Dunju poznajem jako dugo. Iako u pedesetima, vedrina njena duha vješto joj skriva bore. Skriva dob i golgotu koju je preživjela. Rat, čije rane tako sviježe peku i danas, je nepovratno obilježio živote (pre)velikog broja ljudi. Među njima – i Dunjin. No, malo njih je, nakon rata, uspjelo ostati na putu istinskih vrijednosti. Dunja, zasigurno, jeste.
Dunja je rođena i odrasla u zabačenom seocu u Središnjoj Bosni, u blizini Novog Travnika. Jedna je od četiri kćeri svojih roditelja, te jedna od sedmero djece u kućastvu.
„Mnogo se radilo tada. Roditelji nisu imali privilegiju posvetiti djeci vrijeme. Stariji su pratili obrazac očeva odnosa prema majci, te ga prenosili na mlađe. Odgajali smo jedni druge međusobno te smo, baš zbog toga, danas jako vezani. Iako – svatko od nas ima vlastitu obitelj“, prisjeća se Dunja.
Uvjeti za život nisu bili optimalni za djecu. Neka od njih – nisu izdržala. Dunja je, kao djevojčica, izgubila mlađu sestru, a godinu dana nakon – i starijeg brata.
„Sjećam se , iako sam imala tri-četiri godine, te jezivo tihe majčine tišine. Barem da je plakala, ili jecala. No, majčina tišina za nepovratno izgubljenim – obilježila mi je period odrastanja“, nastavlja.
Udala se , relativno, mlada. Za čovjeka svog života. Tvrdi to sa sjajem u očima i sada – gotovo trideset godina od svog vjenčanja.
„Znala sam. Jednostavno sam znala. Ne želim obezvrijediti čistoću ljubavi koju i danas osjećam za njega opisujući Nas nedostojnim riječima“.
Bračna sreća, kao niti sigrunost koju je Dunja pronašla – nisu potrajali. Par je željeo obitelj. Uskoro po vjenčanju dobili su prvoga sina. Premalen i preslab da preživi, ostao je nježna uspomena u Dunjinu srcu. Njegovo postojanje ; plaho i nedodirljivo, kao paučina, u Dunjin život dovelo je onu jezivu – majčinu tišinu. Tišinu kojoj niti jedna majka nebi smjela znati zvuk, tišinu koju niti jedno dijete nebi smjelo čuti.
Nedugo nakon gubitka prvorođenca – rodio se drugi sin. Očev ponos, majčina dika. Nositelj obiteljskog imena.
Mališan je imao tek dvije godine kada se počelo skrivečki, onako po kavama, pričati o ratu.
„Nisam željela vjerovati da će se bilo što lošega dogoditi. Ta, život je napokon imao smisla. Zašto bi itko rušio funkcionalan suživot susjeda i komšija na vlastitu štetu? Tako naivna sam bila. Tako mlada… Nisam imala pojma za što su ljudi sposobni. Zvijeri…“
Uskoro se sa susjednog brda počelo pucati po hrvatskim kućama. Mlada obitelj iz kuće je uzela tek osnovno – bočicu za mališana i metalnu šalicu s kojom se volio igrati. Dekicu s kojom je spavao i dva , več spužvasta štapa Plazma keksa.
„Nisam niti znala, no već u tom trenutku nosila sam još jedan život u sebi. Život koji je , naknadno, očuvao moj“.
Tri dana nakon , Dunja prima najgoru vijest u svom životu.
„Uspavljivala sam malenoga. Upitao je kada stiže tata. Rekla sam mu kako je njegov otac Bio najbolja osoba na svijetu. Kako mora slijediti i nastaviti put kojim mu je otac krenuo. Maleni je usnuo, a meni su zatim rekli kako Njega više – Nema. Jedan metak u srce srušio je cijeli svemir. Bio je to svijet u kojem više nisam željela živjeti“.
…
„ Nikad ništa nakon spoznaje da u životu imaš srodnu dušu, pa je izgubiš, ne može biti isto. Nakon što sam njega izgubila – prestala sam postojati. Stvari mi nikada više nisu bile iste boje, niti istog okusa“.
Dani su se vukli jedan za drugim, a vrijeme nije postojalo. Kao niti dan. Samo noć. Beskrajna tama jednog postojanja. No, život ne čeka nikoga. Dunja je bila prisiljena živjeti. Zbog svog sina. Zbog života koji je rastao u njoj. Posljednjeg djela Dunjina ,prerano preminulog, muža.
„Nedugo nakon muževljeve smrti saznala sam da sam trudna. U limbu gubitka i samoće ta me spoznaja činila ujedno i najsretnijom i najtužnijom ženom na svijetu. Rodit ću kći koju je oduvijek željeo, no On ju – nikada neće niti upoznati“.
Preživjeti rat bez doma, bez muža, s trogodišnjakom u naručju i bebom u trbuhu – je dokaz kako najsnažnije karaktere stvaraju one najružnije okolnosti.
Dunja je kći rodila u kći okruženoj snajperima neprijateljskih snaga. Nakon poroda, na rubu smrti, pala je u kliničku smrt iz koje su je, teškim mukama, vratili.
„Ugledala sam ju, taj rumeni , zadovoljni svežanjčić, kako mirno spava. Potpuno nesvjesna tragedije u koju je stigla, tragedije koju ćemo , zajedno, pobijediti. Gdje jedno postojanje završava – drugo počinje. Neka Ona svoj put otpočne baš tamo gdje je On svoj završio. Neka nosi njegovo ime. Neka živi komad nj duše u njoj. Nek se smije kao on, i voli kao on…“
Dva desetljeća nakon – Dunja tvrdi, sve je uspjela. Uz Božju pomoć izvela je djecu na pravi put. To joj je, kaže, dovoljno za sreću.
Prođete li bilo kojim dijelom Središnje Bosne naići ćete na nasmješena i dobronamjerna lica koja u svojim borama kriju priče koje si ne možete ni pojmiti. Hrabrost, snaga, ljubav i skromnost – tu postoje u svom najčišćem i najiskrenijem obliku.
Je li to sudbina, Bog ili samo splet životnih okolnosti – o tome baš nitko ne želi raspravljati. Svi se slažu samo u jednomu – ne ponovilo se nikada nikomu!
wpDiscuz