Umirovljena primalja Ankica Šabić porađala je žene 42 godine, sve do 2012. kad se imotsko rodilište zatvorilo.
“Koliko sam porođaja obavila, jednom riječi – puno, tisuće u svojih 42 godine rada. Malo je nas primalja bilo u Imotskom, svaka od nas ima velike brojke, ali ako napišete više od 4000, nećete puno faliti”, dočekuje nas u svom obiteljskom domu Ankica Šabić, umirovljena imotska primalja, koja je u zasluženu mirovinu otišla prije deset godina. “Ma još bih ja radila, ali se imotsko rodilište 2012. zatvorilo, a mi primalje koje smo imale uvjete otišle u mirovinu”, nastavlja pogledavajući u ruke. “Bože moj, koliko su djece ove ruke prihvatile i sretnim roditeljima pokazale. Vjerujte mi, nema ništa ljepše nego čuti prvi dječji plač, majci priopćiti da je beba živa i zdrava. Nažalost, bilo je i teških trenutaka, ali puno manje”, govori Ankica, koja se prisjeća godina kad je upisala srednju školu, odlaska u Split i riječi svoje majke.
“Tih kasnih šezdesetih, nakon završene osnovne u Zmijavcima, bila sam sigurna da želim biti primalja. Bio je to za mene kao još nesazrelu djevojčicu izazov, zanimalo me kako to na svijet dolazi novi život, ali kad sam to priopćila majci, ona mi je rekla da bi mi bilo bolje da čuvam ovce nego da idem za babice. Mogu vam reći kako sam se stotinu puta na početku školovanja sjetila njezinih riječi. Kad sam kao srednjoškolka prvi put bila u rađaonici i gledala porođaj, pala sam u nesvijest. Nisam mogla to izdržati, a kad sam došla kući i rekla majci da ne mogu i da ću odustati, samo me je strogo pogledala uz komentar: ‘Sama si izabrala i sad nema odustajanja’. Nastavila sam školu i zavoljela posao. Nije me bilo više strah, upijala sam svaki stručni pokret, slušala svaku riječ starijih primalja i učila. Kad sam 1972. godine, nakon završene srednje, došla raditi u imotsko rodilište, svaka naučena u splitskom rodilištu, vrijedila je zlata.”
Dodaje da tada nisu imali operacijske sale, ni anesteziologe. Bile su samo one primalje i ginekolog.
“Bile su to teške godine. Godišnje se u imotskom rodilištu obavljalo po tristo porođaja. Sjećam se jedne noći, sama sam dežurala. Najprije jedna trudnica u gluho doba noći, pa druga, i tako za tu noć njih pet. Ginekolog bi, jer je sve s porođajima bilo u redu, navratio, a ja sam sve sama obavljala. Tako su i moje kolegice tijekom svojega dežurstva. Ma mi smo vam bili jedna velika obitelj u kojoj su se rodilje osjećale kao da su kod svoje kuće. Kad smo prešli u novoizgrađene prostorije rodilišta, dobili smo lijepo uređene prostorije. Četiri sobe, veliku rađaonicu, sobu za prijam, ma sve je bilo odlično. Premda naporno, bilo je uživanje raditi. Bilo je slučajeva kad bi se porođaj zakomplicirao i kad bismo s trudnicom kolima Hitne pomoći uskim krivudavim cestama i magistralom od Imotskog jurili do splitskog rodilišta. Trebalo nam je sat i trideset minuta, a kad bi nas uhvatila gužva na cesti kroz Omiš ili Dugi Rat, znalo je to potrajati i dulje” – govori Ankica, koja je u vozilima Hitne pomoći obavila oko sto porođaja.
Njeni najljepši trenuci
Najljepši su trenuci za nju bili primiti onaj mali smotuljak u ruke i položiti ga na majčina prsa, a potom priopćiti ocu koji je nestrpljivo čekao pred ulazom u rodilište radosnu vijest.
“U većini slučajeva rekli bismo pratnji nakon pregleda trudnice koliko će porođaj potrajati. Ako bi to bilo satima, upućivali smo ih kući. Ali otac, pogotovo ako je bio novopečeni, nije odlazio. Čekao bi ispred vrata dok porođaj ne završi. Kad bismo sredili majku i dijete, dozvolili bismo ocu da ih vidi. Koji su to bili susreti i radost. Mogla bih knjigu napisati” – nastavlja imotska primalja, za koju su mnoge imotske i hercegovačke žene boga molile da im bude na porođaju.
“Uz naše imotske žene, u imotskom rodilištu su rađale i žene iz hercegovačkih mjesta uz granicu. Trideset posto ukupnih porođaja bilo je iz susjedne Hercegovine,” govori Ankica dok prebire stare fotografije tražeći neku iz onih davnih godina službe. “Svi oni su prošli dio svojeg rada i u imotskom rodilištu, a ako nisu radili, onda smo se družili, uvijek su bili tu negdje ako je zatrebala pomoć. Bili smo jedna velika obitelj. Lijepe su to bile godine.”
Čak i preko mobitela znala je davati upute ako je porođaj bio u tijeku, a do trudnice se nije moglo.
“Te 2012. dobila sam poziv iz Hercegovine. Cijela imotska krajina, Hercegovina, bila je zametena u snijegu. U noći sam dobila poziv od trudnice koju sam poznavala da je počeo porođaj. Rodilja (30) dobila je trudove oko 18:30 sati u kući u Vituši u BiH, selu pokraj Runovića.” – govori Ankica.
Hitna je krenula, s njom Ankica i liječnik, ali zadnjih nekoliko kilometara bilo je nemoguće prijeći. Snijeg je bio visok oko metra, a ralica zbog leda nije mogla naprijed.
“Nazvala sam je, smirila i pitala tko je uz nju, a onda krenula s uputama. Na svijet je došla prelijepa djevojčica. Uz pomoć HGSS-a su Martu prevezli do granice u Vinjanima Donjim, gdje smo je mi čekali. Nikad taj osjećaj sreće ne mogu zaboraviti” – sa suzom u oku priča Ankica, koja poručuje kako se, unatoč tome što su joj ruke ostarjele, ne bi libila poroditi ako treba.
wpDiscuz
