Published On: Wed, Sep 16th, 2015

Naš ponos, naši divlji konji, naši ljepotani s Kruga…

504Eto što ti je sudbina konjska. Prije tri-četri destljeća naše očeve i djedove, njihovi vlasnici pustili su u bespuća prostrane visoravni podno planine Cincar, od čijih su plodova i usjeva nekada i oni živjeli. Ostali smo sami sebi prepušteni, zaboravljeni, odbačeni. Samo nas je majka priroda priglila. Nije pitala  trebamo li joj niti  jadikovala da nas ne može prehraniti. Tako je započela naša borba za opstanak.
Po jednima smo divlji, po drugima imamo odlike pitomosti, dok mi mislimo da smo samo konji koji živimo i udišemo katkad surovi ali slobodarski duh sredine, sredine koja ih je prihvatila i oblikovala.
Ubijale su nas bolesti, mrazovi, zime, a često i ljudi koji su svoju hladnoću  iskazivali metcima u naše glave. Gazili su nas po cesti, napadali grablježivci, ali opet, život nas nije izdavao.
Vremena su prolazila. Rat ni ove prostore nije zaobišao. Preživjelo nas je samo nekoliko desetaka. Ali onda je sve pomalo krenulo nabolje. Brojni entuzijasti su u nama vidjeli svoje prijatelje. Izronila je iz njih duboka plemenitost, koja se inače nama pripisiva. Hvala im.
Pokrenuta je inicijativa za našu zakonsku zaštitu, koja je rezultirala uspjehom. Zimi nam ti dobri ljudi pomažu u prehrani, pripremaju izradu novih lokvi i objekata za skladištenje hrane. Postavili su obavijesne ploče i prometne znakove. Obilaze nas ili jednostavno – vole nas. A volimo i mi njih.
Katkad dopiru i neki drugi glasovi, koji smatraju da treba ići na veće odstojanje, jer je čovjek taj koji bi svojom bliskošću mogao ugroziti našu opstojnost.
O nama se širom zemlje, pa i dalje pročulo. Za mnoge smo postali turistički brand, pa čak i medijske zvijezde. Pišu se brojni članci, navraćaju televizijske ekipe, snimaju dokumentarci od ljudi koji su iz tisućama kilometara udaljenih zemalja došli zabilježiti našu svakodnevnu borbu za opstanak.
Zaljubljenici fotografije nas ushićeno obilaze ili s distance oštrim okom upijaju i razgledavaju motive galerije stalnog postava. Umjesto naknade, obećali su, da će samo najljepše slike poslati u svijet.
Upoznali smo i neke veleposlanike, prevoditelje nismo trebali, razgovarali smo samo pogledima. A oni su bili topli. Valjda će ih jednog dana ponijeti u svoje domovine.
Na glavnoj cesti prema sjeveru, katkad mi reguliramo promet. Zaustavljaju se automobili, izlaze ljudi, znatiželjno nam se dive, fotografiraju nas. Kažu da ovako nešto i u ovolikom broju još nikada vidjeli nisu. Posebice iz dječijih očiju dopire sjaj radoznalosti i oduševljenja. Kad ne poziramo, pogledi nas vode u daljinu ili prema obližnem pojilištu nakon kojeg se uputimo k novim bujnim ispašama.
Utiske razvijamo kad smo sami, kad utihnu motori, bljeskalice, razgovori, a prevladaju stalni pratitelji, zvuci šuštanja vjetra, snježnih oluja ili samo tišine širokih prostranstava u kojima obitavamo.
Ako budete prolazili ovim krajevima, a slučajno se ne susretnemo, znajte da nas je majka priroda pozvala u svoj prelijepi cvat mirisnih livada, nepreglednih pašnjaka i uzvisine očaranog pogleda našeg prekrasnog doma – visoravni Krug, pod obroncima planine Cincar.
P.S Broj konja početkom srpnja 2015. iznosio je 418, od toga broja čak je 65 ovogodišnje ždrebadi.
livno.net & poskok.info

 [envira-gallery id=”181327″]