Published On: Tue, Jul 8th, 2014

RASPUDIĆ: ‘Ne mogu navijati za BiH zato što uskraćuje prava mojim roditeljima, sestrama i bratu’

Često u vašim javnim nastupima ističete da niste zadovoljni koliko Hrvati čitaju. Možete li navesti neku knjigu koja je na vas ostavila najdublji trag i koja vam pomaže da razumijete svijet oko sebe i koju bi svaki građanin Hrvatske trebao pročitati ako se želi baviti javnim poslom?

Teško je naći jednu. To je kao da tražimo jedan lijek za sve bolesti. Ljudi vani puno više čitaju, ali to je krivica lektire u školi. Ako odete npr. u Berlin i samo otvorite oči, vidite da na svakom koraku ljudi čitaju. Žalostan sam što se kod nas malo čita u smislu što je tolikom broju ljudi zapriječen taj veliki bogati svijet pisane riječi koji nam je svima dostupan. Vi se za 50 kuna možete učlaniti u knjižnicu i otvara vam se čitav novi svijet. Postoje ljudi koji ne vole i ne žele čitati i to je njihovo pravo. Ali ne znaju što propuštaju. Mislim da škola i lektira koje bi trebale ljude “navući” na čitanje vrlo često proizvode suprotan učinak i ogadi im knjigu.

Djecu se zatrpava njima nerazumljivim i neatraktivnim sadržajima koji ne korespondiraju s njihovim životnim iskustvom, pitanjima i potrebama umjesto da im se ponudi nešto što bi ih zaintrigiralo i što bi ih poslije uputilo na samostalni čitalački put i dovelo do drugih stvari. Recimo, pogledajmo koliko su pune sportske kladionice. Ja bih u kladionicama ponudio „Kockara“, sjajnog romana Dostojevskog o tom fenomenu. On je u njemu dojmljivo prikazao psihologiju kocke, ovisnosti, igranja sa sudbinom. Ja sam siguran da bi 90 posto ljudi, isto onako kao oni koji su mrzili matematiku u školi i nisu bili u stanju pomnožiti dva broja, a sada povučeni strašću sportske kladionice množe koeficijente i izvode nevjerojatne računice, mislim da bi s velikim zadovoljstvom progutali Kockara zato što korespondira s njihovim kockarskim iskustvom.

Jako ste često polemizirali s bosanskim franjevcima, a vi dolazite iz Hercegovine u kojoj su “hercegovački” franjevci. Pretpostavljam da su i na vas bitno utjecali hercegovački franjevci.

Nisu bitno utjecali. U Hercegovini postoji stoljetni sukob između dijecezanskog svećenstva i franjevaca, pa tako i Mostaru vlada katolički pluralizam. Onda Mostar je grad. Ja ne dolazim iz redodržave u smislu u kojoj mi fratar treba reći što ću ja misliti i da mi on bude posrednik između mene i vlasti. Nisam puno polemizirao s bosanskim franjevcima. Nikada nisam govorio o bosanskoj franjevačkoj provinciji u cjelini nego sam uvijek govorio konkretno o šačici kako ih mi zovemo „daidža“. Veliki dio bosanskih franjevaca nosio je i dan danas s pravom nosi naziv narodnih ujaka. Ujak je netko tko vam nije otac, ali vam je blizak i skrbi o vama i koji će vam uvijek pomoći. Ovi nisu „ujaci“ već „daidže“, potpuno su u funkciji bošnjačke unitarističke politike, kao što su neki od njih unutar udruge Dobri pastir, koju je osnovala Udba, prije bili u funkciji titoizma i Jugoslavije. Oni žive dobro i oni još imaju tu nesretnu svijest zlog pastira – da nema veze što narod nema politička prava, neka čkomi i trpi, a mi ćemo biti posrednici između naroda i bega. Nemam respekta ni prema njima ni prema njihovom habitu. Jer ako ga oni ne poštuju i koriste ga kao simbolički kapital za svoje sitno kvislinško politikantstvo, zašto bih ja? Ponavljam, riječ je o šačici ljudi, kojima plješće čaršijska vlast i američka ambasada, dok im župljani nestaju.

