Nakon smrti turskih vojnika u Idlibu je na društvenim mrežama i turskim novinama započela prava histerija. Najnasilniji su pozivali na rat protiv Rusije i atentat na Assada. Što se krije iza svih tih članaka i komentara ikoliko to može biti opasno, to je pitanje koje zaslužuje veću pozornost.
Je li moguće da Sirijci i njihovi saveznici provode protuterorističku akciju protiv opasnih naoružanih terorističkih skupina u sirijskoj provinciji Idlib, koje su naoružali Turci, gdje su turski “promatrači” pomiješani s njima i “pokrivaju” teroriste? Jeste i neki su projektili neizbježno morali pasti na tursku vojsku. Jer to je rat. Čak i ako Sirijci ne gađaju Turske namjerno, njih će i dalje sustizati bombe, granate i meci, koji ne pogađaju uvijek „tamo gdje trebaju“. Uvjetno rečeno, naravno.
Naravno, moguće je da počne otvoreni granični sukob između Sirijaca i Turaka, što se ne može isključiti u slučaju histerične reakcije Ankare i turske javnosti na svaki takav slučaj. Na neki način se to već događa, jer Turci, obzirom da ih ima posvuda, sve češće padaju kao „kolateralne žrtve“ antiterorističke kampanje.
Ovi tužni događaji izazivaju burne reakcije u Turskoj i zbunjuju one Ruse koji u Turcima žele vidjeti saveznike, usprkos činjenici da se niti jedna država posljednjih godina nije ponašala bezobraznije prema Rusiji od Turske i još je prošla nekažnjeno.
Prosudite sami. Brod Crnomorske flote je blizu Turske navodno „slučajno potonuo. Podlo i kukavički su Turci oborili ruski vojni zrakoplov i hladnokrvno ubili pilota. Ne zaboravimo ni kako je veleposlanik Andrei Karlov također hladnokrvno ubijen u Ankari, a stalni napadi bespilotnih letjelica proturskih militanata iz Idliba na rusku bazu Hmeymim postaju svakodnevica. I sve to Turci čine protiv zemlje koja je spasila turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana od puča kojeg je organizirao Zapad, iako to nikada nije službeno potvrđeno.
Vjerojatno je Turska bila uključena u smrt četiri pripadnika ruskih specijalnih snaga nedavno u Siriji, iako se kao krivci navode „proturski militanti“. Bilo je i 12 ratova koje su među sobom u različitim godinama vodile Rusija i Turska, a koliko toga ima što ne znamo?
Rusi su također ogorčeni na turske korisnike društvenih mreža kada pišu o Rusiji i njenom sirijskom savezniku u vezi ss slučajnom smrću turskih vojnika u Idlibu, koji, usput, tamo nisu ni pozvani.
Čak nije ni važno jesu li to pravi ljudi ili trolovi koji u interesu Sjedinjenih Država pokušavaju potaknuti razdor između Rusije i Turske, jer turski šovinistički puk s islamističkim štihom i bolesnom psihom Rusiju nikada nije smatrao prijateljem.
Evo nekoliko bisera: “Nemojmo čekati, odgovorimo. Čeka nas žestok rat s Rusijom.” Ili: “Naš zadatak je sada uništiti Rusiju i zgaziti Assada.” Ili: “Turska mora osvojiti Siriju, vrijeme je za rušenje Assada, ne obraćajući pažnju na Rusiju.” I evo još jednog: “Diktator Assad, uz podršku Rusije, čini genocid u Siriji.” Ili: “Rusija nas je izdala u Siriji. Ali polovina Sirije trebala bi biti naša.”
Ruski korisnici interneta, vidjevši takvu reakciju, reagirali su u skladu s tim: “Tako je ispalo. Došli su se u tuđu zemlju, nepozvani, a kad su prošli kroz vatru, smeta im Rusija.“ Ili: “Kakva je to izdaja? Putin se nije krvlju zakleo na tursku zastavu. Izađite iz Sirije i nitko vas neće ubijati. Nitko vas nije zvao tamo.“ Generalno, Turci su „bezobrazni“, skloni “izdaji” ili čak “ubijaju”. Erdoganu se također savjetuje da “bude pažljiviji u izjavama o Krimu i da manje maše sabljom u Idlibu”, jer “ako prijeđe liniju, sljedeći put ga nitko neće spasiti od militanata Fethullaha Gülena”.
Kao što vidite, optužbe jednih prema drugima su obostrane i u oba slučaja se temelje na emocijama, budući da polaze od činjenice da između Rusije i Turske navodno vlada neko “prijateljstvo”, koje druga strana, kako kažu, potkopava.
