Skoro smo zaboravili terorizam i talačku krizu u Širokom Brijegu, onda kada su Ćiro Blažević i Emir Hadžihafizbegović ušminkavali stvarnost na televiziji, a profesor Raspudić razložio situaciju i približio je poslovično razmišljanju nesklonom hrvatskom i bosanskom auditoriju. Pala je krv, navijač Vedran Puljić iz Sarajeva izgubio je život u navijačkom, skoro ratnom pohodu na Široki Brijeg. Ja sam, ovako pelcovan od sporta, tada igrao s Igorom tavle u kafiću.
Veselin Gatalo l pogled.ba
Kafić je bio prepun bosanske policije, budući da su se neredi i terorizam očekivali u Mostaru. Policijski analitičari, pametni kakvi jesu, ni slutili nisu da će rulja udariti tamo gdje je mekše, gdje se udarac ne očekuje, na Široki Brig. Moj najdraži konobar i dobar prijatelj otišao je po dres Glasinca, sa srpskim grbom. I tako je poslužio goste iz Bosne, mahom Bošnjake. Prolaznici su mom priki s dresom sa srpskim grbom u prolazu pokazivali tri prsta, i on njima. Policiji, toj bosanskoj, ono što su naručili zastajalo je u grlu, unezvijereno su gledali oko sebe i sašaptavali se, kao da se pitaju jesu li stigli u Mostar ili u kakvu ravnogorsku kavanu.
Igor i ja smo i dalje igrali tavle, tek povremeno se smješkajući. Nema ciganluka do hercegovačkog, a ima ga toliko da čovjek štedi smijeh za najeklatantnije primjere „trehe“, „šege“, „ublehe“ i sličnih mostarskih marifetluka. Tek kasnije, navečer, saznali smo da su Horde zla pohodile Široki, da su se „upoznavali“ s gradićem u vrijeme dok je borilački spremno stanovništvo bilo na stadionu, na Pecari, i čekalo utakmicu.
Nasilje na ulicama, kordoni policije, šteta na izlozima, prozorima, automobilima, poneki mrtav. Vrijedi li sportski događaj toliko? Vrijedi li straha čitavog jednoga grada? Vrijedi li ijednog života, ijedne ozljede? Reći će obožavatelj nogometa da vrijedi. Psihologija kaže da čovjek treba grupu. Danas, u vrijeme kada nam, po demokratskim uzusima, nastoje uzeti širu zajednicu, jedino se još u bogomoljama osjetimo dijelom nečeg većeg od nas samih. Jer, nastoje se, u ime globalnog svijeta, izbrisati kolektivne odrednice i ustanoviti dužničko društvo u kojem nakon nedostatka dvije ili tri plaće gubite nepokretnu i pokretnu imovinu, mobilni telefon i kontakt s uljuđenim i europskim, američkim i vaseljenskim, globalnim svijetom.
A kad shvatimo da postoje stvari vrjednije od automobila, mobilnih telefona, kuća i računa u bankama, bude kasno. Natrag se, nakon sječenja grana uz koje smo se popeli u hijerarhiji kaveza s majmunima zvanim moderni svijet, već je, kako rekoh, kasno. U međuvremenu, mladi ljudi, pa i stariji, nalaze se po kavanama, ulicama, parkovima i trgovima, i vode krvave bitke u kojima se osjećaju kao borci i zaštitnici grba i stijega svojega kluba. Jer, njihovi su im klubovi nerijetko bliži od obitelji od kojih su se udaljili, od njihova naroda, jezika, kulture.
U nedostatku prave kulture u nakaradnim zemljama od kojih je najnakaradnija ona u kojoj živimo, nastaju pjesme, melodije, himne. Čitav jedan svijet u kojem se mlad čovjek osjeća potrebnim, voljenim i korisnim. Sve se to ima u navijačkoj skupini, supkultura, himna i društvo u zemlji koja himnu ni društvo nema, nema čak ni većinsku podršku i ljubav svog stanovništva. Sve to uz nevladine udruge i „civilno društvo“, na makadamskom putu u EU i NATO. Onda, kad teror osvane na ulici, brzo se na televiziji pojavi kakav profa psihologije i priča kako nešto nije u redu s državom, obitelji, društvom, odgojem i svime čega nema a trebalo bi biti.
wpDiscuz