovne škole. Nisam željela to biti. Ne želim ni sada. Noći sam provela plačući, pitajući se zašto je baš mene dopala da prokleta ceduljica na rođenju? Noćima sam natapala jastuk i molila se, pitala Gospodina: ‘Što da radim? Reci mi!’ Recite mi, vjerski fanatici, svećenici, učeni ljudi… ŠTO DA RADIM? Kako da pregrizem to što osjećam? Kako da se pravim, kako da lažem sama sebi? No, hajde! Recite mi način da zavaram sebe i svoje osjećaje. Ne možete, zar ne? Jer ga nema! Pokušala sam ih sve i ne ide. Gubila sam se u molitvi, grčila od suzdržavanja i još uvijek mi se zavrti u glavi kada vidim svoju djevojku kako se smije, još uvijek stane cijeli svijet kada me poljubi, još uvijek cijelim svojim bićem pripadam njoj.

Poštovani čitatelji

…ne znam zašto sam gay i svim svojim srcem željela bih da sam kao svi vi. Svim svojim srcem bih željela da se mogu zaljubiti u nekoga dečka i s njim prošetati gradskim parkom i njega dovesti pred roditelje. Ali ne mogu, ne mogu protiv sebe. I zato vas molim, shvatite – mi postojimo. Većina nas nije sretna zbog toga, većina nas i ne želi biti to, ali smo primorani prihvatiti jer moramo živjeti, mrzeći sebe – propadamo. A majka, nije me izvrijeđala, ali nije ni trebala – njezin slom, njezino razočaranje u očima nijedna riječ nije mogla prekriti.

Kasnije mi je rekla kako si ne može oprostiti što je godinama imala ne baš tako lijepe govore o ‘nama’ dok sam ja to u sobi slušala i plakala. Pitam vas, dragi roditelji, koliko ste puta pljuvali po osobama druge seksualne orijentacije pred svojom djecom? Lažite sebi pa recite da sam ja jedini ovakav primjer. Samo se zapitajte koliko je suza pustilo vaše dijete u svojoj sobi dok ste vi imali homofobne govore ne znajući kojoj seksualnoj orijentaciji pripada vaše dijete? Nemate pojma. Ne znate i ne možete znati dok vam to isto dijete ne kaže… U dubini sam propadala jer nisam znala kome i kako reći da sam drugačija. I onda gledam po TV-u i slušam u svojoj okolini kako nas mrzite i mislim u sebi: Pa hej! To je u redu, i ja mrzim samu sebe! Ne shvaćate koliko je to tužno, kako je to bolno…

Svećenici

…ja sam vjernik i snažno vjerujem da ću, ako postoji, ići u raj. Nikome ne želim zlo, nikome nisam nanijela zlo, volim nevino i istinski, molim se svim svojim srcem… Koliko od vas može reći na svome oltaru ovako nešto nepristrano, ovako nešto ‘biblijski’!? Koliko od vas je pravih svećenika? Koliko od vas je pravi Božji izbor? Hajde, pokažite se na svetim misama!

Želite vi nešto nepristrano? Reći ću vam. Ja mislim da je u redu što nam ne dopuštate brak. To je zapisano negdje u toj vašoj knjizi i vi se toga držite (šteta što se ne držite svega napisanoga, bilo bi manje nemoralnih žena, manje trudnih udavača u bijelome)! Ja zaista mislim da je to u redu! Ali što ne mislim da je u redu jest da nam branite civilni brak. Nemate ništa s tim. Zašto onda skupljate te smiješne potpise? Protiv koga se borite? Što branite? Vjerujete li istinski u to za što se zalažete ili ste samo rob svome zanimanju? Dopustite nam da uđemo u te vijećnice i na trenutak budemo sretni sa svojim životnim partnerom. S tim nikoga ne vrijeđamo, nikoga ne sputavamo. Vi ne znate što mi osjećamo i ne znam kako se usuđujete onda naše osjećaje osporavati! Mi isto tako nismo osjetili ljubav prema Bogu koju vi jeste tijekom vašeg poziva pa je ne osporavamo. Uostalom, u vašoj knjizi piše – blago onima koji ne vide, a vjeruju.

Za kraj, voljela bih kada bi se barem jedan homofobni roditelj nakon ovoga suzdržao od homofobnih govora pred svojom djecom. Kada bi samo jedna osoba koja nas ne podržava izraz ‘pederi’ zamijenila s ‘homoseksualci’, ja bih zaplesala od sreće. Kada bi samo jedan svećenik na oltaru rekao kako mi nismo loši ljudi, ponovno bih išla na misu. Ako se to ne dogodi, nikome ništa, ja sam svoj cilj ispunila – pokušala sam! Zapamtite – nije sramota promijeniti mišljenje, nije sramota promijeniti stavove, sramota je mrziti. Dragi roditelji, vjernici, nemojte da o vama čitaju vaši unuci u udžbenicima iz povijesti za nekoliko desetljeća i da se zgražaju nad ovime što radite. Nemojte da vas žale kao što mi danas žalimo protivnike jednakih prava žena i crnaca. U konačnici, nemojte da vas se vaša djeca srame jer, vjerujte mi, nema gore nesreće! Učite ih voljeti i učite ih prihvaćati!

S poštovanjem, Slomljena’