Imate li neku kritičku opservaciju prema hercegovačkim franjevcima?

Prije svega predugo su, vjerojatno iz oportunizma, šutjeli na iživljavanje daidža. Oni koji su prvi trebali reagirati njihova su subraća iz Provincije Bosne Srebrne, a onda i njihova hercegovačka subraća koju su i izravno prozivali. Do toga je konačno došlo lani kada je hercegovački provincijal Šteko reagirao na doista skandalozan govor mržnje u daidžanskom glasilu Svjetlo riječi i onda je tamo došlo do nekih promjena. Svima je predugo bilo komotnije ne reagirati.

Pratite li nogomet?

Intenzivno.

Jeste li trenirali nogomet?

Trenirao sam košarku malo, ali sam bio limitiran jer sam imao prometnu nesreću kao dijete i tri operacije na desnoj potkoljenici. Nije bilo govora o ozbiljnijoj karijeri, ali i dan danas odigram basket s prijateljima. Više sam igrao basket nego nogomet, ali mi je nogomet od kada je uvedena Liga prvaka postao puno zanimljiviji od košarke. Možda je to pitanje godina, ali meni se čini da je i europska košarka i NBA bila puno zanimljivija prije 15 ili 20 godina nego što je danas.

A možda smo danas malo više kritični prema onome što nam dolazi iz SAD-a?

Moguće. NBA se u vrijeme mog djetinjstva mogla dobiti na kapaljku. Činjenica je da je nogomet daleko prešišao sve ostale sportove.

Jeste li navijali za Bosnu i Hercegovinu na ovome Svjetskom prvenstvu?

Ne.

Zašto?

Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je u BiH ustvari sve divno i krasno, da je to jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. Istina je da se za nju navija samo na trećini teritorija BiH i da pola stanovništva, odnosno pripadnici jednog naroda navijaju za nju i većinom igraju za nju. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit. Kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata u BiH reprezentaciji. Pozvan je jedan jedini.

Bojite li se da će vas sada usporediti s Dodigom koji je, koliko se sjećam, također izjavio da neće navijati za BiH?

Ne. Kako ja mogu navijati za nešto što se gura kao simbol države koja uskraćuje politička prava mojim roditeljima, sestrama i bratu. Nekome u Zagrebu koga posebno ne dira stanje u BiH to može simbolizirati raju, šegu i ćevape, i pobuđivati pozitivne emocije i to je legitimno. Ali što meni simbolizira žuto-plava zastava koju je skrojila međunarodna zajednica, kao što je i skladala himnu bez teksta? Nedavno sam se našalio u jednom tekstu da bi logičan nasljednik Safeta Sušića na klupi BiH bio visoki predstavnik Valentin Inzko. Budući da je međunarodna zajednica sklepala i državu i zastavu i himnu, onda neka preuzmu odgovornost i za vođenje nogometne reprezentacije i ravnopravnu nacionalnu zastupljenost, u skladu s igračkom kvalitetom, u njoj.

Kako komentirate stav većine hrvatskih medija koje su gotovo povlačili građane za rukav da navijaju za BiH?

Mislim da je nekorektno na javnoj hrvatskoj televiziji kada bilo tko igra da komentatori pokazuju simpatije za bilo koga osim za svoju zemlju. Pravo je svakoga da navija za koga hoće. Kada gledam reprezentaciju BiH, tu ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci. Ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku.

Tko vam igra najbolji nogomet na ovome Svjetskom prvenstvu?

Zasada je Kolumbija pokazala najviše. Iako treba malo pričekati. Brazil mi je blago razočarenje. To je najgori Brazil kojeg ja pamtim. Brazil bez duha, bez vica, bez genijalnosti.

