Nakon priznanja HVO-u, vrijeme je za ispravljanje političke štete prema Hrvatima u BiH

Ovogodišnja obljetnica VRO Oluja posebna je iz više razloga.

Jedan je ciljana medijska kampanja pojmovima “normalizacija odnosa”, “iskorak” i “okretanje budućnosti”. Nitko relevantan u Hrvatskoj se ne protivi tim pojmovima u kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa, ali u toj kakofoniji nismo mogli čuti da hrvatski narod i vlasti pružaju ruku srpskoj nacionalnoj manjini već trideset godina.

Franjo Tuđman je u govoru 30. svibnja 1990. zacrtao taj put: “težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu. Osim toga želimo graditi takvu istinsku demokraciju u kojoj će vladavina većine značiti zaštitu manjine.”

U proljeće 1990. hrvatske vlasti nudile su Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) mjesto potpredsjednika Sabora. Predsjednik SDS-a Jovan Rašković je to odbio, jer je provodio politiku “svih Srba u jednoj državi”.

U svibnju 1992. Hrvatska je zakonom utvrdila dva autonomna (srpska) kotara, Glina i Knin. Kasnije je prihvatila Z-4 i druge planove, ali sugovornika nije bilo. Oluja je bila i legalna i legitimna vojna akcija. Odlazak Srba dogodio se nakon četverogodišnje okupacije i razaranja Hrvatske, zbog neodgovornog poziva srpskih vlasti na evakuaciju, što je utvrđeno presudama Haškog suda.

Unatoč dobroj volji, hrvatska strana mora biti oprezna po pitanju “iskoraka”. Do njega neće doći dok se srpski predstavnici u Beogradu i Hrvatskoj ne suoče – bez relativizacije i izjednačavanja – sa zločinima srpske agresije nad Hrvatima u Vukovaru, Bogdanovcima, Škabrnji i drugim mjestima. Takvi “iskoraci” se mogu graditi isključivo na istini i činjenicama.

Drugi razlog posebnosti obljetnice Oluje je odluka predsjednika Zorana Milanovića o dodjeli priznanja brigadama HVO-a i Specijalnoj policiji MUP-a HR HB. Milanović je potvrdio da nastavlja s politikom unaprjeđenja položaja Hrvata u BiH.

Prvi potez njegove politike bio je presijecanje odnosa s bošnjačkom “građanskom ljevicom” i razotkrivanje bošnjačke koalicije Željka Komšića i Bakira Izetbegovića. Milanović je prvi trajno zatvorio kanale tzv. “građanskim organizacijama” koje su zapravo velikobošnjačke marionete.

Drugi potez bio je odlazak 2014. u Mostar, gdje je vladala predratna klima, kad su bošnjački nacionalisti palili gradove i tražili ukidanje kantona Federacije BiH. Milanović je posjetio zapaljenu zgradu HDZ-a BiH i Hrvatima dao otvorenu institucionalnu, a ne stranačku podršku.

Konačno, odlikovanjem postrojbi HVO-a i nedvosmislenim političkim izjavama Milanović je pokazao razumijevanje bošnjačko-hrvatskih odnosa. Spominjanjem Izetbegovićevog veličanja ratnog zločinca Rasima Delića i odbacivanjem zlobnih komentara iz Sarajeva oko uloge HVO-a, Milanović je retorički “slomio” vrlo agresivnu i neprijateljsku retoriku bošnjačkih lidera prema Hrvatima i Hrvatskoj. To je ponekad doista potrebno, umjesto uvriježene floskule o “podupiranju ravnopravnosti triju naroda” u što, u ovakvim okolnostima, ne vjeruje više nitko.

Hrvatska javnost i predstavnici u BiH su pozdravili takav potez. Institucionalno priznanje uloge HVO-a mora biti početna točka rješavanja hrvatskog pitanja u BiH, a u taj se proces moraju uključiti sve institucije Republike Hrvatske.

Dužnosnici i javnost u Hrvatskoj, konačno, otvoreno govore o greškama međunarodne zajednice, poput nametnutog pojma zajedničkog zločinačkog pothvata 25 godina nakon Oluje. Konačno je došlo vrijeme i za razumijevanje neispravnih poteza međunarodne zajednice u korist unitarizacije BiH na štetu Hrvata u BiH. Nepravedna politika međunarodne zajednice koju je Hrvatska trpjela do oslobađanja generala Ante Gotovine i Mladena Markača je svakodnevna pojava koju i dandanas trpe Hrvati u BiH.

Odlikovanje brigada HVO-a i Specijalne policije HR HB pokazuje da hrvatska država postaje svjesna tih nepravdi i štete.

Daytonski mirovni sporazum sustavno se krši. Prema međunarodnom pravu, Hrvatska je ugovorna stranka tog sporazuma i mora brinuti o njegovoj provedbi i jasno upozoriti međunarodnu zajednicu o kršenju tog ugovora.

Predugo je Hrvatska strahovala zbog napada za tzv. “miješanje” u unutarnja pitanja BiH, iako sama priroda Daytonskog sporazuma ne poznaje taj pojam. Pritom se zaboravljala kako je bošnjačka strana kršila međunarodne ugovore s Hrvatskom tijekom i poslije rata, počevši od Sporazuma o prijateljstvu i suradnji od 21. srpnja 1992. godine do Daytonskog sporazuma.

Nakon ispravljanja nepravde prema HVO-u, vrijeme je za ispravljanje političke štete nastale zbog trpljenja i šutnje o nepravdi prema Hrvatima u BiH.