Bosansko Grahovo – nekada živahno raskrižje puteva, danas sablasno tih grad gdje se život gasi sporije nego što se ljudi iseljavaju. Smješten na raskrižju cesta za Dalmaciju, Liku, Hercegovinu i Bosnu, Grahovo se danas bori s nečim ozbiljnijim od praznih ulica i napuštenih kuća – bori se s nepostojanjem budućnosti.
„Omladina ode jer ovdje nema kruha. Ostaju oni što ništa ne znaju, jedino lud čovjek može biti ovdje!“ govori Dragan Bajić za FTV. Zvuči kao šala, ali nije. Sve je manje onih koji bi se smijali.
Ostali su samo oni koji nemaju izbora. Vesa Dražić, kao da prepričava filmski scenarij, kaže: „Sve stari, nema tko hodati. Muž dvije godine ne izlazi iz kuće, iako je pokretan, moram ja trčati okolo. Dvije kćeri su u Beogradu, a ja? Živim kako moram.“
U Bosanskom Grahovu vrijeme kao da je stalo. Ne u onom nostalgičnom smislu, nego u onom tragičnom, gdje se sve raspada, ali ništa se ne miče. Nema prijevoza. Nema škole u mjestu, pa djeca moraju putovati u Drvar, a čini se da jedina promjena ide „nagore“, kako kaže Željko Kesić. Nema ni banke, ni bankomata – zapravo, nema ničega.
„Šta radi u Grahovu? Ništa, osim Udruženja žena. One barem nešto rade. Dijele pakete hrane, pomažu starima. To je jedino što ovdje funkcionira,“ govori Milena Marić, bivša medicinska sestra u mirovini, s dozom sarkazma. I to je Grahovo danas – grad koji opstaje na solidarnosti nekoliko volontera.
U ovom gradu, preživljavanje je postalo specijalitet. Treba ti 100 maraka da stigneš do doktora u Livno. „Plaćaš nekoga da te odveze jer autobusa nema,“ dodaje Vesa. Čak ni svakodnevna potreba nije jednostavna. Centar za socijalni rad? Ništa od toga. Preživljavaju samo oni s čeličnim živcima – i 12 volontera iz Udruženja.
Ulica po ulica, središte grada više sliči filmskom setu za neki postapokaliptični film. Ostaje pitanje – tko će zadnji ugasiti svjetlo?
Grahovo – grad u kojem ni svjetlo nije sigurno.