Postali ste opinion maker do čijeg se mišljenja drži. Vidite li nekog mladog intelektualca i književnika koji dolazi i puno obećava, a koji još nije dovoljno poznat? Na koga biste upozorili?

Pa nekako ih nema. Kao da je došlo do nekog zastoja. Nedostaju čitave generacije. Meni bi bilo normalno da u medijima već sada imamo ljude koji redovito objavljuju, a koji su pet ili deset godina mlađi od mene. Ne vidim gdje su se te generacije pogubile. Možda nisu dobile ni pravu priliku. Internet je otvorio neke nove neslućene mogućnosti da se dobar tekst vrlo brzo proširi preko društvenih mreža, ali opet se javlja problem šume od koje ne vidite drvo. Nemoguće je da ih nema, ali čini mi se da ljudi koji danas imaju 30-ak godina nisu dobili pravu priliku u mainstream medijima.

Ovih dana izlazi vaša knjiga kolumna 144 plus jedan kratki espresso. Zašto takav naziv kolumne. Je li to ljubav prema Italiji, prema kavi?

Trebao sam odrediti naslov kolumne, a to je obično jedna riječ ili sintagma od dvije riječi. Baš sam pio kratki espresso u tom razgovoru s urednikom. Inače pijem kratku kavu, ono što Talijani zovu ristretto. Laskam sada možda samom sebi, ali trudim se da ta kolumna djeluje poput kratkog espressa. Ona jest kratka, ali je potrebno puno kave uzgojiti i samljeti da bi se iscijedila kava koja djeluje razbuđujuće.

Pišete li s lakoćom u tjednom ritmu?

Kako kada, ali mi pisanje ne predstavlja veliki problem. Nažalost, ima puno tema. Kažem na žalost nas, kao ljudi i društva u cjelini, ali na moju sreću kao kolumnista. Često se pitam, da živim u Švicarskoj ili Švedskoj, o čemu bih svaki tjedan pisao.

Na čemu trenutačno radite u svojoj struci?

Počeo sam raditi na jednoj knjizi koja će se zvati „Filozofija u Italiji“. Držao sam istoimeni kolegij na talijanskom, na četvrtoj i petoj godini, a poslije na postdiplomskom studiju u nešto kraćoj verziji na hrvatskom. Sada taj materijal nastojim pretočiti u knjigu.

Bili ste izvanredan student sa samo tri četvorke. Do sada ste napisali dvije knjige. Je li to premalo za studenta koji je tako obećavao. Koliko vas javni angažman odvlači od znanstvenog rada?

Ne odvlači. Ljudi i koji ne pišu potroše dosta vremena na praćenje medija. Neki po Facebooku pišu komentare, a ja pišem tekst. To mi ne oduzima vrijeme.

Je li to premalo ili su ove dvije knjige dovoljne?

Dovoljne. Dug je život. Ne mislim da čovjek treba napisati 50 knjiga tijekom akademske karijere, ali bi 10 do 15 do 65 godine bila pristojna stručna ostavština.

Tomića sam rado čitao, ali mi je postao nečitljiv

Vrlo često i žestoko polemizirate s intelektualcima s ljevice. Možete li navesti neke autore s ljevice čije tekstove volite pročitati bez obzira na to što se s njima ne slažete.

Boris Dežulović od svih njih najbolje piše iako je u vezi s BiH potpuno u zabludi. Njemu nije jasno što se dolje događa. Miljenko Jergović bio je potentan mladi pisac. On kao pisac neusporedivo odskače od svih njih. Antu Tomića sam rado čitao i mislim da je davao najviše od sebe dok je u Slobodnoj Dalmaciji pisao reportaže iz dalmatinskih malih mjesta. On tu ima uho za prepoznati priču i formulirati je. Postao mi je nečitljiv kada je tom malom čovjeku, čije je priče prepoznavao i prenosio, počeo docirati i popovati.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ne-mogu-navijati-za-bih-zato-sto-uskracuje-politicka-prava-mojim-roditeljima-sestrama-i-bratu-948611