“SURADNICI” DA I TO JE NORMALNO
Turski predsjednik Erdogan vrlo je dobro govorio o tome kako stvari zaista stoje i to u nazočnosti ruskog kolege Vladimira Putina na otvaranju Turskog toka. Turski čelnik je citirao rusku poslovicu: “Pametan suputnik zna kada je polovica puta već pređena.” Izrazio je i nadu da će dvije zemlje i dalje biti “dva dobra prijatelja.”
Ovo je ispravno, jer Ankara, naravno, želi biti “suputnik” Rusije, obzirom na izuzetno povoljne projekte za Tursku, kao što je, na primjer, već postojeći Turski tok, NE Akkuyu koja se gradi uz pomoć uz pomoć Rusije, te stjecanje sustava protuzračne obrane S-400. Ali sve se to dogodilo upravo zato što je to bilo korisno i za Rusiju. Obje su zemlje doista „dobri suputnici“, ali samo kada su u pitanju obostrane koristi. I to je normalno. Štoviše, tako treba biti.
Međutim, “dobar suputnik” još uvijek nije prijatelj i saveznik. Rusija ne može i nikada neće biti “suputnik” Turske u rušenju svog starog saveznika Sirije, turskoj propagandi panturkizma u nepreglednim prostranstvima bivšeg Ruskog carstva i malo je vjerojatno da će podržati Ankaru ako Turci odluče napasti Grke u borbi za mediteranske energetske resurse, iako Grci sada koketiraju s Amerikancima.
ŠTO TURCI RADE U IDLIBU?
Turski vojnici nalaze se u Idlibu iz tri razloga. Prvo, zato što u Ankari, kao i mnogi Turci općenito, smatraju da su cijela Sirija i susjedne arapske zemlje provincije otete iz turskih ruku prije 100 godina, te da su to njihove zemlje kojima su stoljećima vladale Osmanlije.
Drugo, Turci su tamo zato što Ankara vjerojatno želi ponoviti trik iz 1939. godine i u Idlibu. Tada je, iskorištavajući nadolazeći Drugi svjetski rat i probleme Francuske u vezi s tim, čiji je Sirija tada bila teritorij, Turska pripojila Alexandrettu, gdje je godinu dana ranije stvorena marionetska država Hatay, formalno u okviru francuske Sirije.
U tom trenutku Francuzi nisu imali vremena rješavati stvari s Turcima i Ankara je uspjela, a sirijski protesti su zanemareni. Isti scenarij sada pratimo u Idlibu.
Treće, turske vlasti namjeravaju koristiti teritorij susjedne zemlje za stvaranje izbjegličkih kampova, uključujući one koji traže da preko Turske u Europu dođu iz trećih zemalja. Tako se Erdogan želi riješiti dva do tri milijuna ljudi i istovremeno uspostavili neformalni nadzor nad raznim regijama Sirije, stvoriti tamo neku vrstu tampon zone i za zaštitu južnih regija Turske od prijetnji Kurda.
Što se tiče Sirije, tamo Rusija, koja dobro razumije povijesnu pozadinu sukoba i motive Ankare i Turske, ima potpuno različite interese. A ako Ankara ne razumije ljubaznost Rusije i njenu spremnost da spasi Tursku. Turci očekuju od Rusije da privremeno zaustavi svoje sirijske saveznike u uklanjanju terorista u Idlibu, a onda bi očekivali da zauvijek produže ovu situaciju.
Međutim, griješe, jer će se putevi “dobrih prijatelja” u ovom slučaju razići. Jer Rusija zna da će izgubiti obraz ako ne pomogne prijateljskoj zemlji da očuva svoj teritorijalni integritet, a već je za Siriju prolila dovoljno krvi, ne računajući vojnu opremu i resurse.
Stoga, iako zamjenik predsjednika Turske, Fuat Oktay, izjavljuje da će “turska vojska i dalje održavati svoju prisutnost u regiji i pružiti adekvatan odgovor onima koji krše međunarodno pravo”, što je vrhunac licemjerja, Turska se vjerojatno neće odlučiti na rat u punom opsegu, usprkos neizbježnim daljnjim gubicima svojih vojnika u Idlibu.
Prvo, zato što Sirija nije Rusija, niti je u osom slučaju turski “suputnik“, a ni sirijsko strpljenje nije neograničeno. Osim toga, zbog stalnih čistki Gülenovih pristalica među časničkim korpusom, turska je vojska u ovom trenutku tek relativno borbeno spremna. Turci će tu i tamo granatirati sirijske položaje, možda vrlo bolno za Sirijce, ali će ipak, prije ili kasnije, otići iz Idliba. Jer Idlib nije Hatay, a Rusija nije Francuska. Drugi put isti trik neće upaliti, piše Logično.com
wpDiscuz