“Sve žrtve su naše žrtve i ne postoji alibi ili ideologija koji mogu opravdavati ubijanje civila i nenaoružanih ljudi. Svaka krivica je individualna i postoje samo pojedinačni zločini i zločinačke politike, a ne sakrivanja iza kolektiva. Mislim da je elementarna ljudskost izraziti pijetet prema svim žrtvama i osuditi zločin, naročito ako je počinjen u ime nacije kojoj neko i sam pripada. Bilo koji zločinci, nisu naši zločinci. Nisu, jer sa njima ne dijelimo zajedničke vrijednosti. Ne određuje pripadnost bilo kojoj naciji zločinca, nego ga njegov čin određuje kao takvog. Samo oni koji sa zločincima dijele zajedničke vrijednosti, neke od njih mogu doživljavati kao svoje.
Upravo na ovim mjestima želimo naglasiti tako očitu razliku između civilizacijskog i barbarskog pristupa prema čovjeku kao ljudskoj vrsti. Ne treba biti nikakve prisile u iskazivanju počasti žrtvama. Preziremo lažno i učtivo iskazivanje sućuti koje je iznuđeno, i priznajemo samo iskreno željenje koje nije uslovljeno ničim osim vlastitom elementarnom pristojnošću. Ne želimo sa ovog mjesta da pozivamo one koji istovremeno veličaju zločinačke projekte. Uvjereni smo da je takav poziv besmislen, jer mi nismo isto. Mi jednostavno ne dijelimo iste vrijednosti, pa stoga od takvih i ne očekujemo bilo šta. Možemo im samo sa ovog mjesta poručiti, mir je naše oružje“.
Sve su ovo, od riječi do riječi, izgovorili Branimir Jukić – predsjednik Kantonalnog odbora Demokratske fronte u Hercegovačko neretvanskom kantonu, te Ahmed Džubur, dekan Agromediteranskog fakulteta u Mostaru.
Oni su, zajedno sa još nekoliko stranačkih kolega, položili vijence i odali počast hrvatskim žrtvama u Grabovici, bošnjačkim kod Prozora i srpskim u Bradini. U zemlji i društvima u kojem su svakom narodu njegove žrtve nevinije od tuđih, a njegovi zločinci žrtve zavjera, veliki je to, civlizacijski potez vrijedan hvale.
Samo što je, na opću žalost i iz niza razloga, u ovom trenutku nekoristan za sve za što ovakvi i slični činovi inače služe. A služe, ma kako to patetično zvučalo, suočavanju, katarzi i pomirenju. Svemu onome čega u Bosni i Hercegovini ima manje nego kokosovih oraha. Ne treba sada pretjerivati i kazati kako je delegacija DF-a obilazila mjesta smrti zbog predizborne kampanje.
Sasvim suprotno, svaka je tuga nad tuđim grobom kod nas riskiranje gubitka broja glasova. Prosječan bosanskohercegovački birač, naime, uvijek ima razumijevanje za ubijanje onih žena i djece sa kojima ne djeli vjeru i naciju, kao što je spreman do kraja svijeta objašnjavati kako su njegovi sunarodnjaci krvavih ruku morali, jednostavno morali, pucati vezanim zarobljenicima i jedva pokretnoj starčadi u potiljak.
Željko Komšić, predsjednik Demokratske fronte i aktuelni kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH se deklarira kao ljevičar, a ljevica je, kako kaže slovenski filozof Slavoj Žižek, najuspješnija u korištenju svake prilike da tu istu priliku propusti.
Ono što slijedi, ma koliko simbolički važno bilo, poput upravo ovoga što su učinili Jukić i Džubur, obično je avansno devalvirano.
Dva je puta do sada Komšić biran na mjesto na koje bi se opet parkirao. Oba puta zahvaljujući, u većini, bošnjačkim biračima, o kojima je, uz ostale simpatizere lidera DF-a, uoči izbora 2010., Ivan Lovrenović napisao:
“Kada se ovih dana govori o ‘fenomenu Komšić’, o cijeloj prtljazi koja kao sjena manipulacije i etno-kombinatorike na štetu Hrvata prati njegovu kandidaturu i izbor, te o velikome broju glasova koje je dobio, u pravilu se potpuno zaboravlja o svemu tome zapitati iz primarnoga aspekta: što je čovjek, kao član najvišega organa državne vlasti, uradio za protekle četiri godine, da bi pridobio toliki broj glasača? Ako nepodmitljivi jezik fakata govori, dakle, da je (i) njegov učinak nikakav, dapače, da je i sam aktivno sudjelovao u sramotnome srozavanju ugleda i funkcije državnoga Predsjedništva, po kojoj logici i po kakvome kriteriju su glasali njegovi glasači? I po kojoj ‘probosanskoj’ i pro-državnoj logici, po kakvoj analizi i prosudbi njegovoga minulog rada ga je njegova partija ponovo kandidirala za to visoko i važno mjesto u državnoj hijerarhiji?”.
Kada je prvi put biran i izabran, prije dakle dvanaest godina, u jesen 2006., Željko Komšić je imao zbilja historijsku šansu, ali je u historiji ostao ubilježen kao promašaj.
Od svega što je mogao učiniti kako bi pokazao da su u Bosni i Hercegovini mogući lideri po mjeri više od jednog njenog naroda, nije napravio ništa.
Ni on, baš kao ni Jelavić ili Čović prije, nije riješio niti jedan problem Hrvata, dok je, koliko je mogao, napravio nešto novih, uveliko zaboravljenih, u odnosu BiH i Srbije.
Prokockani prvi mandat i pokušaj osvajanja trećeg, jednako zatamnjuju i zaglušuju ono što su njegove stranačke kolege napravile i rekle obilazeći krajem augusta 2018. godine Grabovicu, Prozor i Bradinu, onoga što bi, inače, trebalo pisati u Ustavu:
„Sve žrtve su naše žrtve i ne postoji alibi ili ideologija koji mogu opravdavati ubijanje civila i nenaoružanih ljudi. Bilo koji zločinci, nisu naši zločinci. Ne određuje pripadnost bilo kojoj naciji zločinca…“
Trebalo bi, istina, pisati i još nešto: da se političarima mandati obnavljaju zbog onoga što su napravili, a ne zbog onoga što nisu, bez obzira jesu li neuspješno pokušavali ili im nije palo na pamet da nešto rade.
Jednom ćemo, možda, nekim čudom, dočekati članak Ustava o žrtvama i zločincima. Ovaj o vezi učinka i trajanja na vlasti nećemo sigurno. O tome, naime, isto misle čak i Željko Komšić i Dragan Čović. I svi ostali: imena upisati po želji i potrebama…
Emir Imamović l Bljesak.info
wpDiscuz